Licemjeri naprijed, ostali stoj!

(Ne)željene se trudnoće ne rješavaju zabranama ili treniranjem oltarske strogoće.

Ako baš ne najveći, a ono svakako ponajveći skandal zdravstvenog ministrovanja politički ražalovanog povratnika u HDZ, gastroenterologa Milana Kujundžića, bit će tzv. zakon o pobačaju. Koji će se, doduše, kad bude prihvaćen iduće godine, zvati nešto drukčije, “učenije”, po jezičnim uzusima lopata-novohrvatskog, koji je već katastrofalno i dugoročno štetno poharao školske udžbenike, vojnu terminologiju, politički diskurs, ali i kulturu, žurnalističke samouke na HRT-u i neprofesionalce u inim medijima, etc. tako da i profesor kroatistike može baciti diplomu u smeće, ako ju je stekao prije 1990. godine; makar i na najvažnijoj/najuglednijoj katedri za suvremeni hrvatski jezik, kojom je godinama suvereno vladao i dobrim zadužio naciju prof. dr. sc. Ljudevit Jonke. No, ta jezična “sitnica” – zabrana pobačaja zamotana u celofan novojezičnog kalambura, što se grozi svake zabrane – manje je važna od zlurado smišljenog ataka na temeljno ljudsko pravo žene: na slobodu njezine volje da može bez zakonske prisile/ograničenja uvjetovanih vjerskim/političkim dogmama slobodno raspolagati svojim tijelom i životom. Sloboda se ne dâ supstituirati dogmom.

Zdravstveni ministar Kujundžić – kojeg i unutar sustava, da se i ne govori šire, drže najgorim ministrom zdravstva od tzv. osamostaljenja, neovisnosti i suverenosti RH – upravo se našao u nebranom grožđu. Braniti neobranjivo: kako objasniti uznemirenoj javnosti da će zakonski dopušten, legalan, nezabranjen medicinski postupak prekida trudnoće biti zabranjen, samo što će se zabrana novohrvatskim jezičnim kalamburom transponirati u – nedirnutu slobodu trudnice odlučiti hoće li ili neće iznijeti trudnoću do kraja. Nije šija, nego vrat. Ministar Kujundžić, novohrvatski osviješten Hrvat s dna svjetonazorski/ideološki/politički konzervativne kace – koji ne zna značenjsku razliku između pojmova potreban i potrebit, etc., pa mu se (ne samo) novinari smiju kad im se obraća – najprije skriva članove povjerenstva koje će pripremiti podlogu (među inim, usporedne prakse/iskustva drugih zemalja) za izradu novih paragrafa, a kad ih je na pritisak javnosti neki dan objavio, sumnje u dobre namjere više su nego realne.

Među 11 članova povjerenstva – doduše stručnjaka u područjima od ginekologije do prava i bioetike – pet je ginekologa koji zbog “priziva savjesti” ne obavljaju pobačaje. Predsjednik Ante Ćorušić, nesuđeni HDZ-ov ministar zdravstva nagrađen u zamjenu pozicijom šefa KBC-a Zagreb na Rebru, odakle je s Kujundžićevim blagoslovom bio istjeran globalno uvažavan neurokirurg Josip Paladino, da bi se “zbrinulo” HDZ-ovog globalno nepoznatog – podobnjaka. Koji se zbog katoličkog fanatizma grozi abortusa, a nije se želio u tom slučaju specijalizirati, npr. za oftalmologa, pedijatra, ortopeda ili izabrati struku izvan medicine, gdje se ne rade pobačaji. Taj je Ćorušić već vodio isto HDZ-ovo povjerenstvo za “zabranu” pobačaja u doba premijera Ive Sanadera, ali je bilo – uzalud vam trud svirači. Vox populi je iz voleja šutnuo njihov trud na smetlište.

