Lego-spomenik

Budući da se odnos prema prošlosti permanentno mijenja, da je on uvjetovan ideološkim hirovima današnjice, trebalo bi u Hrvatskoj spomenike graditi od lego-kockica, da se mogu lako i jednostavno demontirati, premještati i sklanjati kad im istekne rok upotrebe ili im se naglavce okrene simboličko značenje

Memorijalna farsa u Josipdolu ovih dana doživljava novu uzbudljivu dramsku komplikaciju. Kako će se stvar rasplesti, sam bog zna, a moguće je da ni on nije sasvim načisto s vlastitim stajalištem. Tko je, naposljetku, bog – fašist ili antifašist? Kako diše po pitanju nacionalnog opredjeljenja? Treba li mu, kad nam ga je puna kapa, opsovati četničku ili ustašku majku?

Pretprošle subote u Josipdolu je započeta komunalno-građevinska operacija premještanja spomenika žrtvama fašističkog terora 1941.-1945. koji se ranije nalazio u centru mjesta, a sada se postavlja na – pravoslavnom groblju. U vrijeme nastajanja ovoga zapisa radovi su gotovo dovršeni, spomenik je uz pomoć mehanizacije i vrijednih ruku već dislociran i utemeljen na novome boravištu, preostaje tek dorada i finalizacija zaostalih sitnica, poput montaže spomen-ploče s imenima žrtava fašističkog terora.

Riječ je o realizaciji dvije godine stare ideje načelnika općine Zlatka Mihaljevića, člana HDZ-a. Tada je objasnio da sporni spomenik, koji je ‘u Domovinskom ratu pretrpio oštećenja’, u takvome ‘derutnom stanju ne odaje počast ni žrtvama, niti je to slika koju turisti moraju vidjeti u Josipdolu, što se zbog estetike kosi s planovima uređenja mjesta’. Prema turističko-estetskim vizijama razvoja Josipdola, kazao je vladajući HDZ-ovac, u centru mjesta umjesto memorijalnog rugla treba biti ‘šetnica i informativni trg’.

Tko je i zašto ‘u Domovinskom ratu’ ratovao protiv spomenika žrtvama fašističkog terora te je ovaj ‘pretrpio oštećenja’, ostalo je nerazjašnjeno, kao što bi, shodno prethodnome, bilo besmisleno postavljati pitanje zbog čega oštećeni spomenik nije naprosto obnovljen i ostavljen na istome mjestu (zar je razumno očekivati da spomenik renoviraju oni koji su ga devastirali?). No zato je dilemu oko nove lokacije – zašto baš pravoslavno groblje? – načelnik Zlatko Mihaljević decidirano raščistio: ‘99 posto žrtava čija su imena ispisana na spomeniku spada u pravoslavno stanovništvo.’

Ipak, za vraga, pokazalo se da to nije tako. Od ukupno 247 žrtava fašističkog terora čija su se imena nalazila na spomen-ploči, njih 80-ak su Hrvati. I sada su se njihovi nasljednici uznemirili: negoduju, pišu prosvjedna pisma općinskim vlastima, istresaju revolt u novinarske diktafone i pitaju zašto bi uklesana imena njihovih predaka, ubijenih od strane fašista, završila na pravoslavnom groblju?

‘Svi redom s kojima smo razgovarali kažu isto’, piše reporterka tjednika Express, ‘protiv pravoslavaca i njihova groblja nemaju ništa, ne protive se ni tome da se za spomenik nađe neko drugo mjesto, ali je nedopustivo, smatraju, da on završi na pravoslavnom groblju.’ Ogorčena obitelj Antuna Poljaka, čiji su otac i brat ubijeni 1943., tako traži od općinskog načelnika da se pod hitno nađe neka ‘neutralna lokacija’ ili da se, u protivnome, imena žrtava iz njihove familije izbrišu sa spomen-ploče.

Da džumbus bude veći, na spomen-ploči na pravoslovnom groblju naći će se i ime katoličkog svećenika Dragutina Fifke kojeg su, kako se navodi, mučki ubili četnici. Stoga su se i u Katoličkoj crkvi digli na zadnje noge: na sastanku svećenika Ogulinskog dekanata postignuta je suglasnost oko toga da je sadašnje rješenje neprihvatljivo i da se za spomenik mora naći ‘neutralno mjesto’. ‘Ovo nije pametno, niti je najbolji način. Radi se revizija povijesti’, rekao je novinarki don Ante Luketić, župnik u Oštarijama i Cerovniku.

Načelnik Zlatko Mihaljević, član HDZ-a, ostaje međutim pri svojoj odluci, a argumentira je lakonski: ‘To jest pravoslavno groblje, ali je zemlja hrvatska, nije li? Nismo spomenik preselili u Srbiju!’

I tako se razvio uzbudljiv unutarhrvatski pičvajz oko spomenika žrtvama fašističkog terora premještenog na pravoslavno groblje. Raspored snaga donekle ilustrira generalni hrvatski odnos prema antifašizmu: jedni bi tu stvar bez ostatka prepustili Srbima (općinska vlast), drugi ipak ne bi (rodbina žrtava), no obje su strane suglasne oko toga da se spomenik ukloni iz centra mjesta, gdje se dosad nalazio, jer taj prostor ne treba opterećivati antifašističkim zastranjivanjima, već ga treba očistiti i privesti turizmu, estetici i sadržajima što ih nudi ‘informativni trg’.

