Kome još danas treba informatika?

Ja ću vam reći kako je to bilo. Prvi sat Stari zavjet, drugi sat Psalmi, treći sat Novi zavjet, četvrti sat Liturgija, peti sat Povijest crkve, šesti sat Ćudoredni odgoj, cijeli nastavni program, ukratko, zauzeo je bio obavezni vjeronauk, i kad su ministri iz Soluna na koncu oprezno predložili i predmet Čitanje i pisanje, svi roditelji zajedno s učiteljima i ravnateljima škola skočiše da obrane hrvatsku djecu od preopširnog kurikuluma.

“Kome još danas treba čitanje i pisanje?”, pobuniše se Hrvati zbog nametanja te bezbožne pomodne novotarije njihovoj djeci, i nakon dugačkih pregovora ministri obrazovanja i znanosti Konstantin i Metodije, rečeni Ćiril i Metod, morali su se složiti da Čitanje i pisanje u hrvatskim školama bude tek neobavezni izborni predmet, poput recimo Poljoprivrede ili Osnova graditeljstva. Kako je pak cijeli nastavni program bio ispunjen vjeronaukom, lukavi su Hrvati izborni predmet Čitanje i pisanje prebacili u suprotnu smjenu. I bio je to pun pogodak: niti je bilo djeteta koje bi se poslijepodne vraćalo u školu, niti je bilo roditelja koji bi ga nakon ručka tamo slao. Naročito ne da uči ona smiješna Ćirilova kvrgava slova, svako ka’ tronožac dida Vidurine.

Tako je, eto, bilo. Tek za slučaj da se pitate kako to da je slavni narod Hrvata u prvih pet stotina godina svoje povijesti uspio skucati jedva par nevješto uklesanih riječi, pa kao zaglavni kamen svoje pismenosti i kulture slavi Baščansku ploču – u osnovi ništa drugo doli obični jedan izvod iz zemljišnih knjiga – isklesanu u vrijeme kad su drugi već imali cijele biblioteke filozofske literature i narodnih epova.

“Kome još danas treba čitanje i pisanje?”, bunili su se Hrvati, i tko bi im zamjerio? Čim su na koncu nekako naučili čitati i pisati – tek što je, eto, četa plećatih službenika iz Zvonimirova Zemljišnoknjižnog odjela benediktincima na otok Krk donijela dvometarski, osam stotina kilograma težak vlasnički list – potpali su Hrvati pod mađarsku krunu. Jebalo vas čitanje i pisanje.

A što je zapravo bilo? Došao neki Koloman iz Pešte, okupio svih dvanaest hrvatskih plemena i cjelokupno domaće plemstvo, pa im iznio fantastičnu ponudu, nešto u vezi dokapitalizacije i ulaganja u hrvatsku poljoprivredu, nisu Hrvati najbolje shvatili, ali sve je lijepo pisalo u ugovoru. „Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae“, pisalo je na onom komadu papira, a dično se hrvatsko plemstvo oduševilo kad je Koloman pokazao riječ „Chroates“: napuhali se velikaši od ponosa i naduli kao tri dana star leš Petra Svačića na Gvozdu – „to ti piše ‘Hrvati’“, važno je tumačio neki Pribislav svojoj sumnjičavoj ženi Luciji – pa spremno umočili palčeve u tintarnicu i potpisali ugovor, sve dižući zamrčene palčeve pred oduševljenim pukom i vičući: „Chroates!“ Tako je, da skratim priču, mađarska kruna dobila većinsko vlasništvo nad hrvatskim zemljama za cijeli drugi milenij, sve do Prvog svjetskog rata.

“Kome još danas treba čitanje i pisanje?”, zajebavao je Hrvate sljedećih hiljadu godina tko god je stigao. I malo ih je zajebavao.

Tako je, eto, bilo. Hrvate je, kako vidite, oduvijek resio istančan i nepogrešiv instinkt za prioritete u obrazovanju. Niti jednom u svojoj dugačkoj i slavnoj povijesti nisu se oni dali zavesti iskušenjima suvremena, modernosti i napretka. Marljivo su u školi učili vjeronauk i onih dana kad su veliki bijeli svijet provjetravali humanizam, renesansa i velika geografska otkrića, učili su vjeronauk i kad je svijet tresla reformacija, i kad su ga nepovratno mijenjali prosvjetiteljstvo, francuska građanska revolucija i ideja ljudskih prava, priležno su učili vjeronauk čak i onih dana kad je veliki bijeli svijet nepovratno promijenila industrijska revolucija, i kad su – baš kao nekad ona kvrgava Ćirilova slova – do njih došli parni stroj, željeznica, telegraf, telefon i ostale bezbožne pomodne novotarije.

Svih tih hiljadu godina marljivo su Hrvati u školi učili vjeronauk – prvi sat Stari zavjet, drugi sat Psalmi, treći sat Novi zavjet, četvrti sat Liturgija, peti sat Povijest crkve, šesti sat Ćudoredni odgoj – a te pomodne novotarije, Humanizam, Geografija, Građanski odgoj, Fizika ili Mehanika, bili su samo neobavezni izborni predmeti u suprotnoj smjeni. Niti je, shvatili ste, bilo djeteta koje bi se poslijepodne vraćalo u školu, niti je bilo roditelja koji bi ga nakon ručka tamo slao. Naročito ne da uči Građanski odgoj.

