Katastrofalno loše upravljanje javnim poduzećima i sredstvima

Prije pola stoljeća prevladalo je mišljenje da Europa zaostaje jer se drži krutog modela birokratske vlasti, a Amerika odmiče jer se upravljanje državom prilagođava poduzetničkom modelu tržišta. Michael Crosier (1922. – 2013.) napisao je knjigu o francuskom birokratskom fenomenu, Jean Jaques Servan Schreiber (1924. – 2006.) o američkom izazovu.

Oba su bila uvaženi savjetnici europske elite i francuske vlade. Oni vide Francusku kao zemlju u kojoj se svaka promjena može blokirati, razvoj zakočiti i politički diskvalificirati svaka misao. Francuska zato zaostaje u teritorijalnim reformama i decentralizaciji, ima neefikasan javni sektor, skup administrativni aparat.

Crosier vidi da je zato upravljanje zapravo područje borbe za vlast, a ne rada na zadacima. Servan Schreiber tehnološki zaostatak smatra nenadoknadivim. Zaostaju obrazovanje i znanost, pa zato i industrija i izvoz. Potreba za boljim upravljanjem je nužnost, ali to dira u interese i navike.

Sličnost s današnjom Hrvatskom je velika. Birokratski fenomen je hrvatski brend koliko i kockasti dresovi nogometaša, Kostelići i modro more.

Hrvatska se doživljava kao zemlja ukotvljena u žabokrečinu tradicionalnog stava prema inovaciji, zatvorena i ksenofobna. Investitori su uplašeni pohlepom birokrata, europski tehnokrati ne razumiju zašto ne uzmemo sredstva koja nude, ljudi su umorni od nesmislenih zakona i formalnih obećanja

Hrvatska se doživljava kao zemlja ukotvljena u žabokrečinu tradicionalnog stava prema inovaciji, zatvorena i ksenofobna. Investitori su uplašeni pohlepom birokrata, europski tehnokrati ne razumiju zašto ne uzmemo sredstva koja nude, ljudi su umorni od nesmislenih zakona i formalnih obećanja.

Odgovornost se vidi kao kaznena odgovornost koja s primjenjuje selektivno: kad netko nije pod zaštitom i u političkoj milosti. Odgovornost nastupa kad prestane osobno pokroviteljstvo, kad nečija klika izgubi.

U stvarnom svijetu hrvatskog gospodarstva i politike ne postoji odgovornost za rezultat. Postoji samo neodrediv mit o tome da će kradljivci i prevaranti završiti u zatvoru. U stvarnosti onaj tko ukrade puno neće odgovarati; bit će mu neugodno, posjećivat će ga policija i pretresati kuće i ured, proći će kroz Remetinac kao kroz kolodvorsku čekaonicu, izaći bez srama i s memoriranim brojevima tajnih računa.

U stvarnom svijetu njima je dovoljno da imaju zaštitu politike, ministre koji ih navodno nadziru, a stvarno štite.

Nije ovo politička žalopojka protiv negativne selekcije, sistema koji prosječne uzdiže na razinu menadžera. Taj sistem pomaže tihu pljačku kroz sistem preferiranja odabranih dobavljača, namještene natječaje i pranje novca kroz fiktivne poslove, usluge.

Glavni zadatak menadžmenta je sudjelovati u sustavu razmjene moći, usluga, poslova i položaja, pomagati u izborima.

Neki kažu da je tako u komunalnim poduzećima, neki kažu u nacionalnim monopolima, a meni se čini svugdje gdje ima novca, gdje se nešto može prodati i privatizirati, poduzeće lešinarski oguliti do stečaja.

Toliko smo slušali o prednostima tržišta temeljenom na privatnom vlasništvu da smo zaboravili da se može krasti na stotine načina i oštetiti manjinske vlasnike, vjerovnike, strane i domaće.

Ne, nemamo mi tržište, već trampu moći za beneficije vlasti. Ja to zovem predatorski kapitalizam, neki govore o kleptokraciji, a neki koji najviše znaju to zovu ortačkim kapitalizmom.

U takvom sistemu nema odgovornosti, ni političke ni kaznene, ni srama, ni savjesti, ni morala. Posljedica ortačkog kapitalizma je zaostajanje ekonomije, propast društva i devolucija države na klike, klanove i zavičajne, suboračke i mafijaške veze. Šteta, a bili smo tako lijepa zemlja.