I eto Ćorušića opet godine gospodnje 2018. na istom poslu, istog represivnog garda prema trudnicama, sa svjetonazorskim istomišljenicima među koje bi svaki uistinu demokrat ubacio i manjinskog neistomišljenika, koji nije blizak Željki Markić, Vincentu Johnu Batarelu, Katoličkoj crkvi i takvima, što agresivno kolo vode – unatraške. Bilo bi demokratski i ljepše bi se vidjelo kad rigidi iz srednjovjekovnih busija “braće”, pa na drugom mjestu “sestara” zbore o začeću i početku života, Božjoj milosti i darivanju, obvezi ženske poniznosti, jer su grješne kćeri grješne Eve, etc., koje (bez)vrijednosti neuke tradicije žele oktroirati kao zakonsku obvezu. Postupkom koji treba izgledati demokratski – povjerenstvo, eksperti, prijedlozi, javno savjetovanje, itsl. – da se Turci ne dosjete, jer je suštinski dogmatsko misionarenje silom političke moći i prisilom ancila te moći. Kad su novinari pitali ministra Kujundžića hoće li i Crkva sudjelovati u pisanju novog zakona o pobačaju, arogantno je odgovorio znakovitim protupitanjem: “A je li Crkva u nas zabranjena?” Iz katoličkog, kleričkog mainstreama u RH, koji se naoko drži po strani, ali se nedvosmisleno odaje u uvodnim kolumnama (vlč. Ivan Miklenić) medijske filijale Glasa Koncila i svim (ne samo) religijskim formatima HRT-a, tvrdi se da “Crkva ne piše zakone, pa ni ovaj o pobačaju”.

Željka Markić, u čijim su “proobiteljskim” performansima i glasilu Narodu (su)aktivne i neke članice skupina za izradu pobačajnog, ali i nakaradnog Obiteljskog zakona u kojem je predložena, pa ju je sam premijer Andrej Plenković srušio, skandalozno diskriminatorna definicija obitelji (muž, žena i djeca, sic transit), antipatično se smješka u tv-kameru navodnim neznanjem o tomu tko su članovi Kujundžićevog povjerenstva i jesu li joj, kao stručnjaci, bliski u njezinim aktivnostima. Mediji, dakako, objavljuju nešto sasvim drugo, pa se dâ zaključiti da su ministar zdravstva i kolegica mu u vladinu resoru za demografiju, obitelj, mlade i socijalu Nada Murganić neupitno najrigidnije osobe, kojima je nazadna katolička doktrina ispred civilizacijskih dobara na polju sekularnih vrijednosti, ljudskih prava i sloboda. Vjera i njezine dogme su privatna stvar, a ne zakonska obveza (Ustav RH, čl. 41., st. 1.), što mora poštovati svaki državni dužnosnik u Bijednoj Našoj i svaka vjerska zajednica. Bez razlike.

Od Kujundžićevog se jednoumno, krajnje konzervativno skrojenog povjerenstva ne može očekivati ništa pozitivno do li provokacija zdravom razumu i masovan bunt civilnog društva. U kojem je, da paradoks katoličkog fanatizma bude paradoksalniji, analogijom prosjeka 86,28 posto – katolika. Od oko 2500 godišnje registriranih i legalno obavljenih pobačaja u zdravstvenim ustanovama u RH, istom se analogijom prema statističkom (2011. godine) udjelu deklariranih katolika u stanovništvu dade zaključiti da su promil više ili manje tri od četiri trudnice s kiretažnog stola također – katolkinje. Što će reći, vjera, svjetonazor, javno uvjerenje i tako to su jedno, a životna nužda nešto sasvim drugo. Ni jedna žena, potvrdila su sva istraživanja, ne želi prekid trudnoće iz čistog hira, totalnog neznanja, da bi nekom naudila ili prkosila Bogu, nego ima svoje razloge koje je demokratsko, uređeno i uljuđeno društvo dužno uvažiti. Ni Crkva niti država nemaju je pravo prisiliti na rađanje.

Ne postoji ta/taj/ti ni na nebu niti na zemlji, koji si smiju opet uzurpirati pravo poniziti i prisiliti ženu na ulogu samo rasplodne jedinke, sluškinje i servisiranja podmlatka da bi Bogu bilo srce na mjestu božjim, a caru carevim. Anica Čulo Margaletić s Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, znana s predavanja udruge U ime obitelji upravo je istupila iz Kujundžićevog povjerenstva – navodno zbog privatnih razloga – jer se jamačno nije željela nositi sa sve izrazitijim pritiskom uznemirene javnosti zbog očitog guranja ekstremno konzervativnih stavova u pluralan javni prostor. Toga je svjestan i ministar zdravstva, pa je zato dok se god moglo skrivao imena – zašto, nije li to javni interes, ne nečiji privatni hir? – pažljivo, svjetonazorski strogo probranih članova pobačajnog povjerenstva. Ustavni suda RH je prije dvije godine zadao Hrvatskom saboru rok do veljače 2019. za donijeti zakon o pobačaju, vlada je ofrlje potvrdila da će to biti ispoštovano, no ministar Kujundžić već traži odgodu tog roka.

