Kako smo opet zaratili s Jugoslavenima u Savskoj 66

Ratni veterani nikad nisu ni željeli razgovarati s ovom vlašću o eventualnim problemima nego samo demonstrirati moć i silu i pokazati jugoslavenskoj, nehrvatskoj, komunjarskoj, bezbožničkoj vlasti da ne prezaju ni od čega samo da ih što prije svrgnu

Ratni veterani nikad nisu ni željeli razgovarati s ovom vlašću o eventualnim problemima nego samo demonstrirati moć i silu i pokazati jugoslavenskoj, nehrvatskoj, komunjarskoj, bezbožničkoj vlasti da ne prezaju ni od čega samo da ih što prije svrgnu
Foto:
Goran Borković

Posve je logično da će situacija eskalirati, u Vukovaru i kulminirati, jer branitelji više ne zaziru od najrazličitijih prijetnji, a samo zato što je njihovoj pobuni s vrha države dan legitimitet i zato što su Josipović i Leko pristali biti ti imaginarni “Jugoslaveni” koji kleče pred skupom koji je sebe proglasio državom u državi

Ako je netko i imao kakve dileme, nakon braniteljskog pohoda u Sabor i demonstrativnog napuštanja sastanka s predsjednikom Josipom Lekom, stvari su napokon na čistini. Prosvjed ratnih veterana koji traje već jedanaesti dan pred Ministarstvom branitelja isključivo je politički motiviran – uz jaku logistiku desnice, parlamentarne i izvanparlamentarne, institucionalne i izvaninstitucionalne – s jedinim ciljem svrgavanja projugoslavenske, nehrvatske, nenarodne, nedomoljubne, crvene, komunjarske, bezbožničke, udbaške vlasti. Kako Vlade, tako i predsjednika države.

Gadno su se preračunali oni koji su optimistično najavljivali i očekivali napokon početak dijaloga između branitelja i vlasti, kada su “pobunjenici” pristali doći u Sabor. Nisu oni, naime, došli razgovarati jer to nisu ni htjeli, nego su samo još jednom ponovili svoj ultimatum da se smijeni ministar branitelja Predrag Matić i najbliži mu suradnici te da se potom pristupi pisanju Ustavnog zakona o pravima hrvatskih branitelja. O tomu svjedoči i činjenica da su sastanak u parlamentu nabusito napustili nakon jedva petnaestak minuta, a vođa veterana Đuro Glogoški pred novinarima pročitao svoj unaprijed sastavljeni proglas sa zahtjevima o kojima nema razgovora i pregovora. I vratio se sa sljedbenicima u Savsku 66 spašavati ugroženu Hrvatsku, iako baš nikome nije jasno od koga.

Tomu je prethodio teatralni defile oko tisuću branitelja u kolicima i na štakama ulicama Zagreba, kojim su valjda htjeli pokazati kako su i tako teško bolesni žrtve ove bešćutne vlasti i da još jednom ginu za domovinu u kojoj su, nekom greškom valjda, na vlast zasjeli Brozovi slijepi sljedbenici koji ih preziru i ne priznaju. To su, uostalom, jasno deklarirali na sada već mitskom domovinskom šatoru u Savskoj 66 na kojem su istaknuli ogroman transparent: “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. U ovom refreshanom ratu protiv Jugoslavena već su se zbila dva tragična događaja, smrt jedne veteranke i pokušaj suicida samospaljivanjem jednog branitelja s PTSP-om, i to ide isključivo na dušu organizatorima prosvjeda koji su teško bolesne, izmanipulirane ljude izveli na ulicu i hladnoću.

Uvjerivši sebe da ih ova vlast zanemaruje, zakida i otima prava koja su stekli žrtvom u ratu, branitelji su se, uz zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, postavili kao neupitna četvrta vlast u državi. Premda su im zajamčena prava daleko veća od prava ostalih grupacija u društvu i nitko ih ni na koji način ne dovodi u pitanje. Čak da se ta prava i propituju, ova nesolidna vlast pred kojom su dvoji važni izbori, predsjednički i parlamentarni, ne bi se to usudila provesti zbog neizvjesnosti svojih izbornih šansi.

