«

»

tra. 12 2019

Još Hrvatska ni propala. Bit ćemo zemlja šofera političara

Iskreno, ponekad me je sram što sam pravnik. Ljudi mi pišu uvredljiva i ogorčena pisma. Citiraju mi Shakespearea (“The first thing we do, let’s kill all the lawyers”, Henrik IV.). Po sjećanju citiram Montaignea (”Eseji”): Kralj Ferdinand i Izabela mudro su propisali da se na nijedan španjolski brod za Novi svijet ne smije ukrcati pravnik jer će pogubna bolest parničenja zahvatiti i te zemlje.

Počeo sam izbjegavati jednog susjeda, koji mi, malo ponesen pivom, postavlja nezgodne zagonetke. Očito dobro informiran o sitnim fiškalskim trikovima, ponekad šireći laži o krupnoj korupciji, svaki razgovor završi grohotnim smijehom.

Neku večer u emisiju se javio gledatelj, razdražen i uzrujan, pitajući što će nam fakulteti ekonomije, filozofije i prava kad nam je država opljačkana, ekonomija uništena, a o duhu brinu vjeroučitelji? Zašto ne obrazujemo inženjere i strojare, tehničare i informatičare.

Neku večer u emisiju se javio gledatelj, razdražen i uzrujan, pitajući što će nam fakulteti ekonomije, filozofije i prava kad nam je država opljačkana, ekonomija uništena, a o duhu brinu vjeroučitelji? Zašto ne obrazujemo inženjere i strojare, tehničare i informatičare

Sve se u meni pobunilo. Htio sam upitati zašto školovati inženjere kad industrije nema. Metalurški fakultet ima više nastavnika nego studenata. Za što se uče studenti na studiju brodogradnje? Nemamo rudnike, naftnu kompaniju, uvozimo sirovine, ali imamo studije geologije, nafte. Imamo studije turskog, japanskog i indologije. Imamo studij arheologije.

Tržište rada ne traži ta zanimanja. U duhu branim pravnike. Imaju oni i previše posla. Loših i svadljivih ljudi, sporova i ostavinskih rasprava ima puno. Ugovora i stečajeva u izobilju.

Ekonomisti lakše nalaze posao nego matematičari. Sve bih ja to rekao, još dodao da imamo deset teoloških fakulteta i jedno sveučilište, ali se ustručavam. Za koje tržište rada propale industrije školovati stručnjake? Preko puta sjedi Stjepan Šterc, on najavljuje tisuće i tisuće pokojnika, pa bi ispalo da bi nam trebale škole za grobare.

Onda će netko spomenuti moj kredit kod Posmrtne pripomoći, a mene optužiti da sam protiv napretka i modernih tehnologija.

Pomislio sam i na to kako smo uništili školstvo, kako ne prosvjećujemo narod, ne učimo prosječne, ne potičemo izvrsne.

Riječ elita postala je nešto sramno. Nekad su doista pravnici bili intelektualna i politička elita. Danas da bi rezultati izgledali bolji, smanjujemo zahtjeve i snižavamo standarde. Letvica je postavljena nisko. Vrlo nisko.

Ne vidim smisla u besplatnom školovanju ako studente školujemo da bi odlazili. Najskuplji studij medicine navodno ne košta ništa, država plaća, a liječnici i tehničari, medicinske sestre odlaze raditi u inozemstvo.

Hvalimo se studijima informatičkih znanosti, a ti studenti odlaze ili rade za strane kompanije. Odlaze programeri, projektanti i arhitekti. Odlaze mladi i hrabri. Odlaze oni koji se ne mogu snaći u ortačkom kapitalizmu a ostaju oni koji održavaju obiteljske firme, nasljeđuju zanimanja i imaju otvorenu političku promociju. Da društvo ne stvara sukobe i sporove, otišlo bi ih i više.

Ovako sposobni koji ostanu moraju trpjeti nelojalnu konkurenciju politički ili drugačije privilegiranih. Odlaze oni koji trebaju naprednoj ekonomiji, znaju jezike, lako se snalaze u modernom svijetu.

Počeo sam izbjegavati jednog susjeda, koji mi, malo ponesen pivom, postavlja nezgodne zagonetke. Očito dobro informiran o sitnim fiškalskim trikovima, ponekad šireći laži o krupnoj korupciji, svaki razgovor završi grohotnim smijehom

Ovdje bi ispijali kave, kritizirali vlast i čekali posao. U stranoj zemlji rade, politika ih se malo tiče, ne zato što su na margini društva, nego zato što je predvidiva i jasna, pa se njom nema smisla ni baviti.

Sve bi se to lako pokazalo samo jednostavnom usporedbom hrvatskog prosjeka i dobi, škole i regije.

Hrvatska neće biti zemlja konobara i frizerki, sobarica i kućnih majstora, zanimanja koja se sada traže. Bit će zemlja bolesnih penzionera koji neće moći plaćati ni preglede ni lijekove. Bit će zemlja ostarjelih poljoprivrednika koji ne rade za prodaju i tržište, već za onu skromnu potrošnju u ekonomiji odricanja. Bit će zemlja neambicioznih  žena koje se žele udati. Bit će zemlja razvedenih muškaraca srednje dobi koji po cijeli dan čitaju novine i gledaju utakmice u kafiću.

Neće biti ni doznaka ni povratka u mirnu stranu mirovinu u domovini, jer ovi što sada odlaze nisu radnici na gradilištu koji jedu konzerve i putuju kući napraviti dijete.