Budući da se atmosfera žari i postaje sve neugodnija, za što je krivo netransparentno Ministarstvo zdravstva u kolaboraciji s konzervativnom desnicom i Crkvom, nije bez osnove pretpostavka da bi Kujundžićeva kontroverzna akcija mogla skončati kao ona iz Sanaderovog doba, otprije desetak godina. Sljedeća je godina parlamentarno i predsjednički predizborna, ali i europarlamentarno izborna, pa si HDZ i premijer ne smiju dopustiti provociranje velikog dijela birača krajnje problematičnim zakonima. A zabrana pobačaja ili prolongiranje s određenim poboljšanjima još važećih rješenja iz 1979. godine eksplozivna je tema. Kako se god uzme. “Vlade su se smjenjivale, a u zakon iz 1979. nisu u ni dirnule”, kazao je Milan Kujundžić Hini. “Držim da je odluka Ustavnog suda ispravna te da zakon treba prilagoditi vremenu. Ova će vlada preuzeti tu odgovornost.”

HDZ-ov pak predsjednik Ustavnog suda RH Miroslav Šeparović, bivši pravosudni ministar, tvrdi da nije protuustavno važeće zakonsko rješenje po kojem je dopušten prekid trudnoće do desetog tjedna. “Kad bi Sabor odlučio suprotno”, ističe, “bilo bi to protivno odluci Ustavnog suda RH.” E sad, tu je sklisko brvno moguće manipulacije: formalno se, zakonskim izrijekom pobačaj neće zabraniti, jer ne smije, ali se može tako otežati da je praktično – zabranjen. Zato što Crkva “nije zabranjena”? I zato što licemjerje među ginekolozima u Bijednoj Našoj također nije zabranjeno: svaki drugi izučeni – i za obavljanje pobačaja! – iz vjerskih/svjetonazorskih (!?) razloga – izražava zakonom dopušten tzv. priziv savjesti. U Zagrebu, ali i drugdje u zemlji, neke bolnice uopće ne obavljaju pobačaje, što je pak protuzakonito, jer se pacijenticama koje to zahtijevaju mora omogućiti prekid trudnoće. Nikog se ne tiče zašto. Šeparović ne smatra da postoji “ustavno pravo na pobačaj, ali postoji pravo na privatnost žene koja uključuje pravo na slobodu izbora”.

Tko brâni ili bi smio zabraniti “osviještenim” katolkinjama da rađaju svako začeto dijete, jer po Božjim regulama ne smiju primjenjivati kontracepciju. Za to, osim osobne volje, ne treba nikakav zakon, ali paragrafima prisiljavati na tu praksu žene koje to ne žele izvan je svake pameti. Mladi liječnici, čak i studenti medicine grohotom se smiju – u sebi, doduše, tek tu i tamo glasnije, pa velečasnom udari krv u lice – kad medicinski neobrazovani svećenici na predbračnim seminarima sotoniziraju provjerena sredstva kontracepcije i gorljivo promiču tzv. prirodno planiranje obitelji “metodom” kažiprst-vagina-čaša vode-hladnjak, bistro ili mutno im znači plodan ili neplodan dan. Odnosno dopuštene i nedopuštene dane za hopa-cupa u krevetu. Da se Onaj gore ne naljuti? Jer, je li, nije potomstvu Eve i Adama izmislio seks da se parovi vesele užitku, nego isključivo radi štancanja potomstva koje će mu dovijeka biti ponizno, moliti se i kleru plaćati (ne samo) lemuzinu. Zato Crkva isključivo druka na formulu O = M + Ž te iz dna duše mrzi istospolne veze, tzv. rodnu teoriju i slične izmišljene “izopačenosti”, jer prirodno ne mogu reproducirati sve nove i nove jedinke jednoumnog “stada”.

