Kupnja aviona u kontekstu hrvatskog osiromašenja

Čak ni najveći optimisti ne mogu zanijekati činjenicu da će se hrvatska ekonomija, krajem godine, naći u ozbiljnoj i teškoj krizi.

Krizu će u prvom redu produbiti drugi val pandemije Covida-19, neuspjeh – ili polovični uspjeh turističke sezone – ako hoćete biti blaži, umjereniji i ne previše kritični prema vlastima – uvozni karakter hrvatske privrede, ovisnost o stranom kapitalu, bankarski sistem u rukama stranaca, korupcija ”naših mangupa”, poljoprivredna, pa tako i prehrambena insuficijencija Hrvatske, i još mnogo takvih faktora.

U takvoj situaciji govoriti o suverenitetu Hrvatske predstavlja doista školski primjer oksimorona. Suverenitet sveden samo na vanjske atribute vlasti iznad koje nema nadređene vlasti je također oksimoron, jer hrvatski suverenitet ograničava članstvo ne samo u Europskoj uniji, već i u drugim međunarodnim organizacijama kao što je, primjerice, NATO.

Ali čak i tako zamišljeni suverenitet, kada ne bi postojala ograničenja suvereniteta članstvom u tim organizacijama, ne može se ostvariti ako je ekonomija zemlje ograničena limitativnim faktorima koje smo gore nabrojili.

Prvi zahtjev svakog suvereniteta je relativna samoodrživost ekonomije, mogućnost da zemlja preživi u uvjetima krize oslanjajući se na svoje vlastite snage.

Čak ni najveći optimisti ne mogu zanijekati činjenicu da će se hrvatska ekonomija, krajem godine, naći u ozbiljnoj i teškoj krizu koju će produbiti drugi val pandemije Covida-19, neuspjeh turističke sezone, uvozni karakter hrvatske privrede, ovisnost o stranom kapitalu, bankarski sistem u rukama stranaca, korupcija ”naših mangupa”, poljoprivredna i prehrambena insuficijencija Hrvatske, i još mnogo takvih faktora

Tek na tako shvaćeni suverenitet, suštinski suverenitet, može se graditi politički suverenitet, a to je politička neovisnost i samostalnost – da postoji politička vlast iznad koje nema nadređene, više vlasti.

Hrvatska od suverenosti ima samo retoriku, ima samo riječi koje se koriste u političkoj komunikaciji, u mitovima izgrađenima na Domovinskom ratu, u nacionalnoj mitologiji i mitomaniji.

Mnogo je takvih mitova koji čine kolektivni imaginarij koncepcije suvereniteta, a jedan od takvih je i obrana zemlje i, shodno njoj, potreba za stalnim naoružavanjem i modernizacijom vojne opreme.

Posljednja mistifikacija na tom planu je pripovijest o potrebi nabave novih aviona za hrvatsku avijaciju, o čemu se nedavno pokrenula rasprava koja je brzo utihnula, pred prečim problemima izazvanim pandemijom Covida-19.

Ta rasprava se, međutim, nije vodila niti se vodi o opravdanosti uopće nabave novih borbenih aviona, već uglavnom o tome kakav tip aviona nabaviti.

Paradigmatična je, u tom pogledu, nedavna rasprava u medijima između SDP-ovskog saborskog zastupnika, prometnog inženjera Franka Vidovića i neovisnog vojnog stručnjaka Igora Tabaka. Dilema je bila, izgleda, između dvaju tipova aviona, američkog F-16 i švedskog Gripena.

Vidović smatra da bi trebalo kupiti avione od ”svjetskog gazde”, čime stvaramo s Amerikom političko i strateško partnerstvo. ”Ne treba zaboraviti da nam je Amerika jako puno pomogla oko ulaska u EU i NATO”, obrazlaže Vidović svoje opredjeljenje za Amerikance.

I tim svojim stavom iskazuje sluganski mentalitet, naivnost koju dijeli veći dio hrvatskog establišmenta, čak i oni iz suprotnog tabora – oni na vlasti. Jedan dio naše političke tzv. ”elite” misli da će se time dodvoriti Amerikancima. Točno je da su Amerikanci naši strateški partneri, ali zbog toga raditi protiv vlastitog interesa nije, u krajnjoj mjeri, niti u interesu samih Amerikanaca.

Ako ćemo pravo, za ulazak u EU i NATO najviše su nam pomogli Talijani, koji su bili naši ”mentori” za ulazak u te dvije međunarodne organizacije, odnosno zajednice. Po toj logici morali bismo onda kupiti njihove borbene avione, i to tipa Alenia AerMacchi M-346 Master, koji koštaju negdje oko 20 milijuna dolara svaki, što je skoro pet puta manje od američkih F-16, pa čak i od švedskih Gripena.

Ali nikome ne pada na pamet da to spomene, već se svi lijepe, ulizički, za Amerikance koji, normalno, prodaju svoj F-16 po cijelom svijetu, i tamo gdje je on funkcionalan, kao u Izraelu za njihovu obranu, i tamo gdje on ne uspijeva zadovoljiti potrebe lokalnih konflikata (na primjer, u Jemenu, Afganistanu i u Africi).

Ako bismo se već željeli dodvoriti Amerikancima, onda bismo to mogli mnogo jednostavnije – tako da učinimo isto što i Slovenci, da razvijamo svoje zračne – obrambene – snage unutar međunarodnih savezništava kojima pripadamo.

Hrvatska od suverenosti ima samo retoriku, ima samo riječi koje se koriste u političkoj komunikaciji, u mitovima izgrađenima na Domovinskom ratu, u nacionalnoj mitologiji i mitomaniji

Slovenci su povjerili svoje nebo i svoju zračnu obranu Italiji i Mađarskoj, s time da zapovjedništvo i koordinaciju obavlja NATO, što je znatno jeftinije nego nabava i održavanje vlastite zračne flote.