Danas su to ljudi s obiteljima ili oni koji tamo žele zasnovati obitelj, koji su u tamošnjoj banci dignuli kredite i čija nostalgija nije jača od pameti. Pa njima trebaju posrednici i pravnici, ovdje će imati ostavinske rasprave i prodaju nekretnina uz more.

Tko će ipak ostati? Politička elita? Ali, zaboga, tko je politička elita?

Svako toliko pojavi se nova teorija o tome tko vlada Hrvatskom. Masoni, iluminati, Srbi, Hercegovci. Svom snagom se odupirem povremenim eskalacijama urbane ksenofobije. I Hercegovci i Bosanci su dobrodošli u Hrvatsku, u Zagreb. Njihov dolazak se sada kad nema Jugoslavije vidi kao dolazak stranaca.

Napredak Hrvatske, u prošlosti i sada, ovisio je o tom useljavanju, pa je izgledalo da je to nepresušni izvor kompenzacije demografskih gubitaka. Useljavanje u Hrvatsku bilo bi veće da Hrvatska napreduje, da se više proizvodi, obnavlja industrija. Besciljni apeli mladima da se vrate završavaju pitanjem: Kamo? Zašto? Tko ih zove, što se nudi?

Mnoge od njih muči nostalgija i domoljublje, ali vraćaju se tek ljeti i za praznike. Ne nudi se perspektiva, niti njima niti njihovoj djeci.

Ovdje bi ispijali kave, kritizirali vlast i čekali posao. U stranoj zemlji rade, politika ih se malo tiče, ne zato što su na margini društva, nego zato što je predvidiva i jasna, pa se njom nema smisla ni baviti

Još Hrvatska ni propala. Posao se nudi u turizmu, ovdje je šišanje jeftino, ima posla za geodete, tesare i zidare. Siguran posao je državna služba, policija, vojska i tajne službe. Na primjer, uvijek će biti posla i za vozače službenih automobila. Idealan posao.

Kad malo bolje razmislim, Hrvatska će biti zemlja vozača. Jednostavnije – šofera. Kad pogledam biografije poduzetnika, tajkuna, generala, političara, to je bila izvrsna polazna pozicija za društveni uspjeh. Površni promatrač propustio bi primijetiti da sve to nije slučajno.

Ne djeluju samo u pozadini javnosti Lions Club, Rotarijanci i slična društva koja svoje plemenite misije obavljaju diskretno i ne pred očima javnosti. Za članstvo nije dovoljna vozačka dozvola. Potrebna je pozicija, simbiotska veza s nekim dužnosnikom i moćnikom koji je, naravno, bio vozač.

Oni dolaze i odlaze, šoferi ostaju ili se samo premjeste. Nekad i na stražnja sjedala primajući u svoj sveti red samo svoje suborce, rođake i zemljake.

Neki pokušavaju izbjeći njihovom nadzoru tobože bezazleno i ležerno zauzimajući njihovo mjesto. Takvi redovito nastradaju; recimo, ministrici podmetnu dijete pod automobil kad se vozi sama.

Nekad davno tako je nastradao Bandić, pa je morao dati ostavku i za manji grijeh. Danas ostavke nema, jer je društvo zaključilo da se to svakom može dogoditi. Strašne se stvari mogu dogoditi onom tko zanemari svoju obavezu korištenja službenog vozača 24 sata dnevno.

Onda se dogodi da moraju sami upozoravati kriminalce na policijske mjere, na svoje ime imati nekretnine na rubu zelenog pojasa, moraju sami primati crne torbe s novcem ili se voziti pijani.

Ne znam kako to ranije nisam primijetio. Dok gazde sastanče, prave se važni u kampanjama, dok smatraju da su vozači jeftina roba koja se lako može zamijeniti, istina je drugačija. Ma pogledajte biografije dužnosnika!

Nekad davno tako je nastradao Bandić, pa je morao dati ostavku i za manji grijeh. Danas ostavke nema, jer je društvo zaključilo da se to svakom može dogoditi. Strašne se stvari mogu dogoditi onom tko zanemari svoju obavezu korištenja službenog vozača 24 sata dnevno

Vozači su tvrda i otporna klika koja ne prima svakoga u svoje redove. Prividno besposleno čekaju dok motor radi, a oni bolje od svih znaju kada će sjednica završiti i znaju koga će gazda nazvati mobitelom čim sjedne u sigurnost službenog auta.

Netko tko ima smisla za dijalektiku napisao bi da svaka vlast ima vozače kakve zaslužuje ili pak obratno, da vozači imaju vlast koju vozaju. U njihovim radnim biografijama piše da su radili za SOA-u, UNS, a ono što ne piše je da su honorarno radili za mafiju, strane sile.

Zabluda je da politička elita zove direktora banke kad hoće kredit ili MUP kad treba novu vozačku. Zove svog šofera! Što kad ti treba izmjena urbanističkog plana ili vikendica uz Koranu? Bazen ili majstor? Zovi vozača. Dok je države, bit će i njih. Svaka vlast voli se voziti.

Ne bih htio da se netko uvrijedi, no nije slučajno da su danas vozači službenih automobila često moćniji i povezaniji od ljudi koje voze. I inteligentniji. I bolje informirani. I povezani. Oni su tajno društvo, ne masoni Židovi i iluminati.

I dok se ja ovako zezam, ovlaš pogledam svog šofera koji sjedi desno i prodorno gleda dok ja prčkam po Facebooku. Vesna me vozi. Zar je i ona s njima?

autograf

2 comments

  1. Lara

    Ovaj tekst boli koliko su istinite tvrdnje u njemu.

  2. Detroit

    Fantastična kolumna. Bravo Kregar!

Odgovori