Kuća gori, a vlada se češlja

Vikendi u apelima poduzetnika, udruga i sindikata, a vladini prvaci – srca kamenoga.

Kao s mnogočim od životne važnosti za, je li, narod i državu – verbalne svetinje svih režima na svim dijelovima globusa – vlada tzv. light HDZ-a Andreja Plenkovića i tih ministara za koje prije podjele resora nitko nije čuo da su radili kakav hvalevrijedan posao s dodanom vrijednošću, pa znaju što znači zaraditi kunu svojim rukama, režu granu na kojoj sjede i narod i država.

Vlada i nekolicina ministara privrednih sektora – što će reći sâm Plenković, kojega ministri moraju slušati bez suvišnih ali i zašto, ako ne žele da im vladina tajnica pod smjesta piše “pakračke dekrete” ili mostovnice – razbuktali požar neodgovorno gase kerozinom. Ne žele udovoljiti hitnom zahtjevu poslodavaca u građevinarstvu, turizmu, ugostiteljstvu, zdravstvu i još nekim vitalnim djelatnostima koje ne samo pune državni proračun zdravim novcem nego i bildaju investicije, umnožavaju radna mjesta i drže glavu domaće ekonomije koliko-toliko iznad vode.

Vikendi prolaze u alarmantnim apelima poduzetnika, njihovih udruga i sindikata, a vladini prvaci – srca kamenoga. “Za ovu smo godinu odobrili 65.000 radnih dozvola namijenjenih zapošljavanju stranih radnika u deficitarnim djelatnostima, a na burzi rada je koncem svibnja evidentirano 116.466 nezaposlenih, koji se odmah mogu javiti poslodavcima i popuniti sva slobodna radna mjesta bez uvoza radne snage”, poručuju iz vlade i resornog ministarstva Marka Pavića.

Ugostitelju, je li, kojemu na krcatoj terasi sjede desetci i stotine gostiju, čekajući da ih se posluži ićem i pićem, osoblje treba odmah – ne za 45 dana, koliko traje u Bijednoj Našoj postupak odobrenja radne dozvole strancu – i taj poslodavac želi jednostavno i brzo rješenje. Unatoč održanim sajmovima rada na kojima su se uzimale predbilježbe za zapošljavanje sezonaca, nudile vile i kule na praznim radnim mjestima, čak unatoč milijunima kuna javnog novca ulupanog u beskorisno medijsko lakiranje vladinih i poteza resornih ministarstava (s neizostavnim “vlada premijera Plenkovića”, da se valjda ne pomisli kako u Hrvatskoj ordinira vlada turskog premijera Binalija Yildirima), 65.000 radnih dozvola strancima nije dovoljno.

HUP već šest godina bezuspješno jaše na zahtjevu vladajućima da zbog ozbiljnijeg deficita radnika u nekim ključnim djelanostima (samo turizam puni gotovo 20 posto državnog proračuna) primijeni tzv. slovenski model: ako poslodavac ne može u optimalnom roku naći potrebnog domaćeg radnika, slobodan je potražiti ga i uvesti iz inozemstva. Neke razvijene europske zemlje, recimo Estonija ili Njemačka (koja je već zaposlila i više od milijun aktualnih izbjeglica/migranata, integrirajući ih u svoje društvo) imaju još slobodniji model: ako imaju potrebe, interesa i računice, slobodno uvoze strane radnike.

“Pored 15.611 odobrenih kvota za radnike i 1600 dostupnih domaćih radnika na listi HZZ-a, Hrvatskoj trenutno nedostaje čak 5000 radnika”, navodi se u apelu Nezavisne udruge ugostitelja vladi nakon što je Ministrstvo rada i mirovinskog sustava odbilo povećati kvotu za strane radnike.

“Rezultat je to stalnog iseljavanja sposobne radne snage, za koje različite političke opcije nisu uspjele pronaći adekvatno rješenje. Takav negativni trend nastavlja se i dalje, i to tik pred turističku sezonu. Turizam je jedna od najvažnijih komponenti hrvatskog gospodarstva koji generira više od 20 posto BDP-a. Ukoliko podbaci turistička sezona, Vlada će se morati suočiti s egzodusom tisuće obitelji koje preživljavaju upravo zahvaljujući ugostiteljstvu i sezonskom radu.”

