«

»

stu. 07 2018

“Jebote, kol’ko nas ima!”

Bogati Sjever sad žanje ono što je na osiromašenom Jugu imperijalno/kolonijalno posijao.

Hrvatska gaf-predsjednica napadno narcisoidnoga garda Kolinda Grabar-Kitarović se može privatno, za svoj ćef bljutavo ulizivati i Donaldu Trumpu, i Mikeu Pompeu, i Viktoru Orbanu i ksenofobnim im fanovima u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj… koliko joj drago, ali to nema pravo činiti u ime i na sramotu građana svoje zemlje. Izgubljena u prostoru i vremenu svojih ustavnih ovlasti kad je riječ o razumijevanju temeljnih normi ponašanja u sukreiranju vanjske politike – protivnih egomanskom soliranju, iskakanju pred rudo, arbitriranju, prevrtljivosti, nekonzistentnosti, etc. – gaf se predsjednica RH upravo potrudila u tom smislu proizvesti novi skandal. Objavila je da neće putovati u Maroko, gdje je pozvana i prihvatila nazočiti 10. i 11. prosinca u gradu Marrakeshu međunarodnoj konferenciji o izbjeglicama/migrantima, te da neće potpisati Globalni kompakt osigurnim, uređenim i zakonitim migracijama (tzv. Marakeški sporazum), koji je još 26. rujna na sva usta hvalila na 73. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku. Marko Špoljar je u Jutarnjem listu u ponedjeljak ekskluzivno objavio što je već 16. kolovoza pisala glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu.

“Iznimno mi je drago što ću sudjelovati na usvajanju ovog važnog dokumenta koji predstavlja ispunjenje dogovora iz Njujorške deklaracije o izbjeglicama i migrantima, kao i odgovor međunarodne zajednice na najveće migracijsko kretanje ljudi u povijesti s kojim se danas svijet susreće”, zborila je, dok još nije znala da ksenofobne vlasti SAD-a, Mađarske i Austrije ne žele Marakeški sporazum; osobito redikulozan Twitteraš iz Bijele kuće. “Vjerujem kako će održavanje navedene konferencije biti prigoda za raspravu na visokoj razini o partnerstvima i inovativnim inicijativama za rješavanje pitanja migracija, kao i o aktivnostima vezanim za ispunjenje ciljeva Globalnog kompakta o sigurnim, urednim i regularnim migracijama…” Marakeški bi sporazum o zakonitim migracijama, procjenjuju neki analitičari, mogao zbog svoje globalne važnosti/aktualnosti prerasti u novu, svojevrsnu Istanbulsku konvenciju.

Politikantsko-nediplomatski salto mortale HDZ-ove “žene iz naroda” dogodio se bez konzultacije sa, sada zatečenim događajem, premijerom Andrejem Plenkovićem i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova bez čije suglasnosti ona ne bi smjela ni ozbiljnije kihnuti u vanjskim poslovima, kamoli glumatati Franju Tuđmana. A što bi Twitteraš, je li, “mislio o meni da potpišem Marakeški sporazum”, dok je on već dovukao na granicu s Meksikom 15.000 do zuba oboružanih vojnika spremnih pucati na goloruke migrante? Na nesretne i siromašne ljude iz zemalja što ih (je) Uncle Sam devastira(o) u svakom smislu. Po Trumpovoj naredbi razapinje se žilet-žica granicom i širi mržnja prema izbjeglicama/migrantima koji već u desecima tisuća nadiru s juga te samo žele život dostojan čovjeka. Austrija i Mađarska već su od 2015. godine žilet-logori za vlastite žitelje. Izbjeglice/migranti su persone non grata i u Sloveniji, gdje također ksenofobi kolo vode već gotovo tri godine.

Ksenofobna histerija kontaminira i Poljsku, Češku i Slovačku, odreda zemlje od kojih migranti zaziru kao da su kužne: žele “u Njemačku”. Ne zanima ih ni Bijedna Naša, jer RH nema ništa privlačno ni za vlastite građane – već ih je 400.000 pobjeglo u potrazi za boljim i sigurnijim životom Tragikomičan je paradoks te trknute zbilje da su baš u protumigrantskoj histeriji najglasnije zemlje iza bivše tzv. željezne zavjese, komunističkog lagera pod patronatom bivšeg SSSR-a, iako ih izbjeglice/migranti niti ičim ugrožavaju niti se u njima žele nastaniti – kamoli za strance koji bi u njoj poželjeli skrasiti svoje obitelji. To su izbjeglicama/migrantima samo neizbježne, prolazne rute prema bogatom Zapadu. Koji se stoljećima bogatio i obogatio na njihovoj i muci/resursima njihovih predaka, a sada odbija sanirati štetu. Pače, vrije populističko-ksenofobnim animozitetima od socijalno osviještenih skandinavskih zemalja do država Unijine tzv. prve brzine. Tragikomičan je paradoks te trknute zbilje da su baš u protumigrantskoj histeriji najglasnije zemlje iza bivše tzv. željezne zavjese, komunističkog lagera pod patronatom bivšeg SSSR-a, iako ih izbjeglice/migranti niti ičim ugrožavaju niti se u njima žele nastaniti. Hrvatska unutar SFR Jugoslavije nije bila iza željezne zavjese – Titova 24-milijunska socijalistička država bratskih naroda i narodnosti bila je Zapad tima iz Varšavskog pakta – ali svejedno nije zanimljiva masama u pokretu.