U stvarnom svijetu hrvatskog gospodarstva i politike ne postoji odgovornost za rezultat. Postoji samo neodrediv mit o tome da će kradljivci i prevaranti završiti u zatvoru. U stvarnosti onaj tko ukrade puno neće odgovarati; bit će mu neugodno, posjećivat će ga policija i pretresati kuće i ured, proći će kroz Remetinac kao kroz kolodvorsku čekaonicu, izaći bez srama i s memoriranim brojevima tajnih računa

Ne očekujem da svi dijele moj stav; ocjene nisu odmjerene, a stvarnost nije sasvim crna. Uvijek mislim da ima dobrih ljudi i sposobnih menadžera, vođa, učitelja i propovjednika. No onda se nameće pitanje: koliko je takvih.

Prošli tjedan objavljena je studija OECD-a o upravljanju javnim sektorom u zemljama zapadnog Balkana. U popisu zemalja nema Hrvatske, jer smo mi dio Europske Unije, no ta važna, ali ipak formalna okolnost nije sama po sebi promijenila zaključke koji se mogu odnositi na Hrvatsku. Mnoge ocjene vrijede i za nas. Zato ću parafrazirati, gotovo citirati tekst.

”U stvarnosti menadžeri, počevši od najviših, nemaju ni autoriteta ni autonomije da budu odgovorni za rezultate organizacije koju vode. Oni u žarište svog posla stavljaju slaganje s pravilima i procedurama i ne mare za to da obave zadatak.

Postoje univerzalno priznati uvjeti pod kojima postoji odgovornost upravljača, naime jasna organizacijska struktura, ovlaštenja i samostalnost svakog odjela i razine, jasne linije izvještavanja, slušanja i zapovijedanja.

Menadžeri trebaju stalno biti upoznati s financijskim stanjem i financijskim posljedicama odluka. Menadžeri trebaju informacije od svojih podređenih, ne ceremonijalne sastanke. Ljudske resurse treba planirati i razvijati, a ne mijenjati ljude i poticati nezdrave emocije i ambicije. Ciljevi trebaju biti mjerljivi i postignuće ne treba cijeniti prema osjećaju, već prema rezultatu.”

U stvarnosti odgovornosti nisu jasne. Stalne su izmjene ustroja i sistematizacije, nejasno je tko za što odgovara. Ne poštuju se formalne linije odgovornosti.

Odlučivanje se prepušta najvišim razinama, nema delegiranja odgovornosti, što stvara zagušenje odlukama, zastoje i čekanja. U stvarnosti se odgovornost simulira, prekriva i traži zaštita, a ne postiže kontrola i odgovornost.

Ne postoji praksa i protokoli delegiranja. Prva pretpostavka odgovornosti je samostalnost i autonomija odlučivanja, a ona se zapravo ne želi. Naši menadžeri ne žele rizik, rad i invenciju, već komotnu i lijenu zavjetrinu, oboritu ribu i Jelenu Rozgu.

Zapravo, kod nas se mora znati tko je gazda; zato je svaka decentralizacija i delegacija ovlasti prividna.

Ne postoji praksa i protokoli delegiranja. Prva pretpostavka odgovornosti je samostalnost i autonomija odlučivanja, a ona se zapravo ne želi. Naši menadžeri ne žele rizik, rad i invenciju, već komotnu i lijenu zavjetrinu, oboritu ribu i Jelenu Rozgu

O pravilima, pravilnicima i zakonima se puno govori, pišu priopćenja, no vrijedi samo jedno pravilo: gazda je uvijek u pravu. Kod nas se često govori o strategijama, ali pri tome se ne misli na izbor ciljeva koje treba postići, već na komad papira i dokument koji se treba koristiti za vanjsku upotrebu (europska sredstva) i koji služi kao higijenski papir i pokriće kod unutrašnje upotrebe.

Mi kažemo koji su ciljevi, ali znamo da nitko ne pita da li se ostvaruju, da li se mjere učinci ili traži odgovornost. Nedostaje usredotočenost na najvažnije, drugim riječima, sve je podjednako važno, sve je prioritet, dakle: ništa nije važnije, ništa nije mjerljivo, ništa nije prioritet. Planovi su igre nadmetanja frazama, a ne metode odlučivanja o interesima.

Kad je tako siva zona odgovornosti, zona u kojoj se odlučuje bez odgovornosti, odlučivanje postaje forma, učinkovitost sve manja. Proračuni su popisi želja, uvijek veći i veći, a sredstva se lako prebacuju od zadanih ciljeva na raspršene zadatke.

Svi su zadovoljni, učinak nikakav. Javne nabavke su igre mačke i miša, pri čemu mačka nije vegetarijanac, već grabežljivi vlastodržac uparen s ortakom koji zarađuje i s njim dijeli korist.