Kardinalne su pogreške počinili predsjednik države Ivo Josipović i šef Sabora Leko spuštajući se u prosvjednički šator, dajući potpuno neartikuliranom skupu značaj i legimitet, derogiravši tako institucije ove države koje bi trebali zastupati i štititi. Proveli su se, naravno, kao bosi po trnju, jer je to prosvjednicima i bio cilj. Poniziti i uvrijediti legalno izabrane predstavnike vlasti. Iako su obojica, kao i ministar Matić i svi ostali dužnosnici, grlo izderali uvjeravajući ih kako su vrata njihovih ureda otvorena braniteljima kada god im to padne na pamet i čim im se prohtije razgovarati. Jer problemi, ako ih ima, mogu se i moraju rješavati jedino u institucijama države. Ali, u izbornom su strahu velike oči. U tim su očima branitelji moćni, brojni i velika su sila. Ima ih, vrti se film u tim predsjedničkim glavama, puno više nego nezaposlenih, siromašnih, gladnih, neplaćenih, potplaćenih, ovršenih, blokiranih, deložiranih, zaglavljenima u stečaju i ostavljenima bez budućnosti, a takav omjer snaga nikako ne može biti dobar po izborni rezultat. U suprotnom, trčali bi predsjednici sumanuto i na radničke štrajkove, deložacije, obilazili urede Zavoda za zapošljavanje, pozivali na razgovore šefove banaka i telekoma da građanima drugog reda u državi koju vode skinu omču oko vrata. Jer, očajna, gladna raja ne misli ne izbore, samo se svaki dan bori sama sa sobom da ne digne ruku na sebe našavši se u bezizlaznoj situaciji. E, takvih nema na predsjedničkim horizontima. Oni nisu zanimljivo i važno izborno tijelo.

Da je u Hrvatskoj danas puno značajnije i izborno probitačnije ne biti “Jugoslaven”, ma što to značilo, nego biti aktivni zaštitnik onih uistinu egzistencijalno ugroženih, koji su na samom rubu, a mnogi ga već i prekoračili, zorno je pokazao šef države Josipović koji je u petak priopćenjem oko 16.30 sati najprije odbio dolazak u šator u 18 sati, izražavajući nadu da će do susreta s braniteljima ipak doći u njegovu uredu “kada se za to steknu uvjeti”. Potom se ipak oko 21 sat nenadano pojavio u šatoru. A kvaka 22 bila je samo u tome što je toga dana u 19 sati nazočio obilježavanju desetogodišnjice Documente, a već u subotu ujutro išao na Treći kongres Privrednikovih stipendista i srpske omladine na temu (samo)zapošljavanja mladih u Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji “Katakuzina Katarina Branković”. Pa da ne ispadne sumnjivi srboljubac i zagriženi hrvatomrzac koji, eto, nema vremena, razumijevanja, volje, brige i suosjećanja za hrvatske branitelje, a Srbima trči kad god se oni sjete. Čak je poslije platio i oglas na Facebooku u kojem ističe da “i on voli Hrvatsku”.

Posjetom šatoru predsjednik nije postigao baš ništa – dijalog nije uspostavljen, a one koji o njemu misle da mrzi sve što je hrvatsko, a srpsko ljubi iznad svega, ionako nikad neće moći razuvjeriti. I on i Leko samo su se nesmotreno dali uvući u desničarsku igru kojom iz pozadine dirigiraju HDZ, desničarske udruge i ikone poput Joea Šimunića i Marka Perkovića Thompsona. Poslovična koncilijantnost i stalna spremnost na dijalog, koje su iskazali i pod šatorom, nisu, jasno, pali na plodno tlo, jer braniteljima okupljenima pred svojim Ministarstvom razgovor o rješavanju eventualnih problema i nije bio cilj nego isključivo poziv i mobiliziranje javnosti za rušenje “Jugoslavena”, kojima ništa hrvatsko nije sveto, pa ni “temelji države” i Domovinski rat. Jedino se premijer Zoran Milanović ponio racionalno u ovoj uzavreloj situaciji ne dajući se impresionirati od političkih suparnika instrumentaliziranom ulicom. Na noge im ne ide, ministra ne smjenjuje, smanjenje braniteljskih prava ispravno i ustrajno opovrgava, na dijalog u institucijama poziva.

