Kakav holivudski blockbuster: U ovoj smo saborskoj ekipi imali poplavu akcijskih pretrčavanja, ali po jednome su debelo nadmašili sve prethodnike

U devetom sazivu Sabora eksplodirala je upotreba interpelacija i pokretanja pitanja o povjerenju. Dobronamjerno bi se moglo reći kako su, eto, zastupnici prionuli poslu i time osnažuju našu demokraciju, pa makar i stalnim interpelacijama. Zlobnici bi rekli da je narav Vladine većine bila takva da je uvijek imala mekan trbuh i davala materijala za ovakve akcije oporbe, a da je pak oporba bila nedovoljno jaka da takvim akcijama doista nešto i postigne

Jučer je, prijevremeno, okončan rad devetog saziva Sabora, što je prilika da se istakne nekoliko stvari o sada već prohujalom sazivu. A doista je prohujao uz toliko obrata i zapleta, kao da se radi o holivudskom blockbusteru, u kojem se nedostatak dobre fabule nadoknađuje scenama jurnjave i pucnjave te iznenadnim otkrićima da je glavni negativac netko sasvim drugi, a da tip kojeg kamera prati u stopu već pola sata zapravo nije taj za kojega se izdaje.

Što je pokazalo istraživanje

Tim i takvim filmovima možda će netko prikratiti vrijeme, no neće ih visoko cijeniti. Nažalost, ovdje ne govorimo o razbibrizi uz kokice, već o Saboru, temeljnoj instituciji našeg političkog sustava i upravo onom političkom tijelu koje je, premda isprekidano i u bitnom drugačijem obliku, održavalo državnopravnu tradiciju Hrvatske kroz stoljeća. U svojim redovnim, opsežnim terenskim istraživanjima razmišljanja građana o raznim temama, Fakultet političkih znanosti (FPZG) prikupio je vrijednu građu. Tako se od 2000. godine bilježi povjerenje građana u središnje političke i društvene institucije u zemlji. Kad govorimo o stupnju povjerenja građana u Sabor, treba upozoriti na to da su podaci za izbore 2000., 2003. i 2007. temeljeni na predizbornim, a oni za izbore 2011., 2015. i 2016. godine na predizbornim anketama. Za ovogodišnje izbore FPZG je u suradnji s agencijom Ipsos okončao terensko istraživanje potkraj veljače ove godine, tik prije uvođenja epidemiološki uvjetovanih restrikcija.

Prema ovim istraživanjima, povjerenje u Sabor u posljednjih deset godina drastično je palo te više od trećine ispitanika nema nikakvo povjerenje u taj časni dom koji bi trebao biti izraz narodne volje i skup najmudrijih glava što ih ima domovina, da budemo poetični i cinični istodobno. Dakako, mogli bismo ustvrditi kako su naši građani postali sve zahtjevniji i politički osvješteniji pa od svojih predstavnika više očekuju, a ako im oni to ne isporuče, oni ih kažnjavaju, bilo iskazivanjem nepovjerenja, bilo neglasanjem za njih na idućim izborima. Zanimljivo je primijetiti kako usporedno s rastom nepovjerenja pada i broj onih koji odbijaju izaći na birališta i zaokružiti makar nešto. Drugim riječima, u pozadini ovoga nepovjerenja stoji nepovjerenje u političke stranke.

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: Neven Bučević/tportal; FPZG

Dva Hrvata, tri stranke

Pogledamo li pak razvoj broja stranaka i njihovih zastupničkih klubova od 2000., uvidjet ćemo da stara Matoševa opaska i dalje vrijedi. Baš poput razvoja (ne)povjerenja u sâm Sabor, ovdje možemo vidjeti poprilično jasan trend: okrupnjavanje, odnosno konsolidiranje u prvom desetljeću 21. stoljeća, smanjenje broja stranaka i klubova u Saboru te potom velik rast u drugom desetljeću, s time da je netom završeni saziv apsolutni rekorder s 26 stranaka koje su od 2016. do 2020. prodefilirale zgradom na istočnoj strani Markova trga.

U trenutku raspuštanja bilo ih je nešto manje, ciglih 23. Svaki zastupnik, dakako, želi biti članom nekog saborskog kluba jer na taj način stječe bolju administrativno-tehničku podršku za svoj rad, ali i puno veću lepezu instrumenata djelovanja kako u popunjavanju saborskih odbora, tako i u pogledu sudjelovanja u raspravama i kontroliranju rada Vlade. Pa ipak, petero zastupnika dočekalo je kraj rada ovog saziva Sabora izvan klubova zato što su napustili svoje matične stranke i klubove, poput Ane Komparić Devčić (ex-SDP) ili Ivana Pernara – koji je osnovao istoimenu stranku, no nitko nije pošao za njim – ili pak Brune Esih, a koju je napustio Zlatko Hasanbegović, osnovavši bez nje klub s neovisnim Željkom Glasnovićem i Hrvojem Zekanovićem (koji je službeno i dalje zastupnik Hrasta, premda nastupa u ime stranke Hrvatski suverenisti).

Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih
Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih

Izvor: Društvene mreže / Autor: Facebook Bruna Esih

Poslovnik Sabora u članku 29. vrlo ležerno omogućava da bilo koja kombinacija troje zastupnika iz iste stranke, različitih stranaka, neovisnih zastupnika ili mješavina stranačkih i neovisnih zastupnika osnuje klub zastupnika. Drugim riječima, manje od dva posto Sabora može se organizirati u klub. Usporedbe radi, u njemačkom Bundestagu pet posto zastupnika može formirati klub. U Sloveniji je također dovoljno troje zastupnika, no to čini gotovo četiri posto Državnog zbora. U belgijskom donjem domu, koji je notoran po svojoj fragmentiranosti te mučnim i dugim pregovorima o sastavljanju vladine većine, ali ima 150 zastupnika, tek jednog manje od Sabora, pa je dobar za usporedbu, potrebno je minimalno pet zastupnika, dakle 3,3 posto. Nije nužno nabrajati dalje kako bi se shvatilo kako na funkcionalnost Sabora (koja se pak odražava u povjerenju građana u njegov rad) negativno utječe ova odredba prema kojoj bilo koja tri pajdaša koji su napustili društvance na čijoj su listi izabrani mogu, pod istim uvjetima, a bez ikakvog stvarnog vrijednosnog ili programskog okvira koji bi ih povezivao, proglasiti klub zastupnika.

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: Neven Bučević/tportal; FPZG

Čak 22 zastupnika promijenila dres

Sedamdesetih su se Talijani znali šaliti da čovjek mora ujutro uz espresso pročitati novine kako bi saznao tko je premijer jer su vlade svako malo padale, a parlamentarne većine preslagivale se u poput kockica u Tetrisu. U našem slučaju čovjek bi vjerojatno trebao više puta dnevno osvježivati mrežne stranice Sabora kako bi bio siguran da je upoznat s najnovijim sastavom zastupničkih klubova i pripadnošću zastupnika od kojih su neki više puta mijenjali svoju (ne)stranačku pripadnost. Na kraju saziva, čak 22 zastupnika, odnosno nekih petnaest posto ukupnog Sabora, nije imalo istu pripadnost kao i na početku, 2016. godine. Pritom smo računali samo one koji su prešli iz stranke u stranku, izašli iz stranke pa postali neovisni ili postali neovisni pa potom osnovali novu stanku. Da smo računali i prelaske iz kluba u klub (klub zagrebačkog gradonačelnika tu je tek vrh ledene sante), brojka bi bila kudikamo veća.

Milan Bandić
Milan Bandić

Izvor: Pixsell / Autor: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Netko će reći kako je dobro da ima puno neovisnih zastupnika. Načelno, nema tu ničega dobrog ili lošeg. Suvremena demokracija uvelike je stranačka demokracija, tako da su stranački nesvrstani zastupnici više iznimka nego pravilo. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja članica EU-a u kojoj neovisni zastupnici uspijevaju samostalno ući u parlament (dakle ne kao pojedinci na stranačkoj listi, već baš na listi grupe birača, poput Glasnovića u XI. izbornoj jedinici). Međutim Hrvatska je, uz Irsku, zemlja s najvećim ukupnim brojem neovisnih zastupnika u svojem parlamentu. Također, Hrvatska i Irska su među rijetkim slučajevima u kojima vladina većina u parlamentu počesto ovisi upravo o podršci neovisnih zastupnika, bilo onih koji su kao takvi doista izabrani na izborima, bilo onih koji su odlučili napustiti svoju matičnu klupu i sjesti u neku drugu (otuda engleski naziv floor crossing za fenomen pretrčavanja iz jedne parlamentarne momčadi u drugu). Ako vladina većina počiva na zastupnicima fluidne pripadnosti, dolazimo do paradoksa da vlada ovisi o neovisnim zastupnicima, odnosno o sitnim partikularnim interesima, a ne o koherentnim programskim stavovima.

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: Neven Bučević/tportal; FPZG

Puhanje Vladi za vrat?

Za kraj, nešto pozitivno, ovisi kako to uzmemo. Kaže se da svaka vlada mora imati žustru oporbu, onu koja će joj puhati za vrat kako se ne bi opustila i osilila. Jedan od načina kontroliranja rada Vlade jest korištenje dvaju vrlo snažnih instrumenata koji su na raspolaganju zastupnicima, a to su interpelacija i pokretanje pitanja o povjerenju. Interpelacijom skupina zastupnika (barem 10 posto) otvara pitanje o radu Vlade u cjelini ili o nekom važnom pitanju te se o toj temi vodi rasprava koja završava glasanjem što se može vezivati uz iskazivanje (ne)povjerenja Vladi. Pitanja o povjerenju može pokrenuti najmanje 20 posto zastupnika, obično se radi o povjerenju pojedinim ministrima, no može se raditi i o testiranju povjerenja u predsjednika Vlade.

Iz grafikona možemo vidjeti kako se oba instrumenta proteklih dvadeset godina i nisu baš nešto obilato koristila, e da bi u ovom sazivu Sabora eksplodirala njihova uporaba. Dakako, može se reći da je oporba često testirala Vladinu većinu baš zato što je ta većina bila tanka i fluidna. Dobronamjerno bi se moglo reći kako su, eto, zastupnici prionuli poslu i uvidjeli sve mogućnost koje ima pruža Poslovnik te time osnažuju našu demokraciju, pa makar i stalnim interpelacijama. Zlobnici bi rekli da je narav Vladine većine bila takva da je uvijek imala mekan trbuh i davala materijala za ovakve akcije oporbe, a da je pak oporba bila nedovoljno jaka da takvim akcijama doista nešto i postigne. Na temelju svega prikazanog sami zaključite.

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: Neven Bučević/tportal; FPZG

tportal

Odgovori