Lex Preletačević

Manimo se ćoravog posla, samo je jedan način da se to pitanje riješi u skladu sa zatečenim stanjem, a da država Hrvatska ne završi na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. A to je legalizacija prebjega, donošenje zakona, nazovimo ga za potrebe ovog teksta Lex Preletačević. Njime bi se regulirao ne samo status prebjega, već definirala i njihova uloga u društvu koja bi, s obzirom na masovnost i opću rasprostranjenost u svim slojevima društva, u svim strankama i na svim razinama vlasti, morala u svojoj preambuli jasno i nedvosmisleno odrediti: »U RH vlast proizlazi iz prebjega i pripada prebjezima kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana«.

Hrvatski sabor je negacija izborne volje hrvatskog naroda koja je iskazana na posljednjim izborima. Rodonačelnik moralne kaljuže je gospodin Bandić, narogušio se, ni manje ni više, nego Zlatko Hasanbegović koji je u taj isti Sabor ušao na listi HDZ-a, a u toj stranci više nije, i koji je tom istom Bandiću do jučer bio partner u zagrebačkoj vlasti, a danas više nije.

Pustimo sada Hasanbegovića i njegovo poimanje nehrvatskog Sabora, moralnu kaljužu i bipolarni poremećaj na stranu, te se zaustavimo na prebjezima koji su postali politički problem broj jedan u ovoj zemlji.

Prebjega, preletačevića, kako su ih krstili u Srbiji, bilo je za svih dosadašnjih režima iako su u Plenkovićevom mandatu ekspandirali do kvantitativnog rekorda, pa se njima bave USKOK i DORH, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, politolozi i ustavnopravni stručnjaci ne bi li eliminirali taj »društveni talog«.

Jedni bi to kaznenopravno sankcionirali kao korupciju i organizirani kriminal, drugi bi pak mijenjali izborni zakon i zabranili predizborna koaliranja, treći naivno vjeruju da su javna moralna osuda i difamacija dostatna kazna za njihovo suzbijanje. No, manimo se ćoravog posla, samo je jedan način da se to pitanje riješi u skladu sa zatečenim stanjem, a da država Hrvatska ne završi na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

A to je legalizacija prebjega, donošenje zakona, nazovimo ga za potrebe ovog teksta Lex Preletačević. Njime bi se regulirao ne samo status prebjega, već definirala i njihova uloga u društvu koja bi, s obzirom na masovnost i opću rasprostranjenost u svim slojevima društva, u svim strankama i na svim razinama vlasti, morala u svojoj preambuli jasno i nedvosmisleno odrediti: »U RH vlast proizlazi iz prebjega i pripada prebjezima kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana«.

I više nema društvenog taloga, rodonačelnika moralne kaljuže, više nema neprospavanih noći za Uskokove istražitelje, više nema prekovremenih za DORH-ove tužitelje, rasterećuje se Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, a ustavnopravni stručnjaci oslobađaju suvišnog posla kako bi napokon znanstveno mogli obrazložiti legislativu Grupe Borg. Koliko god se nekome na prvi pogled legalizacija prebježništva mogla činiti moralno upitnom, ona ima itekako duboke korijene u hrvatskoj pravnoj i pravosudnoj praksi.

Ako je mogla biti legalizirana pretvorbena pljačka za koju nitko nije osuđen a koja je, budimo iskreni, bila znatno unosnija od dva-tri milijuna kuna koliko se danas trži jedan mandat, onda i prebježništvo mora i može imati uporište u istoj toj privilegiji. Ako su se s najvišeg mjesta mogli amnestirati ratni zločini tvrdnjom da oni ne mogu biti počinjeni u obrambenom ratu, kako onda može biti zločin u miru promijeniti stranku u obrambene svrhe? I ako su ti Lex šerifi i Lex Todorići pisani za imenom i prezimenom unaprijed odabrane ljude, zašto i Lex Preletačević ne bi smio štititi odabrane prebjege?

One koji nepogrešivo, u pravom trenutku i na pravi način, znaju kada treba poletjeti u pomoć pobjedniku. Naravno, ničim izazvani.

 

novilist

 

 

1 comment

  1. Hrvatska politička scena- baruština puna smrada, leševa, nosača plinskih boca, doktora zvanih C-vitamin, klerofašista, vodozmaca…

Odgovori