I posve je logično i razumljivo da će situacija sada dodatno eskalirati, u Vukovaru vjerojatno i kulminirati, jer branitelji više ne prezaju od najrazličitijih prijetnji, a samo zato što je njihovoj pobuni s dva najviša mjesta u državi dan puni legitimitet i zato što su Josipović i Leko pristali biti ti imaginarni “Jugoslaveni” koji kleče pred skupom koji je sebe proglasio državom u državi.

Da se okupi nas nekoliko stotina koji smo neplaćeni, potplaćeni, blokiranih računa, kojima isključuju struju ili se, za razliku od branitelja kojima svakog dana stižu konvoji pečenih janjaca, ne hranimo baš na dnevnoj bazi, pa da pozovemo medije, krenemo larmati uz nekoliko kantica benzina i sa spremnim upaljačima, bi li i nama bila ukazana čast posjeta i skrbi dvojice predsjednika? Ili je dovoljno samo podviknuti da su Jugoslaveni, pa da se zainteresiraju i za one uistinu ugrožene?

6 comments

Skip to comment form

  1. Članak je podugačak i ne da mi ga se čitati. Istina je sljedeća: devedeset prve se jasno vidjelo kako je naša vojska građena kao stranačka vojska. Tko nije bio u hadezeu nije mogao ni do čina, ni do bilo kakvog utjecaja. Kasnije se stranka dobro pobrinula za svoje vojnike. Stoga je moguće u Hrvatskoj vidjeti branitelje, bez udova, koji nemaju ništa riješeno – nisu bili u hadezeu. Vojnici po potrebi vraćaju svojoj stranci. Tako je i sada.

  2. realan članak koji pokazuje stvarno stanje ove napačene džave tko je i kako ju je vodio dvadesetak godina sličan scenarij imao je i sanader sa g čondićem na splitskoj rivi

  3. zanima me samo što če se desiti u ovoj napačenoj zemlji kada prvi put ne budu isplačene mirovine to jest kada ne bude novca jer imam osječaj da sve staje opet kažem ovi invalidi su pravi invalidi ali i oni jedini znaju tko su lažni i koji njima osobno oduzimaju prava i novce neka se osvrnu i kažu tko je to barem30 posto je lažnjaka a to je skoro 150 000 tisuča pa pomnožite to sa mjesec pa sa godinama i dobiti če te impozantnu cifru plus ostale benefecije prvo treba raščistiti lažnjake i biti če sve redu ovako teško

  4. Tko o ćrmu Šokac o pečenju a lopov o poštenju i rvatine o podjelama…..
    Polako al sigurno smo umorni od svega…Ima ona scena u pajtonovom brajanovom žitju kad si žene stavljaju brade da mogu kamenovati onog tko je izustio ime Božje pa kad izvršitelj pita tko je rekao ???….krene…ona ona…ono on on…on…..Tako su i kod nas maskirani potomci udbaša poćeli propagirati domoljublje a domoljubi pouzimali sva moguća i nemoguća čeeeesto ne zaslužena prava i sad jedni druge optužuju…… Aaaaaajmo rađe o sadnji ljekovitog bilja…..pametnije je i svrsishodnije……

  5. Doooobra……al bez onog k…… nema smisla da zbog taaaaamo njekih budem baš toliko prost……….jedno fino maaaaaaarrrrrššššš je dosta…….

Odgovori