Komentar Jaroslava Pecnika: Hrvatska mutacija koronavirusa zove se HDZ!

Autor je umirovljeni sveučilišni profesor filozofije i bohemistike, politički analitičar i stručnjak za povijest Srednje Europe te kritike totalitarnih sustava

Pandemija Covida-19 u samo nekoliko mjeseci nam je pokazala zube i prisilila nas da se ozbiljno zamislimo nad svim što smo do jučer radili i osvijestimo situaciju u kojoj se i kao pojedinci i kao društvo nalazimo, odnosno da pokušamo anticipirati ono što nas očekuje u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Pandemija nas je iznenada zaskočila i zorno manifestirala svekoliku našu ranjivost, odnosno ogolila je činjenicu kako se i ova pogubna, zdravstvena kriza s još nesagledivim ekonomskim posljedicama beskrupulozno koristi od strane naših (i ne samo naših) vladajućih struktura ne bi li na njoj što je moguće više i efektnije profitirali. Dapače, čak se i previše ne trude prikriti sve manipulacije i nepodopštine kojima se pri tomu koriste.

Našem Nacionalnom stožeru civilne zaštite, na čelu s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, vlada Andreja Plenkovića povjerila upravljanje krizom i u dobroj su mjeri doktor Krunoslav Capak, Alemka Markotić, Maja Grba-Bujević, kao i ministar zdravstva Vili Beroš, opravdali povjerenje; i ne samo to, pobrali su velike simpatije većine naših građana, jer su propisivali oštre, ali pravodobne sanitarne mjere na epidemiološki zasnovanim parametrima.

Nažalost, kako je kriza postupno jenjavala i krizni stožer se polako, pod pritiskom, politike pretvarao u vlastitu karikaturu; spomenuti doktori, svi od reda članovi HDZ-a ili njegovi neprikriveni simpatizeri, počeli su popuštati zahtjevima i interesima Plenkovića i vladajuće stranke kako bi udovoljili njihovim ambicijama za što skorijim raspisivanjem parlamentarnih izbora, pri tomu vidljivo ignorirajući vlastite ranije donesene preporuke na kojima su do tada prilično rigorozno inzistirali. Spomenuti doktori su ljudi nesporno stručnih kvaliteta, ali su beskičmenjačkim pristajanjem na pogodovanje HDZ-u „pljunuli“ na vlastitu struku; sve što su do jučer branili ili propisivali, preko noći je izgubilo na važnosti i to bez ikakvih suvislih obrazloženja, izuzev svima prepoznatljive nakane da se preduhitri nadolazeća, velika ekonomska kriza koja bi u slučaju kasnijih, redovitih jesenskih izbora posve sigurno uvelike naštetila HDZ-u i dovela pod upit izborni trijumf na koji sada Plenković s velikom izvjesnošću računa.

Krizni stožer
“Kako je kriza postupno jenjavala i krizni stožer se polako, pod pritiskom, politike pretvarao u vlastitu karikaturu” (FOTO: HINA)

Stoga je ovaj interregnum u kojem pandemija popušta, a posljedice na ekonomskom planu još se mogu prikrivati, ako ničim drugim, onda odlukama vlade da osigura velike financijske potpore poduzetnicima ne bi li tako njihova poduzeća preživjela, a radnici zadržali radna mjesta, svakako trebalo iskoristiti za efektnu izbornu promidžbu. Međutim, sve su to mjere kratkog daha, traju do konca lipnja, a onda je samo pitanje slijedi li veća ili manja katastrofa. Stoga je, u HDZ-u su to dobro procijenili, sada pravo vrijeme da osiguraju mandate za novu vlast, nametnuti izborni tempo i pravila igre dok su još ljudi ustrašeni pričama o mogućnosti povratka pandemije tijekom jeseni i novih neizvjesnosti koje prijete.