Hrvatska udruga turizma (HUT) i HUP također upozoravajući dráme pod vladinim pragom: “Uoči početka glavne turističke sezone situacija s radnom snagom je kritična te je ugroženo otvaranje pojedinih turistički kapaciteta, kao i restorana i kafića. Lokalnih zaposlenika nema, a kvote za uvoz stranih radnika potrošile su se i potrebna je hitna reakcija Ministarstva rada i mirovinskog sustava i Vlade RH”.

Istodobno, na HZZ-u u ovom trenutku imamo oko 4000 nezaposlenih, od toga oko 1600 na obali, koji su raspoloživi za rad u sezoni i iskazali su želju za radom u sezoni. Smatraju da bi to trebalo biti dostatno za zadovoljenje trenutačnih potreba za radom u turizmu, i pozivaju poslodavce da se jave HZZ-u kako bi ih kroz sustav posredovanja spojili s nezaposlenima te kako bi pronašli odgovarajuću radnu snagu za sezonu. U slučaju potrebe razmotrit će se zahtjeve za povećanjem kvote za uvoz stranih radnika, no cilj je u prvom redu aktivirati domaću radnu snagu.

“Riječ je o prirodnoj nezaposlenosti”, objašnjava Marin Medak u Dnevniku televizije N1 Hrvatska, “a prirodna nezaposlenost znači da su to ljudi koji su ili završili određeni posao i trenutačno ne žele raditi ili imaju nekih zdravstvenih problema i ne osjećaju se sposobnim raditi. Trenutačan broj od 1600 na moru, odnosno 4000 nezaposlenih, a radno sposobnih ukupno u ugostiteljstvu i turizmu nije moguć”.

Uz brzo potrošenu ukupnu ovogodišnju kvoru od 65.000 dozvola za strane radnike, samo u turizmu, ugostiteljstvu i graditeljstvu trenutno nedostaje više od 11.000 radnika, a nekoliko je tisuća slobodnih radnih mjesta u zdravstvu. Nedostaju liječnici i medicinske sestre. U graditeljstvu je kritično stanje u gotovo svim profilima zanimanja, od armirača i tesara do zidara, električara, vodoinstalatera, fasadera… A nema ih više ni u tradicionalno izdašnim bazenima u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji… odakle su dolazili na bolje plaće, jer aktualne plaće i radni uvjeti u Bijednoj Našoj više ih ne zadovoljavaju.

EU nudi više, gdje tzv. bijela kuga također ubire danak, a raste pak, jasno, animozitet obdarenih višim životnim standardom prema šljakerskim radnim mjestima.

RH je u deficitarnim sektorima u samo par godina izgubio više od tri milijarde eura radničkog prometa, što je zastrašujuća svota, iako su materijalna prava radnika u graditeljstvu povećana 30 posto u prošle dvije godine. Državna statistika pak bilježi prosječnu neto plaću u tom sektoru od 5100 kuna, što pak niti je atraktivno za vrlo težak cjelodnevni rad niti poslodavci priznaju tako niska primanja. Znači li to da oni znatan dio zarade isplaćuju radnicima na ruke i time pljačkaju i te ljude i državu?

Istini za volju, mlade u RH ne zanimaju tzv. šljakerska, deficitarna zanimanja, i te škole – osim nekih profila, iznimno – ostaju nepopunjenih odjela prvog razreda i u trećem, jesenskom upisnom roku.

U Dvoboju Točke na tjedan teleizije N1 Hrvatska u nedjelju gotovo su se pograbili HUP-ova Admira Ribičić, medijski vrlo aktivnih ovih u svakom smislu vrelih dana, te šef Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever glede i u svezi, je li, toga treba li ili ne interventno povećati uvozne kvote za deficitarne radnike, odnosno toga je li istina da HUP ni ne traži domaće radnike, jer strane plaća manje i drži ih u lošijem položaju.