U svih hiljadu godina Hrvati vjeronauk nisu učili samo jednom, i u tih pola vijeka – u svemu manje od pedeset školskih godina – gotovo da su uhvatili korak sa svijetom. I što su onda učinili? Jasno, vratili u škole vjeronauk.

Cijela mi se ova kratka ilustrirana povijest Hrvata odvrtjela pred očima kad sam u novinama vidio vijest o pripremama hrvatskih škola za sljedeću godinu, u sklopu kojih ravnatelji osnovnih škola upravo ovih dana među roditeljima provode ispitivanje o organizaciji nastave informatike kao izbornog predmeta: zbog popunjenosti satnice, naime, neobavezna je Informatika u većini škola prebačena u drugu, suprotnu smjenu. Formalno jednako neobavezan i izboran jest, dakako, i vjeronauk, osim što nije: ne samo da ga nikome ne pada na pamet prebacivati u drugu smjenu, nego je – već dobrih tridesetak godina – apsolutni prioritet u hrvatskom obrazovanju, neobavezan samo za djecu čiji su roditelji ili a) sumnjivi Hrvati, ili b) nesumnjivi Nehrvati. Najzad, Informatika kao izborni predmet i jest u drugoj smjeni upravo zato što je prvu zauzeo vjeronauk.

Svejedno, šokirala me ta vijest, jer – za početak – nisam bio uvjeren samo da je informatika čak i u Hrvatskoj obavezan, redovni predmet, već sam bio potpuno uvjeren da je obavezna već odavno. Shvatit ćete me, trinaest godina je prošlo otkako mi dijete ne ide u hrvatsku osnovnu školu, i meni se, glupom točno koliko jedan Hrvat treba biti, podrazumijevalo da je informatika u međuvremenu postala školski predmet barem jednako obavezan i važan kao i matematika ili materinji jezik. Sve i da je uvedena tek kad mi je kćer završila osnovnu školu – u vrijeme dakle kad je Faceobook već zauzeo pola kugle zemaljske – bilo bi to barem desetak godina prekasno, ali još uvijek bolje nego nikad.

“Kome još danas treba informatika?”, svojim se historijski istančanim i nepogrešivim instinktom za obrazovne prioritete bune slavna hrvatska plemena Godine Gospodnje dvije hiljade i dvadesete, u vrijeme kad se cijeli svijet – a kad kažem cijeli, ne mislim metaforički, već prilično bukvalno – presložio u binarne kodove i preselio na servere, i kad bez poznavanja računalnog jezika i logike više ne možete više niti ući u jebenu hotelsku sobu, a kamoli kupiti patike ili naručiti pizzu.

Danas, ukratko, informatika je doslovno, na svakoj pojedinačnoj ravni, isto što su svijetu prije pet hiljada godina bili revolucionarni klinasti piktogrami starih Sumerana – a nama prije dvanaest stoljeća oni Ćirilovi kvrgavi tronošci dida Vidurine, kako su se ono zvali, da: slova – pa ipak je u hrvatskim školama to tek neobavezan izborni školski predmet za osobito znatiželjnu djecu osobito zauzetih roditelja, nešto poput astronomije, modelarstva ili ručnog rada.

“Kome još danas treba informatika?”, bune se hrvatski ravnatelji i roditelji slažući nastavni program za sljedeću godinu, i točno, stisnete li oči, možete vidjeti drčne hrvatske velikaše dok im onaj fićfirić iz Soluna tumači praktične prednosti zapisivanja stvari, pojava i imena.

Od svih praktičnih prednosti informatike Hrvati su tako na koncu oduševljeno prihvatili samo koncept elektronskog katastarskog izvoda, shvativši da vlasničke listove za zemlje i nekretnine benediktincima više ne moraju klesati u dvometarske, osam stotina teške kamene ploče, da ih onda čete plećatih službenika iz Zemljišnoknjižnog odjela nose u Vatikan. Sad samo prelete očima preko onih sitnih slova u ugovoru, „Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates“ – „Chroates!“, ponosno onda ponove dižući kažiprst pred oduševljenim pukom – pa pritisnu „Enter“ i hap!, cijeli samostanski kompleks u istarskoj Dajli zajedno s pripadajućim zemljištem pripisan je benediktincima iz talijanske Praglie. Jebala vas Baščanska ploča.

“Kome još danas treba informatika?”, zajebavat će Hrvate sljedećih hiljadu godina tko god stigne.

I malo će ih zajebavati.

N1

2 comments

  1. Mala modifikacija: hrvatska glupost je neuništiva kao materija.

  2. Genijalac! Sada sam i ja uplašena. Na našu žalost, svaka mu je riječ na mjestu a prognoze isto!
    Iz zla u gore idemo, što bi rekli star.

Odgovori