Ova ilustracija s ponašanjem Nacionalnog stožera civilne zaštite samo je kamenčić u velikom povijesnom mozaiku HDZ-ovih bestidnih obmana i nepodnošljivih manipulacija; stranke koja si je umislila da je sama stvorila Hrvatsku i da joj to daje pravo da ovu zemlju tretira kao svoj plijen, svoj leno u koji se pripuštaju drugi tek i samo onda kada je hadezeovcima vlast ugrožena, ili kada su joj ti drugi potrebni za osiguranje parlamentarne većine, da bi ih kada se situacija konsolidira, odbacili poput iznošenih i nikome potrebnih stvari. Stoga su mi komične sve one analize tzv. ozbiljnih političkih komentatora koji raspravljajući o uzrocima naše evidentne, svekolike i dugotrajne privredne, političke, moralne i uopće društvene stagnacije, u isti koš stavljaju HDZ i sve ostale političke stranke, prije svega, dakako, SDP kao tzv. lijevu alternativu vladajućoj desnici, ne vodeći računa o elementarnim činjenicama. Naime, HDZ je praktički od 1990. godine do danas stalno na vlasti; istina u dva je navrata izgubio izbore od SDP-a (i partnera), ali budimo realni: ne stoga što su birači prepoznali vrijednost lijevih programa, već zato što su se prvo Tuđman, a potom Sanader svojom politikom toliko kompromitirali i zabrljali da je građanima jednostavno svega bilo preko glave. Tuđman je zemlju doveo u posvemašnju izolaciju i stečaj, pustio je brojne šovinističke zloduhe iz do tada zatvorenih boca, dok je Sanader širom otvorio vrata korupciji, kriminalu i grabežu svake vrste, pri čemu je, sudeći prema brojnim optužnicama, i sam u svemu tomu prednjačio. To su ostale konstante HDZ-ove politike; mijenjale su se samo finese, ali suština je ostajala ista, što najbolje potvrđuje još uvijek Plenkovićeva aktualna vlada u kojoj je petnaestak ministara podnijelo ostavke uglavnom stoga jer su bili uhvaćeni s „rukama u pekmezu“ ili su na različite druge načine pogodovali sebi i svojim „pajdašima“ po stranačkoj ili „poslovnoj“ liniji.

Čak i onda kada HDZ formalno nije bio na vlasti, stranka je iz pozadine u mnogo čemu (privredno, financijski, medijski, posredovanjem branitelja, „svojim“ ljudima u vojsci, policiji, pravosuđu i tajnim službama, itd.) presudno utjecala na svekoliku društvenu scenu. Slike šatora i šatoraša kao eksponenata hadezeovske „domoljubne“ politike, a zapravo programiranog pokušaja rušenja demokratskog poretka, do danas su svima ostala u sjećanju kao model zloćudne političke prakse. Cilj je bio jasan: obraniti stečene privilegije, onemogućiti bilo kakvo propitivanje i(li) istraživanje silnih lopovluka i svekolike prljavštine koja se tijekom njihove vladavine (na)taložila, pretvarajući Hrvatsku u klasično klijentelističko društvo. Ne čini lopova samo prilika lopovom, već prije svega lopov čini priliku lopovskom. Nažalost, ni Ivica Račan, a kasnije ni Zoran Milanović, kada su došli na vlast, nisu se usudili „željeznom metlom“ počisti HDZ-ove Augijeve štale koje su bile i jesu ostale leglom korupcije, kriminala i zloćina.

Zar nas onda može začuditi zašto se nakon svih ovih rabota, po svim parametrima nalazimo na začelju Europske unije, ali ipak nije sve tako crno kao što se čini; na koncu samo o nama samima ovisi kako će nam biti. Ako zarobljeni siromaštvom, strahovima i neizvjesnošću prestanemo i nadalje kukavički saginjati glavu, pobunimo se protiv „sile i nepravde“, ovo društvo, mi sami kao građani ipak imamo šanse na nekakvu izglednu budućnost. Ali, stvari prije toga treba prepoznati i nazvati pravim imenom; pandemija koja nas je realno dodatno unazadila, samo je iznova i to razvidno p(r)okazala pravo lice (i naličje) HDZ-a, odnosno pokazala je u kojoj mjeri je sam HDZ samo jedna od naših domaćih mutacija koronavirusa s kojom smo živjeli, a da to nismo primjećivali gotovo 30 godina. Naravno, razlike su ipak znatne: stvarna pandemija koronavirusa uništava nas tek nekoliko mjeseci, lijeka joj za sada nema, ali znanost će ga sigurno pronaći, a HDZ nas uništava već godinama. Iako znamo kako se možemo izliječiti od te pošasti, dobar dio građana zarobljen nacionalističkim stereotipima, klerikalnim podmetanjima, ustašoidnim ressentimentima, sitnointeresnim izmaglicama i omamama odbija prihvatiti i primijeniti tu „medicinu“, uplašen mogućim, nepredvidivim posljedicama stavljanjem vladajuće stranke u karantenu. Ali, tek tada kada se društvo dostatno higijenski pročisti od silne prljavštine bezbrojnih slojeva hadezeovštine koja se poput virusa uvukla u sve pore ove zajednice, moguće je, kako je to svojedobno inovativno primijetila Jadranka Kosor, „naći put kako bi došli do puta izlaska iz tunela“ u kojem smo zaglavili. Sveprisutna zaglupljujuća i zaglušujuća frazeologija banalnosti, pojačana nacionalističkom demagogijom, sigurno nisu taj toliko traženi i željeni put, upravo su oni u velikoj mjeri „zaslužni“ za sve ovo što danas imamo; dramatično podijeljeno društvo u kojem su antagonizmi danas veći nego ikada ranije.