Indikativan je podatak da suspektno Kujundžićevo povjerenstvo za zabranu abortusa – koje se navodno još prestrojava i popunjava ne bi li javni dojam bio prihvatljiviji – vodi izrazito konzervativan muškarac, “prizvan savjesti”, žestoki protivnik pobačaja, te da u njemu, među njegovim istomišljenicima prevladavaju – muškarci. Muškarci su i svi katolički “pastiri”, pa je za pretpostaviti što je “grješnim Evinim kćerima” očekivati od te udružene svijesti. Grubo gaženje dva stoljeća otvorene borbe za elementarna ljudska prava? Koje će gaziti, na sramotu svog roda, i mnoge Kujundžić-Čorušićeve istomišljenice. Jedan od protupobačajnih militanata Vincent John Batarelo, katolički školovan doseljenik iz Australije, osnivač i od 2011. čelnik radikalno-konzervativne udruge Vigilare (iz lat. biti budan, budno pratiti), predao je koncem 2017. Hrvatskom saboru 168.561 potpis građana za apsolutnu zabranu pobačaja.

Mora da će i Ustavni sud RH ustuknuti pred autoritetom “udruge za promicanje sudjelovanja građana u civilnim i političkim sektorima društva i očuvanje dostojanstva i prava pojedinca, obitelji i vrijednosti života” i njezinog predsjednika, koji je u međuvremenu valjda već naučio hrvatski jezik. Kako ih onda ne bi respektirao jedan zdravstveni ministar, čiji se resor beznadno raspao u dugu gotovo 10 milijarda kuna i nikakvim reformama. Osim tog, itsl. vigilarizama, udruga je poznata po sudskim tužbama/prijetnjama svima i svakom tko im nije po volji. Od pojedinaca do trgovačkih društava i komunikacijskih sustava (ovca Gregor, pa cipele, pa vrijeđanje Isusova rođendana Xmasom, pa…). Nema labavo sa samozvanim čuvarima “dostojanstva i prava pojedinca, obitelji i vrijednosti života”.

Ako vigilaristi zapnu, a “bezodvlačno” će im se pridružiti pro obiteljska Markić i cijela regimenta pro life, referendumskih, životno hodajućih, molitvenih likova pred bolničkim ginekologijama, časnih sestara u slobodno vrijeme, etc. trudnicama neće biti druge do li na abortus u neku normalnu susjednu zemlju, priučenim fušerima na kuhinjski stol ili, ne biste vjerovali, “prizvanim savjesti” ginekolozima koji će to što žele – a legalno im se ne dâ u kontroliranim medicinskim uvjetima – obaviti za 500 eura izvan radnog vremena u istoj bolničkoj ordinaciji te još jednom naplatiti HZZO-u kao hitan slučaj spontanog pobačaja. I eto ti savjesti i vjere, a nadasve svjetonazorski induciranog – licemjerja. Radi li država u korist vlastite štete, jer ne drži do ženine slobode izbora, time do reproduktivnog zdravlja populacije? Itekako.

Ako se ministar Milan Kujundžić već razmeće svojom demokratskom širinom, tako glasno zalaže za transparentnost, demokraciju i javnost u odlučivanju o toj važnoj temi, zašto u povjerenstvo nije uključio pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić? Lijepo bi se vidjelo i kao čelnicu tog ad hoc, savjetodavnog tijela Ministarstva zdravstva. Em je kompetentna, em je žena, em je na uglednoj društvenoj dužnosti, em… “Sve što je u području izrade nacionalnog zakonodavstva treba biti transparentno”, tvrdi Ljubičić. “Zavjet šutnje u bilo kojem smislu nije dobar i ne daje osjećaj sigurnosti građankama i građanima u postupanje državnih institucija.” Ona će zahtijevati da ju se uključi u rad povjerenstva, jer ne želi djelovati post festum, amandmanima. “Želimo sudjelovati”, naglasila je, “u kreiranju politika, zakona i strategije, jer radimo s konkretnim slučajevima kršenja ljudskih prava i jer smo institucija koja zaprima pritužbe građana te možemo pridonijeti poboljšanju bilo kojeg pravnog okvira.”

