Lijepi naši zločinci

Hrvatske vlasti zahtjevom Srbiji da ukine regionalnu jurisdikciju zapravo traže njezino odricanje od mogućnosti da više ikada sudi hrvatskim građanima koji su počinili ratni zločin u Hrvatskoj, pa i onda kad ih hrvatsko pravosuđe ne procesuira, a srpsko ima dokaze i svjedoke kojima su stvoreni svi uvjeti da im se sudi

Glavaš ŠeksŽupanijski sud u Karlovcu i Vrhovni sud pravomoćno su presudili 15-godišnju zatvorsku kaznu Fikretu Abdiću zbog ratnih zločina za koje ga je optužilo Tužilaštvo BiH jer su počinjeni na njezinu teritoriju, a Abdić je i njezin državljanin. No kako se Abdić sklonio u Hrvatsku, dobivši i hrvatsko državljanstvo koje ga je štitilo od izručenja, sporazumom između dviju država i primjenom načela univerzalne jurisdikcije Abdića je procesuiralo hrvatsko pravosuđe. Kad bi Australija štitila svoje državljane onako kako to radi Hrvatska, Draganu Vasiljkoviću, odnosno kapetanu Draganu, ne bi se danas sudilo u Hrvatskoj zbog ratnih zločina za koje ga tereti hrvatsko pravosuđe.

Odvjetnik Anto Nobilo za Novosti kaže da primjer procesuiranja Fikreta Abdića ilustrira samo jedan od načina kako se u hrvatskom zakonodavstvu i pravosudnoj praksi primjenjuje načelo univerzalne jurisdikcije, i to ne samo na ratne zločine nego i na druga djela. Nobilo se, naime, trenutno priprema za obranu skupine hrvatskih državljana koji su u BiH optuženi da su počinili kazneno djelo na području Tuzle, ali će im se suditi u Bjelovaru jer ih se ne može izručiti. U Hrvatskoj im se može suditi upravo proširenjem nadležnosti hrvatskih sudova i na područje BiH primjenom načela univerzalne jurisdikcije. Primjenom tog načela, nastavlja Nobilo, hrvatski su sudovi nadležni suditi i svim stranim državljanima koji bilo gdje na svijetu počine bilo koje kazneno djelo na štetu hrvatskih državljana, odnosno građana sa stalnim prebivalištem u Hrvatskoj. Konačno, hrvatski sudovi su primjenom načela univerzalne jurisdikcije nadležni suditi i svim stranim državljanima koji bilo gdje na svijetu počine kaznena djela kojima se krši međunarodno humanitarno i ratno pravo, pa tako i, primjerice, srpskim državljanima koji su počinili ratne zločine na Kosovu, u Ukrajini, u Siriji ili bilo kojoj drugoj točki kugle zemaljske.

Anto Nobilo smatra da su se hrvatska blokada Srbije i zahtjevi da Srbija ukine zakon kojim je propisala nadležnost svojih sudova za zločine na prostoru bivše Jugoslavije pretvorili u politički cirkus koji je nužno što prije prekinuti

Nema sumnje, dakle, da i Hrvatska primjenjuje načelo univerzalne jurisdikcije, čime slijedi ponajbolju međunarodnu praksu kojoj je glavni cilj iskorijeniti nekažnjivost za počinjenje kaznenih djela, prije svega onih kojima se krši međunarodno humanitarno i ratno pravo. Međunarodni Crveni križ i druge humanitarne organizacije zagovaraju i potiču sve države da u svoje zakonodavstvo i praksu ugrade načelo univerzalne jurisdikcije kako bi i preventivno djelovale, a potom i progonile i kažnjavale počinitelje. Gotovo sve članice Europske unije primjenjuju načelo univerzalne jurisdikcije, a barem desetak njih je ozakonilo univerzalnu nadležnost svojih pravosuđa da procesuiraju počinitelje ratnih i drugih najtežih zločina bez obzira na to čiji su državljani i gdje su zločine počinili. Zbog toga Nobilo smatra da su se hrvatska blokada Srbije i hrvatski zahtjevi da Srbija ukine zakon kojim je propisala nadležnost svojih sudova za zločine na prostoru bivše Jugoslavije pretvorili u politički cirkus koji je nužno što prije prekinuti.