Andrej Plenković
“Plenković se danas pretvorio u soft verziju Orbana” (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Svojedobno, pišući o tada tzv. mladim lavovima HDZ-a poput Davora Ive Stiera i Plenkovića, napisao sam kako potonji svojom pristojnošću i obrazovanošću odudara od slike klasičnog hadezeovca, ali kako kaže poslovica: daj nekome vlast i ubrzo ćeš shvatiti kakva je to osoba. Plenković je svoj mandat u HDZ-u, a potom i u vladi započeo najavom reformiranja stranke u autentičnu demokršćansku stranku; međutim negdje usput je zaboravio na sva svoja obećanja, da bi se danas pretvorio u soft verziju Orbana, manje-više nedodirljivog diktatora kojem ništa ljudsko nije strano. Istina, Plenković se poput Orbana ne fotografira s kartom velike Mađarske u koju su inkorporirani i dijelovi RH, ali niti reagira na ove provokacije (da ih je kojim slučajem izrekao Aleksandar Vučić, Vojislav Šešelj ili netko treći od te fašistoidne bratije, već bi naš premijer bodro skočio i reagirao), te je i nadalje, iz samo njemu razumljivih razloga, snishodljiv prema mađarskom kolegi.

Kako se postupno obračunavao s unutarstranačkom oporbom, tako se Plenković istodobno okruživao mladim poslušnicima (pitanje i koliko odanim, a poučan primjer je Karlo Ressler), da bi se uoči skorašnjih izbora našao u situaciji koja mu u velikoj mjeri ide na ruku. Apsolutno kontrolira sve po(s)luge vlasti (već ranije smo rekli kako je krizni stožer pretvorio u stranačko političko tijelo koje se danas više bavi izbornom nego li zdravstvenom problematikom) ne dozvoljavajući nikome ili ničemu da ga u tomu omete. Tragičan slučaj koji se dogodio tijekom pandemije u domu za starije i nemoćne u Splitu u kojem je nečijom nepažnjom preminulo 18 osoba, a na čelu mu se nalazi HDZ-ov kadar Ivan Škaričić (po struci arheolog), u tom je pogledu instruktivan: nikome nije palo na um da propita njegovu odgovornost, već je novi hrvatski superheroj, dr. Beroš, lakonski primijetio kako je za sve kriv virus, a nikako ne ljudski faktor, posebice ne onaj hadezeovske provenijencije.

I uistinu, kriv je virus, ali zloćudni virus HDZ-a s kojim Hrvatska već desetljećima ne izlazi na kraj, a zašto je tomu tako upravo možemo očitati iz maloprije navedenog sramotnog obrazloženja, kojeg u tom obliku i sadržaju javnosti mogu predočiti samo ljudi lišeni svih moralnih skrupula. Slično je i Plenkovićevo licemjerno obrazloženje ubrzanog forsiranja ulaska u izborni proces: ne znamo što nam donosi jesen, hoće li se pandemija ponovno javiti, a Hrvatska treba stabilnu vlast koju joj može pružiti samo HDZ pod čijom se dirigentskom palicom ispunjena sva dana obećanja. A, podsjetimo se, to su: kupili smo INU, riješili problem Agrokora, proveli sve društvene reforme (od teritorijalne do obrazovne) … Listu (ne)ispunjenih obećanja bismo mogli beskonačno širiti, a evidentne činjenice koje su stvarno obilježile Plenkovićevu vladavinu malo tko spominje; sramotni trgovački sporazum sa HNS-om kojim su izdana sva načela morala i elementarne političke korektnosti i pristojnosti, čime su bili poništeni rezultati izbora i iskazane volje građana na izborima, tako da je velika izborna prevara postala obrazac legalnog i legitimnog političkog ponašanja. Za takav skandalozan čin besramne političke trgovine, podjednaku odgovornost snose i Ivan Vrdoljak i Plenković.