“Godinama upozoravamo da treba mijenjati sustav uvoza radnika iz trećih zemalja”, istaknula je Ribičić. “Danska, Austrija, Estonija i Njemačka potpuno su otvorile svoje granice i mogu uvoziti radnike iz trećih zemalja bez ograničenja. Strani radnici nisu jeftiniji hrvatskim poslodavcima, a plaće u graditeljstvu i turizmu rasle u 15 posto”. Ni Sever ne poriče to da su plaće u deficitarnim sektorima rasle, ali s vrlo male osnovice pa je i krajnji benefit skroman i taj benefit je zanemariv i u odnosu na najskromnije zarade u zapadnoeuropskom ekonomijama.

“Strani radnici i dalje služe kontroli niske cijene rada”, tvrdi Sever. “Plaće i radni uvjeti, iskustva su strašna. Uz časne iznimke poslodavaca koji korektno postupaju prema radnicima. Ljudi su u iznimno lošim smještajima, moraju raditi po cijele dane, ugovori su na sve kraće vrijeme – na 15 dana, na mjesec dana… Ljudi ne žele da im poslodavci ostaju dužni zarađeno, a to nije rijetkost. Na sajmovima ugostiteljstva i turizma prijavio se velik broj ljudi za posao. Nitko ih potom nije zvao. Oko 1600 raspoloživih sezonaca nitko nije pozvao. U odnosu na prošlu godinu, komunikacija poslodavaca prema HZZ-u je 26 posto slabija. Dakle, zaobilaze HZZ, ne javljaju se predbilježenima…

Očito postoje neki drugi kanali. Nema opravdanja zagovarati model u kojem djelovati tvrtke što će zapošljavati strane radnike, a domaći će napuštati RH, jer im tu nije dobro. To će sniziti potrošnju, koja utječe na BDP. U posljednje se vrijeme provlači kroz medije informacija – dolazi od poslodavaca ili iz vlade – da se RH od sljedeće godine sprema potpuno ukinuti sustav kvota i da će se ići na novi model relaksacije, potpune liberalizacije uvoza radne snage, a o tomu nitko ne razgovara sa sindikatima. Dok je Marko Pavić ministar rada, sindikatima nema povratka u Gospodarsko-socijalno vijeće, jer ono ne može biti susretište kojim se vlada pokriva da vodi dijalog, a zapravo je sve to na razini manifestacije”.

Nitko ne poriče da problem deficita proizvodnih radnika postoji već desetljećima i da veza škola – tvornica ne funkcionira, ali još se nije našao lumen dovoljno učen, voljan i sposoban zadovoljavajuće ga riješiti. Primjereno potrebama svijeta rada i afinitetima mladih u profesionalnom razvoju. Bolji poznavatelji povijesti školstva će se sjetiti da je i čuvena reforma Stipe Šuvara od polovice 1970-ih godina, zadnja velika, cjelovita i dalekosežna, pala na tomu što nije uspjela presjeći isti taj gordijski čvor deficitarnosti koji sada izrazito zadaje muke i političarima, i poslodavcima, i školstvu, i mladima…

U ovoj godini su u RH u tijeku ili počinju infrastrukturni projekti vrijedniji od četiri milijarde kuna, a pitanje je nad pitanjima hoće li ih imati tko obaviti. Kvalitetno i na vrijeme, jer u protivnom slijede neugodne financijske i rejtinške (poslovni ugled/povjerenje) packe zbog prekoračenja ugovorenih rokova. Katastrofalno je za vladinu vjerodostojnost da na početku glavne turističke sezone i već odavna zahuktale graditeljske “mora sjesti i razmotriti” problem, koji je morao biti riješen još koncem prošle jeseni.

To je pamet onih vatrogasaca koji tek kad plane ogroman požar trče kupiti opremu za gašenje. Ili, kako bi ironizirali autori razvikana tv-serijala Radoša Bajića, kuća gori, a vlada se češlja. Ludo i nezaboravno, ali za tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu ipak ništa novo. Bit će, je li, najvažnije da smo “svoji na svomu”.

Nema veze, ako na domaćoj baušteli čuješ albanski, ukrajinski, čak filipinski, indijski… kad i Nijemci, Irci, Šveđani, Nizozemci, Švicarci… uredno slušaju hrvatski na svojim gradilištima, restoranima, kafićima, uslužnim centrima… Štono reče Marshall McLuhan: svijet je globalno selo?

h-alter

Odgovori