– Jedino rješenje za sva sporna pitanja u procesuiranju ratnih zločina je hrvatsko-srpska međudržavna suradnja u interesu pravde – kaže Nobilo, i dodaje da su DORH i srpsko Specijalno tužilaštvo za ratne zločine prije desetak godina započeli uspješno surađivati, pa bi tu praksu trebalo obnoviti i definirati međudržavnim sporazumom, uvažavajući uvriježena pravila: od osnovnog da se sudi tamo gdje je djelo počinjeno, pa do pravila ekonomičnosti po kojem se sudi tamo gdje, primjerice, živi najveći broj svjedoka.

Nobilo nije jedini pravnik koji tvrdi da Hrvatska političkim pritiscima, pa ni ojačanima članstvom u Europskoj uniji, ne može natjerati Srbiju da ukine regionalnu nadležnost svojih sudova. Prošloga tjedna učinio je to i bivši predsjednik i profesor međunarodnog kaznenog prava Ivo Josipović u svojemu otvorenom pismu predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Predložio joj je da prekine ‘nekonstruktivnu histeriju’ stvorenu jalovim pokušajima hrvatske politike i diplomacije da prijeteći blokadom srpskih pregovora s EU natjera Srbiju da odustane od tog zakona. Josipović predsjednici predlaže da obnovi inicijativu za sklapanje hrvatsko-srpskog sporazuma o suradnji u procesuiranju ratnih zločina tragom načela koje je definirao s Borisom Tadićem. On otkriva i da je tadašnje Ministarstvo pravosuđa na čelu s Orsatom Miljenićem započelo s izradom sporazuma, ali je i naprasno odustalo te krenulo s politikom ucjenjivanja Srbije.

Prije više od pet godina i profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta Zlata Đurđević u svojoj je analizi dokazala da Zakon o ništetnosti, kojom je vlada Jadranke Kosor pokušala poništiti nadležnost srpskih sudova da procesuiraju ratne zločine počinjene na hrvatskom teritoriju, nema pravnog učinka. Đurđević je pohvalila suradnju dvaju tužiteljstava i njihov sporazum o suradnji, ali je i upozorila da je zbog zadiranja u ustavno zaštićena prava potrebno o tome sklopiti međudržavni sporazum.

Na drugoj strani, pravni zastupnik Srbije u Haagu Saša Obradović tvrdi da Srbija nema samo pravo nego i obavezu procesuirati ratne zločince. On odbacuje hrvatske primjedbe da Srbija primjenom regionalne jurisdikcije potkopava međudržavnu suradnju i tvrdi da se time upravo potiče suradnja te da bi odustajanje Srbije onemogućilo zajednički rad regionalnih pravosuđa u progonu ratnih zločina.

Beogradski Fond za humanitarno pravo (FHP), koji sustavno prati procesuiranje ratnih zločina u Srbiji, također smatra da je regionalna suradnja od presudne važnosti. U analizama sudskih postupaka koji su u Srbiji vođeni od 2004. do konca 2015. godine, FHP navodi da se gotovo polovina tih suđenja vodila zahvaljujući suradnji srpskog Tužilaštva za ratne zločine s tužilaštvima BiH, Crne Gore i Hrvatske. Zahvaljujući sporazumu o suradnji iz 2005. godine do kraja 2013. razmijenilo se 116 dokaza i informacija o pojedinim ratnim zločinima i počiniteljima. FHP navodi da je DORH srpskom Tužilaštvu predao informacije u 36 predmeta protiv 63 osobe, na osnovu čega je Tužilaštvo podiglo optužnice protiv 20 osoba. FHP nije uspio dobiti podatke o tome koliko je postupaka pokrenuo DORH na osnovu informacija dobivenih od srpskog Tužilaštva.

DORH i srpsko Tužilaštvo za ratne zločine nahvalili su FHP-u međusobnu suradnju, posebno ističući zajednički rad u rasvjetljavanju ratnog zločina u Sotinu, koji ne samo da je rezultirao sudskim postupkom i osuđujućim presudama protiv ratnih zločinaca, nego i otkrivanjem masovne grobnice u kojoj su pokopane žrtve za čijim se posmrtnim ostacima godinama neuspješno tragalo. No njihova suradnja naprasno je prekinuta 2011. godine, nakon što su u Srbiji ukinuti vojni sudovi i tužilaštva, a njihove predmete preuzelo Tužilaštvo.