HDZ
“Nema tog nobelovca-virusologa koji bi mogao ući u trag ove opasne bolesti” (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Naravno, Plenković ni malo nije naivan, dobro zna što su on i njemu najbliži suradnici cijelo ovo vrijeme radili i stoga ne iznenađuje što si je prije izbora „osigurao leđa“, ne samo u stranci, već i na širem političkom i društvenom planu. Onemogućio je u borbi za vlast mešetare tipa Milijana Brkića ili pompozne kreature poput Mire Kovača (koji bi mu sa slašću „zabili nož u leđa“), ali takvih je u HDZ-u ostalo još pregršt i stoga, za ne daj Bože, trebalo je okončati i izbor nove državne odvjetnice, a osim toga i ogromne nepravilnosti koje su se događale tijekom afere Agrokor, koja premijera prati kao sjena i još uvijek poput Damoklova mača visi iznad njegove glave, lako mu se može spustiti na vrat ukoliko situacija izmakne kontroli. I zbog svega toga više je nego izgledno da će na mjesto državne odvjetnice zasjesti Zlata Hrvoj Šipek, osoba koja na tu funkciju dolazi u 64. godini života, iako bi po svim uzusima (koji vrijede za običnog smrtnika, ali ne i za hadezeovce, odnosno njihove simpatizere) trebala uskoro otići u mirovinu. A, o kakvoj se stručnoj osobi radi, vidi se iz malog detalja (kažu vrag je u detaljima): u svom izbornom programu Šipek je po osobnom priznanju zaboravila navesti i borbu protiv političke korupcije, u kojoj je HDZ prvak svijeta, ali zato nije zaboravila istaknuti kako joj je suprug branitelj, a otac stradalnik Križnog puta. Sve po provjerenom PS obrascu HDZ-a. Da odmah zapjenjenim čistuncima obrazložim – nemam ništa protiv branitelja ili Križnog puta, samo mislim kako gospođi u ozbiljnim godinama nikako ne pristaje da se poziva na ono što s njenim budućim poslom nema nikakve veze, ili ipak ima?

HDZ u sebi nosi opasan virus koji sve čega se dotakne inficira i zagadi; u pravilu uvijek prva strada istina koja je u nas, u našim (ne)prilikama svedena na puku percepciju. A, kada se stvari tako postave, onda je sve dopušteno (ustaše postaju borci za slobodu, a antifašisti izdajice), sve se vrijednosti relativiziraju i to je idealna situacija u kojoj Plenković („čovjek kojeg bi trebalo zlatom platiti“, kako kaže Milorad Pupovac) pliva kao riba u vodi. To je i omogućilo HDZ-u da se poput koronavirusa multiplicira, da na najfantastičnije načine mutira i čini se kako nema tog nobelovca-virusologa koji bi mogao ući u trag ove opasne bolesti.

Stoga jedino preostaje što je moguće veća socijalna distanca prema hadezeovcima, ako već čitavu stranku nije moguće staviti u (post)izbornu karantenu. To je jedini način da ova ojađena, pokradena i opustošena zemlje prodiše; naravno nemam iluzija da će nas stvarno pandemijsko iskustvo privesti pameti, ali ako ništa drugo, za početak bi bilo dobro da sebi postavimo pitanje: kako i zašto smo se našli na začelju Europske unije, zašto uporno nazadujemo dok nas svi drugi koji su nam još ne tako davno gledali u leđa, prestižu, a mi beznadežno tonemo. Netko je tomu kriv, ne treba biti logičar kvalitete Gaje Petrovića i shvatiti kako se zove virus koji nas uništava i kako ga politički pobijediti pa da se eventualno pomaknemo s mrtve točke u koju smo se čvrsto i nepokolebljivo ukopali. Ali, sve dotle dok naša hrvatska intelektualna krema pristaje biti sluškinja vlasti, ona pristaje biti, kako kaže Julian Benda „policija u službi vlasti“. Dok god se ona bude zadovoljavala mrvicama s vladareva stola i za sitniš proda(va)la dušu Đavolu, ovo društvo naprosto neće biti u stanju osmisliti nikakvu relevantnu alternativu. Jednom kada virus ovlada društvom teško ga je iskorijeniti.

lupiga

2 comments

  1. Oni su kuga.

  2. Nema boljeg načina nego slikama prikazati hadezeovsko zlo:

    – HDZ u sebi nosi opasan virus koji sve čega se dotakne inficira i zagadi; u pravilu uvijek prva strada istina koja je u nas, u našim (ne)prilikama svedena na puku percepciju. A, kada se stvari tako postave, onda je sve dopušteno (ustaše postaju borci za slobodu, a antifašisti izdajice), sve se vrijednosti relativiziraju i to je idealna situacija u kojoj Plenković („čovjek kojeg bi trebalo zlatom platiti“, kako kaže Milorad Pupovac) pliva kao riba u vodi. To je i omogućilo HDZ-u da se poput koronavirusa multiplicira, da na najfantastičnije načine mutira i čini se kako nema tog nobelovca-virusologa koji bi mogao ući u trag ove opasne bolesti.

Odgovori