KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE Šteta je učinjena, ma kako referendum prošao

Guido Westerwelle (desno), njemački ministar vanjskih poslova, u vezi je s Mihaelom Mronzom

Guido Westerwelle (desno), njemački ministar vanjskih poslova, u vezi je s Mihaelom Mronzom

Udari konzervativaca u maloj zemlji kao što je Hrvatska pogubniji su nego u SAD-u.

Ako je netko od Ustavnog suda u kojem je osam godina sjedio čovjek poznat po uskliku: “Manje pričaj, više rađaj” očekivao odluku po kojoj je diskriminacija seksualnih manjina , a onda i obitelji s jednim roditeljem, rastavljenih roditelja, protuustavna, imao je ili preveliku vjeru u pravnu državu Hrvatsku, suviše visoka očekivanja od pravne znanosti u Hrvata ili je naprosto bio naivan. Podcijenio je i više no što je potrebno Zorana Milanovića.

Hrvatska je dominantno konzervativna, što u isto vrijeme dugo nije značilo i klerikalna, no trendovi u društvima se mijenjaju. Katkada su promjene i nagore. Hrvatska je nekada bila treća u svijetu u gradnji brodova, sada su brodogradilišta teret i proizvođači gubitaka. Nekada su nova naselja bila planirana, danas imamo gradove s ulicama koji podsjećaju na slamove ili srednjovjekovna naselja. Nekada je u Hrvatskoj bilo jako puno različitih manjina, danas su manjine tek simbolički iskazane u nacionalnoj statistici, a Zavod za statistiku podatke prebrojava godinama, sporije nego u vremenima bez računala.

Danas se protiv pisma kojim su nekada pisali davni i rijetki pismeni Hrvati raspisuju referendumi da ih se zabrani. O tome neće progovoriti odsjeci za kroatistiku – da je ćirilica i hrvatsko pismo, da ima knjiga na ćirilici koje bi bilo korisno moći pročitati – ali se hoće pobuniti protiv činjenice da se nešto mora napisati na engleskom jeziku. U zemlji koja je znanstveno unazađena, u kojoj se više ne proizvodi, u kojoj se nacionalnim manjinama prijeti, sada se počinje prijetiti i ostalima, onima koji su manjina zbog nekih drugih razloga.

Anti-gay sličnosti

Hrvatska je desetljećima nastojala o sebi govoriti kao možda rubnoj, ali ipak zapadnoj zemlji. Na Zapadu, kao u Luksemburgu, uskoro će premijer biti gay. Belgija ga ima već dugo. Gay je njemački ministar vanjskih poslova, gradonačelnik glavnog njemačkog grada, gradonačelnik Pariza, donedavna predsjednica Vlade Islanda. Finska predsjednica bila je samohrana majka, a i one su očito disfunkcionalne, Bogu neugodne. Naravno da i u tim zemljama postoje ksenofobne, antisemitske skupine. One se ne mogu iskorijeniti i kako god njihovi argumenti bili nelogični, nije neobično da postoje. Problem je kada se pojedine od takvih ideja nametnu cijelom društvu.

Hrvatska se u mnogočemu, po dominantnom diskursu u javnosti, nalazi u društvu država koje su uglavnom izvan Europske unije, Moldaviji, Ukrajini, mada sličnih ima i unutar Zajednice. Pod sličnim se idejama protestira u Poljskoj, Mađarskoj, čak i u Francuskoj. Tamo je ekstremna desnica socijalističkog predsjednika, izabranog na demokratskim izborima u zemlji koja je kolijevka demokracije u Europi, izviždala, proglasivši ga diktatorom. Socijalistički predsjednik i tamo i tu je “nenarodni predsjednik”, ekstremne katoličke udruge djeluju protiv manjina, udruga U ime obitelji u Hrvatskoj organizirana je na isti način kao slična francuska kampanja.

Strategija desnice

Na čelu i jedne i druge bile su žene usporedive po mnogo toga: godinama, bračnom statusu, poslovnom iskustvu, prethodnoj neupletenosti u politiku. Obje skupine inspiriraju se valom konzervativizma koji je, doduše, protestantski, naslonjen na najradikalnije desne pokrete u Sjedinjenim Državama, ali s istim idejnim zaleđem. Vidi se to po prijevodima pamfleta koji se pojavljuju kod nas. Ako će od referenduma biti koristi, onda je to zbog približavanja francuskih i hrvatskih ekstremnih krugova, a to onda znači i, barem, umanjivanje tradicionalnog antifrancuskog stava među hrvatskim desničarima.

Ono što je godinama bilo kapilarno, što se okupljalo u ljetnim kampovima na Korčuli, kroz župe, koristeći benevolentnost obrazovnog sustava i posvemašnje urušavanje sustava vrijednosti, sada je počelo ubirati plodove. Gradonačelnik Zagreba Bandić dao je udruzi U ime obitelji prostorije za pripremu referenduma. Naravno, pa Hrast, koji je na različite načine povezan s udrugama U ime obitelji, I ja sam bio embrij i ostalima koje u vodstvima imaju često iste ljude, ušao je u gradska vijeća, godinama već djeluje, uči se to od američkih protestanata, sustavno, u zajednici, sve kako hrvatske političke stranke ne djeluju. Dao je Bandić i Medalju grada Zagreba Judith Reisman, koja je ukupno u glavnom gradu proboravila valjda manje od sedam dana. Možda je sada udruga Vigilare dovede da pojača kampanju za referendum. Oni neće šutjeti, oni se neće suzdržavati, kao što se suzdržava vlast, pa i oporba.

Jadno je da vodeća oporbena stranka ne vidi kako se na Tuđmanu i ustašluku više ne može dobiti izbore, kako tu čak ni Tito ne može odraditi posao, kako se paradigma desnice mijenja, što oni ne nadziru. Trebali bi vidjeti da korupcija HDZ-a smeta krajnjim konzervativnim krugovima, da vodstvo stranke nema dovoljnu privlačnost, da će Hrast bez prevelikog naslanjanja na HDZ lakše politički napredovati. Još je smješnija vladajuća većina koja bi trebala manje misliti na sljedeće izbore, a činiti sve da spriječi djelovanje koje šteti cijelom društvu. Ovdje je riječ o Hrvatskoj na zapadu, nastojanju da se integrira u svijet bogatih država, vrijednostima koje su trajnije od političkih organizacija.

Jesmo li Kampućija?

Riječ je o nastojanju da se zaštite oni koji su slabiji, ostavljanju mogućnosti da Hrvatska jednom postane sretnija zemlja. Udari ili trijumfi konzervativnih ideja u Izraelu sa 40 posto visokoobrazovanih ili Americi, koja je supersila s najboljim sveučilištima na svijetu, nije usporediv sa sličnim pothvatima takvih krugova u maloj, provincijalnoj Hrvatskoj koja neprestano posrće. Šteta je već učinjena, ma kako referendum na kraju prošao.

Ako se nekome čini da je ovo što se sada događa slično onome kroz što je prolazila Weimarska Njemačka prije dolaska Hitlera na vlast, ipak ne treba biti tako pesimističan i povlačiti paralele između radikalizacije mladih, hijerarhičnosti udruga, proganjanja manjina onda u Njemačkoj i danas u Hrvatskoj. Mi bismo samo željeli biti pravi Zapad. Bojim se da je ovo što se događa kod nas, kao ono što se događalo na istoku, u Kampućiji. To je pravi strah.

Izvor: jutarnji

 

Odgovori