U uvjetima u kojima se nalazi Hrvatska, to bi bila i jedina logična solucija, i ekonomski najisplativija. A što se tiče Amerikanaca, kako je svojevremeno primijetio i francuski politolog Alexis de Tocqueville, najbolje ćemo se odužiti Americi ako primijenimo iskustvo američkih demokratskih institucija, onih koje su primjenjive na našu situaciju.

To su u prvom redu faktička trodioba vlasti, primjena načela checks and balances – stalne kontrole vlasti i ravnoteže između triju grana vlasti kao i sloboda medija.

”Ako bih morao birati između slobode tiska i vlade, onda bih uvijek izabrao slobodu tiska”, što znači medija i slobode misli, govorio je američki predsjednik Thomas Jefferson.

Američka demokracija je, unatoč destrukciji koju joj pokušava nanijeti aktualni američki predsjednik i njegovi ultrakonzervativni saveznici, jaka upravo zbog toga jer svoju snagu temelji na ”mekoj snazi” (soft power), više negoli na čvrstoj sili (hard power), koja u svijetu stvara više konfuzije i anarhije negoli što pridonosi učvršćenju međunarodnog poretka mira i suradnje.

Ali ni drugi sugovornik, koji barata argumentima ekonomske logike i racionalnosti, a to je Igor Tabak, nedvojbeni stručnjak za vojna pitanja, nije u ovom slučaju u pravu.

On, logično, zastupa nabavu švedskog Gripena, kao primjerenijeg aviona za Hrvatsku. F-16 je avion rađen za najmoćniju velesile koja ima neograničene resurse, a Gripen za zemlju koja računa da bi joj u ratu prvo stradali aerodromi, pa je napravila avion koji može slijetati na cestu, kaže Tabak. Osim toga, u Hrvatskoj već postoji sva infrastruktura za Gripene, a švedski bi proizvođač uspostavio u Hrvatskoj i regionalni centar za servisiranje i opremu takvih aviona.

Ta logika stoji, međutim, samo ako ne vidimo i treću alternativu, gore spomenutu, a to je da se zaštita hrvatske suverenosti povjeri jednom multilateralnom tijelu, a to bi mogao biti NATO, ili Europska unija kroz svoju zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku koju treba jačati i od nje stvoriti efikasnu snagu za odvraćanje.

Odvraćanje, uostalom, od koga? Naravno, od onih s kojima smo ratovali, a to je Srbija. Prema tomu, u tom grmu leži zec.

Je li Srbija danas doista prijetnja Hrvatskoj? Na toj krilatici prosperiraju svi oni koji u Hrvatskoj na izgovoru jačanja suvereniteta zapravo razvijaju i njeguju hrvatski militarizam, kao ideologiju koja zagovara jake vojne kapacitete da bi se time poslala otvorena ili skrivena prijetnja susjedima i održavale tenzije u regiji, koja je još uvijek crna rupa Europe.

Militarizam kao ideologija i kao model političkih odnosa znači i glorifikaciju vojske i ideala profesionalne vojne kaste i dominaciju vojnog elementa u upravljanju državom.

U ovoj situaciji, najprimjerenije bi bilo odgoditi svaku raspravu o kupnji vojnih aviona u Hrvatskoj, i koncentrirati se na preživljavanje ove pandemije, na potporu poljoprivredi i održivim izvorima energije, zelenoj ekonomiji i svemu onome što nas može izvući iz krize

Ako se to, pak, poveže s unosnim vojnim nabavama na kojima prosperira i naša politička kasta, onda je jasno da je bez obzira na Aleksandra Vučića i njegovu nacionalističku i agresivnu retoriku, svaka nabava nove vojne opreme vjetar u leđa takvom modelu vlasti koji se razvija u sjeni glorifikacije prošlih ratova, mistificiranih vojničkih vrlina, pa tako i stvaranja atmosfere nesigurnosti i prijetnje od strane naših susjeda.

U prošlom stoljeću razoružanje je bilo sastavni dio politike mira, ali pobjedom zapadnog bloka, porastom terorističke prijetnje i izbijanjem lokalnih ratova, svjetske militarističke snage – dobro povezane i međusobno uhljebljene – preokrenule su trend razoružanja i kontrole naoružanja na uštrb ponovnog ubrzanog naoružanja pod izlikom modernizacije i lokalnih prijetnji koje su preuveličane da bi se moglo lakše pridobiti glasače za ogromna ulaganja u sve modernije i sofisticiranije oružje.

Naravno, na tomu se stvaraju ogromni profiti, prosperiraju proizvođači, posrednici i stručnjaci, a ekonomije malih država grcaju u sve većim dugovima.

U ovoj situaciji, najprimjerenije bi bilo odgoditi svaku raspravu o kupnji vojnih aviona u Hrvatskoj, i koncentrirati se na preživljavanje ove pandemije, na potporu poljoprivredi i održivim izvorima energije, zelenoj ekonomiji i svemu onome što nas može izvući iz krize.

I, naravno, otvoriti sveopću raspravu jesu li nam ti avioni uopće i potrebni, pogotovo ako se kunemo u NATO i Europsku uniju.

Bilo bi bolje ta sredstva, namijenjena oružju, kanalizirati u jačanje zdravstvenog sustava i školstva, kao i svih socijalnih službi koje nam mogu pomoći da bolje prebrodimo ovu ozbiljnu, egzistencijalnu krizu kroz koju prolazimo.

autograf

Odgovori