Nikako ne bi trebali zaboraviti da bez regionalne nadležnost pravosuđa Srbije ne bi bilo moguće procesuiranje zločina u Sotinu, Belom Manastiru i na Ovčari, kaže Vesna Teršelič

FHP konstatira da je odluka srpskog Tužilaštva da nastavi voditi postupke u predmetima koje je preuzelo od ukinutih vojnih tužilaštva, iako je i samo ocijenilo da istražni postupci u njima nisu završeni i kvalitetno urađeni, izazvala burne reakcije u hrvatskoj javnosti, što je rezultiralo donošenjem Zakona o ništetnosti i zahtjevima za ukidanjem regionalne jurisdikcije srpskih sudova, ali i prekidom suradnje DORH-a i srpskog Tužilaštva. Odnosi se nisu bitno poboljšali ni nakon što je Tužilaštvo u postupcima koje je vodilo u preuzetim predmetima protiv Tihomira Purde i Vesne Bosanac odustalo od podizanja optužnice, te odlučilo da će u predmetima protiv Vladimira Šeksa i još 42 osobe koje je Vojno tužilaštvo JNA optužilo za ratni zločin nastaviti s istragom te sve dokaze i informacije predati DORH-u kako bi on odlučio hoće li nastaviti voditi taj postupak u Hrvatskoj. Upravo je srpska optužnica protiv Šeksa inicirala donošenje Zakona o ništetnosti.

Sukob sličan ovomu, koji je izbio na relaciji Zagreb-Beograd zbog postupaka koje je Tužilaštvo pokrenulo protiv hrvatskih državljana zbog zločina na hrvatskom teritoriju, buknuo je i između Sarajeva i Beograda, ali je on prigušen i smiren dodatnim preciziranjem međusobne suradnje njihovih tužilaštava i pravosuđa. FHP u svom izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Srbiji u 2011. i 2015. godini navodi da je Tužilaštvo BiH u tom razdoblju srpskom Tužilaštvu za ratne zločine prepustilo šest novih predmeta za procesuiranje ratnih zločina, a DORH nijedan, iako i najgorljiviji hrvatski zagovornici ukidanja regionalne jurisdikcije srpskih sudova nemaju ništa protiv toga da oni procesuiraju srpske državljane i etničke Srbe koji su počinili zločine u Hrvatskoj.

Primjerice, odlazeći ministar vanjskih poslova Miro Kovač i bivši SDP-ov ministar pravosuđa Orsat Miljenić, koji su ovih dana među glasnijima što tvrde da će Srbija morati ukinuti regionalnu jurisdikciju prije ulaska u EU, istovremeno traže da isti ti sudovi procesuiraju vojne zapovjednike JNA koji su počinili ratne zločine u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu etničku i nacionalnu pripadnost, odnosno državljanstva koja imaju. Srpski sudovi, dakle, ne smiju procesuirati hrvatske državljane zbog ratnih zločina, osim ako nisu etnički Srbi i pripadnici bivše JNA.

Voditeljica Documente Vesna Teršelič za Novosti kaže da bi se prepreke mogle riješiti sporazumno kad bi bilo političke volje, utvrđivanjem primarne nadležnosti hrvatskog pravosuđa za sve državljane Hrvatske s prebivalištem u Hrvatskoj.

– Tako bi se otklonila mogućnost koje se boje mnogi u Hrvatskoj. Nema razloga da se postupak protiv nekoga tko živi u Hrvatskoj vodi u Srbiji. Nikako ne bi trebali zaboraviti da bez regionalne nadležnost pravosuđa Srbije ne bi bilo moguće procesuiranje zločina u Sotinu, Belom Manastiru i na Ovčari u postupcima pred Višim sudom u Beogradu koji su okončani još uvijek nepravomoćnim presudama, baš na temelju dokaza koje je DORH ustupio Tužilaštvu za ratne zločine Srbije. Pošto počinitelji zločina žive u Srbiji zakon je omogućio njihov progon – kaže Vesna Teršelič.

Problem je, međutim, što hrvatske vladajuće elite zahtjevom da Srbija ukine regionalnu jurisdikciju zapravo traže njezino odricanje od mogućnosti da više ikada sudi hrvatskim građanima koji su počinili ratni zločin u Hrvatskoj, pa i onda kad ih hrvatsko ili neko drugo pravosuđe ne procesuira, a srpsko ima dokaze i svjedoke kojima su stvoreni svi uvjeti da im se sudi. Jer da nije tako ne bi već punih pet godina Hrvatska izbjegavala sklopiti međudržavni ugovor kojim bi se riješila sporna pitanja, a suradnja hrvatskog i srpskog pravosuđa opet pokrenula s mrtve točke kako ratni zločini, bez obzira tko ih je počinio i tko su njihove žrtve, ne bi ostali nekažnjeni.

portalnovosti

Odgovori