Tu ovaj potpisnik prelazi u konstruktivnu fazu teksta, trudeći se ponuditi nekakvo rješenje, jer nikome nije u interesu da makljaža među Hrvatima oko memorijalnog objekta na pravoslavnom groblju nabuja do krvoprolića. (Gdje bi se sutra podignuo spomen palima?!)

Prvi – recimo odmah: znatno lošiji – prijedlog bio bi da se načini vjerna replika sadašnjega spomenika i postavi na katoličko groblje, s tim da se na spomen-ploči istaknu isključivo imena Hrvata što su ih u Drugom svjetskom ratu ubili fašisti, dok bi se na postojećem spomeniku, premještenom na pravoslavno groblje, ostavila samo imena poginulih Srba.

Na taj bi se način, nakon što su predanim radom nacionalističkih ideologa uspješno podijeljeni živi, podijelili i mrtvi. Razgraničenje među pripadnicima dvaju naroda bilo bi takoreći kompletirano. Manjkavost tog rješenja svakako su povećani troškovi, jer izrada replike košta, a osim toga bi se mnogi logično pitali zbog čega – bez obzira na troškove – graditi drugi spomenik kad ne znamo što ćemo ni s ovim jednim.

Drugi, mnogo kvalitetniji prijedlog podrazumijeva izbor ‘neutralne lokacije’: spomenik žrtvama fašističkog terora u Josipdolu, koji se trenutno zatekao na pravoslavnom groblju, mogao bi biti premješten na mjesno smetlište. O da, valjalo bi to učiniti s istim obrednim dostojanstvom kao kad se odlaže najlonska vreća puna praznih konzervi, oglodanih kostiju i kora od lubenice.

Prednosti tog rješenja su višestruke: em lokalitet nije uočljiv, em bi se izbjegli nepotrebni konfesionalni predznaci, em zajednica ne bi bila prisiljavana da se prepušta kolektivnom licemjerju, jer bi se žrtvama udijelila upravo ona razina poštovanja koja odgovara općoj klimi, većinskome političkom raspoloženju i ideološkim preferencijama.

Ako se već skoro trideset godina antifašizam u Hrvatskoj tretira kao krupni povijesni otpad – pojava koje se treba stidjeti i ukloniti je iz mentalnoga vidokruga – što je normalnije nego jednu spomeničku marginaliju, podignutu radi sjećanja na pišljivih 247 žrtava, odbaciti na smetlište? Uzimajući u obzir dosadašnja iskustva, pogotovo ona iz slavnih devedesetih, kad je više od tri tisuće partizanskih spomenika planski uništeno, pouzdano se može tvrditi: sve drugo osim deponija, što se antifašizma tiče, predstavljalo bi besramno falsificiranje hrvatske realnosti!

Uostalom, zašto bi žrtve fašizma u Josipdolu prošle drugačije od, na primjer, žrtava fašizma iz naziva Ulice žrtava fašizma u Splitu, koja je odavno odbačena u ropotarnicu povijesti, a ista je stvar i sa žrtvama fašizma u ulicama žrtava fašizma u svim drugim gradovima u Hrvatskoj? Što se toga tiče, danas se među onim dijelom pučanstva koje još pamti period prije nacionalne revolucije prakticira još jedino sjećanje na sjećanje na žrtve fašizma, i to potajno, a i ono neumoljivo blijedi, dok i zadnji svjedoci ne otegnu papke.

Nevolje sa službenim pamćenjem su, očito, dugoročne prirode. Ukoliko je, prema Ciceronu, povijest učiteljica života, radi se o tome da se nastavno osoblje non-stop smjenjuje. Životu nas uči kadar na zamjeni. Nema te historije-učiteljice koja ovdje može računati na stalni radni odnos. Rimljaninova čuvena besmislica odavno je ustuknula pred hladnom konstatacijom Stuarta O’Neilla da povijest brišu pobjednici.

A budući da je već tako, budući da se odnos prema prošlosti permanentno mijenja, da je on uvjetovan ideološkim hirovima današnjice, a današnjica pati od trajne histerije, pa se onda i memorijalnoj plastici svako malo pridaju kardinalno drugačije vrijednosti, trebalo bi u Hrvatskoj – ovo je treći prijedlog – spomenike graditi od lego-kockica, da se mogu lako i jednostavno demontirati, premještati i sklanjati kad im istekne rok upotrebe ili im se naglavce okrene simboličko značenje. Ako išta korisno možemo ostaviti budućim generacijama, to je manje truda oko uklanjanja spomeničkog blaga koje danas podižemo ‘za vječnost’.

S tim u vezi – zašto su spomenici ratnim žrtvama u Vukovaru i Škabrnji izgrađeni od teškog mramora?

portalnovosti

3 comments

  1. Definitivno, Ivančić je prvi predvodnik otpora jahačima na narodnim leđima, na leđima stoke koja trči za mrkvicom ispred svoje gubice koju drže vlastodršci.

  2. Državu općenito moraš smatrati izrabljivačem i manipulatorom da bi se na nju ovako popišao. Obilno i opravdano.

  3. Sve što u budućnosti bude srušeno biti će opravdano.

Odgovori