Na tom su tragu i ženske udruge. Poznata aktivistkinja i godinama zauzeta za prava žena Sanja Sarnavka smatra nedopustivim, što se povjerenstvo nije sastavljalo npr. na temelju javnog poziva, a ne privatnih sklonosti “prizvanima savjesti”, koji nemaju ništa protiv apsolutne zabrane pobačaja. “Javnost mora znati tko je odgovoran za zakon, odnosno tko su ljudi koji stoje iza njega”, ustvrdila je. Ministar kaže da će tek Plenkovićeva vlada “preuzeti odgovornost”, a to je licemjerje na entu, Hoće li on osobno, kao ministar, a onda i premijer Andrej Plenković i cijela vlada odgovarati za katastrofalne posljedice iskoraka unatrag, jer će teško zagorčati život tisućama žena, podebljati ginekološki fuš i nezakonito bogaćenje, time ugroziti zdravlje i povećati smrtnost zbog abortusa u medicinski neuvjetnim okolnostima? Ako ograniče – ukinuti se baš ne usude – i ozbiljno otežaju trudnicama slobodu izbora, što žele i hoće, pa to premijer iz kalkulantskih političkih interesa blagoslovi, snosit će odgovornost. Baš za svaku ženu koja posljedično ostane neplodna, iskrvari na nečijem kuhinjskom stolu ili ostane invalidna. Nema alibija.

Hrvatska nije Poljska, gdje je pobačaj kazneno djelo i potpuno je zabranjen. Katoličke udruge upravo Poljsku uzimaju kao uzor te će ne samo gurati maksimalno otegotne uvjete za pobačaj na zahtjev trudnice, čime se želi srušiti liberalne paragrafe iz 1979. nego i jamačno referendumom (opet!?) pokušati izboksati promjenu Ustava RH kako bi se potpuno zabranio pobačaj. Svojedobno se rečeni Batarelo zalagao i za zabranu prekida trudnoće nastale silovanjem. “Tko smo mi da odlučujemo koje bi se dijete trebalo roditi”, imitirao je papu Franju iz opservacije o homoseksualcima. “Zato bi to dijete bilo kažnjeno zbog zločina koji se dogodio?”

“Drugi put u zadnjih godinu dana zgranut sam neznanjem ministra Kujundžića, jer niti na jednoj razini u povijesti čovječanstva, a pogotovo u medicinskoj struci, filozofskoj ili bilo kojoj nije definiran početak života”, kazao je koncem ožujka Indexu.hr ginekolog Dubravko Lepušić iz KBC-a Sestre milosrdnice, pred čijim bolničkim ulazom već mjesecima besramno stoje čudne skupine starmladih ljudi i mrmljaju molitve pred improviziranim oltarom, među degutantnim protupobačajnim parolama i slikama fetusa. “Da odmah to raščistimo. Život ne počinje začećem, kao što govori Kujundžić. To može biti njegovo privatno mišljenje, nemam ništa protiv, to može biti mišljenje Crkve kao što i jest, ni protiv toga nemam ništa, no kad govorimo o znanosti, a religija nije znanost, onda život ne počinje začećem. Tim vrhunskih pravnih stručnjaka i ginekologa se okupio (nemaju veze s povjerenstvom ministra zdravstva, op. a.) i radimo na novom zakonu o pobačaju, koji ćemo poslati Ministarstvu, koje bi ga tijekom javne rasprave trebalo uvažiti. U svom zakonu prvenstveno pazimo na dostojanstvo žene, jer se nikakvim restrikcijama i zabranama ne može spriječiti žene da ne prekidaju trudnoću, ako to žele. Pitali smo žene što one žele, cilj nam je očuvati njihovo dostojanstvo.”

Relevantnija politička oporba na čelu sa SDP-om rezolutna je u stajalištu da Crkva nema što tražiti u kreiranju novog zakona o pobačaju – radnog naziva Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece – a Ženska mreža Hrvatske i Platforma za ženska reproduktivna prava izdale su upozoravajuće priopćenje u povodu Kujundžićeve najave na televiziji N1 Hrvatska donošenja “restriktivnijeg zakona kojem je cilj smanjenje broja pobačaja”. Podsjećaju ministra Kujundžića i javnost da je “ova najava upravo suprotna aktualnim preporukama UN Odbora za praćenje provedbe UN Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) u kojoj jasno stoji da država mora poduzeti mjere, uključujući i zakonodavne kako bi se spriječilo nazadovanje u području pristupa žena spolnom i reproduktivnom zdravlju, pristupa slobodnom pobačaju i kontracepcijskim sredstvima kao i spolnom odgoju”