Svi teže monopolu, mrze konkurenciju i pravo tržište jer – manje se dijeli. Lako je trošiti tuđi novac, posuđivati, a ne vraćati, davati obveznice i vrijednosne papire koje će isplatiti buduća vlast i uprava.

Kod javnih nabavki se poštuje forma, ali koriste stotine trikova da se izbjegne smisao. Mnogobrojna su poništenja i odgode, a odgovornost nije na menadžerima, već na povjerenstvima i poslušnim birokratima.

U odabiru ljudi miješaju se kriteriji političke podobnosti, pripadnosti klikama i osobne lojalnosti. Posljedica je razbuktavanje odabira prema trenutnim poticajima ulagivanja moćnima, odabira prema inspiraciji, a ne prema kompetenciji, sposobnosti i planiranim potrebama. Radna mjesta i položaji se izmišljaju prema kandidatima, a nema izbora najboljih za neki zadatak ili položaj.

Izvješća o radu upućena ministarstvima, vladi ili čak Saboru su rijetko potpuna i istinita, nekad čak sakrivena ili ugurana na kraj dnevnog reda dosadnih sjednica; ona ne pomažu objektivnoj ocjeni stanja, uočavanju problema i poboljšanju prakse. Izvješća o radu i izvješća o financijama često su kontradiktorna.

Izvješća o radu upućena ministarstvima, vladi ili čak Saboru su rijetko potpuna i istinita, nekad čak sakrivena ili ugurana na kraj dnevnog reda dosadnih sjednica; ona ne pomažu objektivnoj ocjeni stanja, uočavanju problema i poboljšanju prakse. Izvješća o radu i izvješća o financijama često su kontradiktorna

Ministri sjede u upravnim tijelima kompanija, ali ne zbog bolje kontrole; nerijetko su samo pokriće za slab uspjeh i mutne poslove. Izvješća revizija se ne čitaju i ne problematiziraju, ponekad se friziraju i sve dok se sve ne slomi u skandalu nisu podloga za pitanje o odgovornosti.

Da bi se potaknula odgovornost, potrebno je stvoriti, poštovati i braniti autonomiju državnih tijela, javnih službi, državnih poduzeća.

Sve to piše u tom izvješću OECD-a o zapadnom Balkanu.

Žao mi je, ali meni to sliči na Hrvatsku. Logika odgovornosti zapuštena je u cijelom javnom sektoru, na svim razinama i sektorima. Posvuda je – kao gripa u siječnju. Ne liječi se čajevima i antibioticima, već prevencijom: odgovara tko ne uspije.

Prije puno godina Branko Smerdel napisao je tezu o ministarskoj odgovornosti. Tada sam se čudio zašto je odabrao tu temu, jer se tada odgovornost za dužnost i posao ispreplitala s partijskom odgovornošću, čistkama i smjenama. On je zaneseno pisao o tome kako se demokratska iskustva političke odgovornosti mogu koristiti za bolju vlast. Vjerovao je da nema efikasne vlasti bez odgovornosti.

Imao je pravo. Bolest se nije prevenirala, nije liječila i sada – pisati treba ponovo o odgovornosti. Ne samo ministara.

 

autograf

 

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Izvanredno,s pozicija zdravog razuma, iz sredine pameti, bez pomoći slijeva i zdesna.

  2. Evo Kregar je javno progovorio, rekao da ga svi glasno čuju, iznio jasno i glasno svoj stav.

    I što sad?

    Sve to znaju jako dobro i pučkoškolci, zna to svaki iole informiran i inteligentan član našeg društva. Niti jednu jedinu novost nam Kregar nije donio.Nema ni nekih smjernica prema potencijalnim rješđenjima.

    On je javno istupio! Big deal!

    Svima nam je rekao ono što je očito.

    Postoji li neki poseban naziv za ljude koji to čine:

    javno govore nešto što je svima očito?

    Volim izlaganja iz kojih mogu nešto novo naučiti.

    1. Šutnja je zlato? Kregaru i svima koji kada nešto vide, to i opišu, bilo bi bolje da umuknu? Što si naučio iz knjige Zlatarovo zlatio?

      1. I pijetao koji svako jutro kukuriče na izlazak sunca prije ili kasnije ljudima dopizdi pa ga krknu i ubace u finu supicu.

        Halo petao, vidim da je izašlo, daj zajebi svoje kreštanje!

        Petao ima svoje opravdanje – mal mozak, koje je opravdanje nekih ljudi?

Odgovori