Tu i jest bît problema, koji će u Bijednoj Našoj s nesposobnim i promiskuitetnim vladama ostati problem dok god se Katoličku crkvu – po svim uzusima zdravog sekularnog društva, dosljedno primjenjujući čl. 41., st.. Ustava RH – ne vrati iz dubine svjetovnog dvorišta u zabran privatne zauzetosti pripadnika “stada”. (Ne)željene se trudnoće ne rješavaju zabranama ili treniranjem oltarske strogoće, nego će se broj pobačaja smanjivati – kad nisu medicinski neizbježni – preventivom, kontracepcijskom sviješću i osviještenošću o pouzdanim sredstvima zaštite i sustavnom edukacijom, takorekuć od vrtića do viših razina izobrazbe. Zaštita od neželjene trudnoće se mora naučiti, a za to služe i školski programi zdravstvenog i seksualnog odgoja za koje zdravo građansko društvo mora biti osviješteno, pripremljeno i organizirano. Kakvo Bijedna Naša još nije, a da je bilo pameti, već je mogla biti i danas se nitko ne bi morao baviti kojekakvim kujundžićima, čorušićima, markićkama, vigilaristima, etc. Znanost bi bila temelj, znanje i izobrazba, ne nakaradna vjerska apstinencija ili još bezveznije utapanje vaginalnih izlučevina u čaši vode itsl. protupobačajne gluposti. Crkvi je takav školski program svetogrđe, pa vlast kukavički podvija rep.

Takvo društveno ozračje, zapravo svjetonazorsko pomodarstvo bez pameti, prostor je daljnjih sukobljavanja, podjela i utapanja države u primitivizmu i praznovjerju usred digitalnog doba kad su granice znanja u beskonačju. “Mislim da je sama rasprava o prizivu savjesti nediferencirana, previše je tabua u igri, premalo kritičkog raspravljanja i pozitivnih sukoba oko stajališta”, ocijenio je književnik i filozof Hrvoje Jurić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u Dvoboju Točke na tjedan televizije N1 Hrvatska s kolegicom Jasenkom Markeljević s Medicinskog fakulteta. “Institut se primjenjuje neselektivno, postoji pošast ulaganja priziva savjesti u medicini pri čemu se ne radi o savjesti i prigovoru savjesti liječnika koji rade u struci (neki dan su mediji razglasili slučaj iz ljekarne u kojoj je farmaceutkinja, navodno zbog priziva savjesti, odbila izdati ženi kontracepcijske tablete na liječnički recept, sic transit, op. a.), koliko o nekoj vrsti socijalnog oportunizma, želji da se ne zamjera nekim autoritetima poput Crkve. Ima i dosta licemjerja, ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu priziv savjesti, dok pobačaje obavljaju privatno.”

Kujundžić-Čorušićevi novi paragrafi neće ugasiti galaksiju ginekoloških apsurda, već će ju umnožiti do neslućenih razmjera. Zato i traži još vremena svom povjerenstvu. “Točno je da je Ustavni sud RH obvezao vladu da donese zakon o pobačaju u roku dvije godine”, kazao je i šef tog suda Miroslav Šeparović u istom formatu televizije N1 Hrvatska u povodu ministrovog cajtnota. “Podsjećam da su odluke Suda obvezujuće i da ih je dužna poštivati svaka pravna i fizička osoba, pa se to, naravno, odnosi i na vladu RH i Hrvatski sabor.” A nema šanse da je to inertni ministar potonulog sustava kadar ispoštovati, ali ima šanse da se – zbog predizbornih razloga i niza skandala u i s HDZ-om u glavnoj ulozi – liberalni pobačajni paragrafi iz 1979. ostave intaktnim. Što Plenkoviću treba baš sada vući vraga za rep kad mu država propušta na sve strane, kao stara kanta? Ionako je na snazi ona stražarska: “Licemjeri naprijed, ostali stoj!” Po ZDS-obrascu – službeno zabranjeno, ali nikom ništa kad se zabrana krši. Vuk sit i ovce na broju?

h-alter

 

2 comments

  1. — Sloboda se ne dâ supstituirati dogmom

    Značajna rečenica.

  2. Sudar svetonazora u trbuhu žena.

Odgovori