Za najvećeg izbjegličkog/migrantskog vala tzv. balkanskom rutom od rujna 2015. godine, za SDP-ove koalicijske vlasti, Hrvatska je bila svjetski primjer organiziranog i humanog odnosa prema izbjeglicama/migrantima. Globalni mediji su prikazivali kako policajci nose malu djecu u naručju, kako volonteri zbrinjavaju izmučene putnike u nepoznato, kako im vlasti omogućuju prijevoz i domicilno stanovništvo dijeli hranu, vodu, odjeću, obuću… U to je doba ksenofobna Kolinda Grabar-Kitarović sramotno trčala u Budimpeštu cinkariti Viktoru Orbanu vladu vlastite zemlje, jer da je humana prema izbjeglicama/migrantima. Sic transit. Državi koja je, doduše prije Orbana i inih ljubitelja žilet-žice, bila velikog srca, iskazala se istinskom humanošću i na svom tlu prema desetcima tisuća Hrvata u Domovinskom ratu. Opcija Kolinde Grabar-Kitarović sada grmi protiv izbjeglica/migranata iz unesrećenih dijelova globusa – devastirali su ih SAD/NATO i stoljećima prije počeli eksploatirati zapadni kolonijalisti, danas odreda “partneri” Uncle Sama – a pravi se grbavom nad činjenicom (“Jebote, kol’ko nas ima!” – dernjaju se navijači uza sportske terene) da Bijedna Naša ima više milijuna Hrvata izbjegličkog/migrantskog pedigrea u cijelom svijetu. Neki tvrde još četiri milijuna.

Njima nitko nije postavljao žilet-žicu niti dovlačio vojsku s dugim cijevima na rutama u bolji život. Pridružiti se zadrtim ksenofobima u Europi i Twitteraševim junošima iz Bijele kuće, teška je sramota za stoljetno izbjegličku/migrantsku Hrvatsku. Kolinda Grabar-Kitarović nema pravo sramotiti vlastiti narod, lažno ga legitimirajući kao zadrt i ksenofoban. Tim više, jer mu tu nepravdu nanosi na krajnje neukusan i neprimjeren način, koji je za svaku osudu. Na poligonu, gdje je izbjeglička/migrantska kriza već i razlogom fizičkih razračunavanja ekstremne desnice i liberalnog svijeta, što Kolinda Grabar-Kitarović pokušava zlorabiti kao alibi za prekonoćni marakeški salto mortale. Neki nezbrojeni anonimac iz Petrov-Grmoja-Bulj stranke, koji jedva sriče hrvatski iz podmetnutog mu jamačno prijevoda Trumpovih prijetnji silom izbjeglicama/migrantima s latinskog juga, prošlog je vikenda pred tv-kamerama prizivao vojsku na granice RH s BiH i Srbijom.

Jer, oružana će sila, bunca taj lik, imati “preventivan učinak” na izbjeglice/migrante. Marakeški sporazum, dakako, neće riješiti uzroke nesreće zbog koje je, tvrde UN-ove statistike, trenutno već 65 milijuna ljudi na izbjegličkim/migrantskim nogama, s malom djecom u naručju, nešto starijom za ruku i pinklecom na plećima… Ali itekako može pomoći, što je i hrvatska predsjednica točno primijetila u rečenom pismu Guterresu. Bogati Sjever sad žanje ono što je na osiromašenom Jugu imperijalno/kolonijalno posijao. I dužan je platiti cijenu, ma kakva da je. Nikakva vojska i žilet-žica, nastrana patologija “zapadnih vrijednosti i našeg načina života” više ne može zaustaviti sve te nijagare i amazone gladnih, opljačkanih i obespravljenih kad navale na granicu. Sila na silu nije rješenje. Strah od drugih i drukčijih jest razumljiv, ali je jako opasan kad proizlazi iz neznanja i pothranjuje se manipulativno izazvanim, apriornim refleksom odbijanja. Na toj potki, populisti na Zapadu bildaju politički rejting. I Grabar-Kitarović digla nogu kad je vidjela da se žabe potkivaju? Jelte, republikanske žabe u SAD-u.

Marakeški sporazum može biti koristan u iznalaženju globalno prihvatljive prakse u pristupu izbjegličkom/migrantskom gordijskom čvoru budući da se ne može razmrsiti pojedinačno (npr. suluda Trumpova praksa prema migrantima u SAD-u i na granici s Meksikom) ili separatnom akcijom uže skupne zemalja (npr. ksenofobnim soliranjem tzv. Višegradske skupine, protivno uspostavi zajedničke migrantske politike EU-a). Gaf-predsjednica Grabar-Kitarović, neskriveno opčinjena orbanovštinom na tlu Unije i clintovštinom, pa prekonoć trumpovštinom na globalnom vanjskopolitičkom planu, ne doživljava činjenicu da time grubo gazi po kurjim očima svakom premijeru i ministru vanjskih poslova. Milanović ju je znao svesti na njezinu ograničenu, ustavnu mjeru, a to znatno “finije” čini i Plenković, pa su svako malo sukobi takorekuć normalna pojava.

Premijer se Plenković usred Kine čudom čudi, a izbjegava otvoreno priznati – što to Kolinda opet izvodi. Sada s potpisivanjem Marakeškog sporazuma za što uopće nije nadležna niti je od nje umjesno skakanjem u vlastita usta dovoditi Plenkovića i ministricu vanjskih i europskih poslova Mariju Pejčinović-Burić u neugodnost pred civiliziranim svijetom. Sramota je do neba blamirati se činjenicom da Bijedna Naša nema konzistentnu, usklađenu i vjerodostojnu vanjsku politiku. Čak ni u glavi same Grabar-Kitarović, kamoli u koordinaciji s premijerom i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova. Što je istina: predsjedničin diskurs u pismu glavnom tajniku UN-a i poruke sa zasjedanja Svjetske organizacije ili pak neobjašnjiv protumigrantski salto mortale mjesec dana kasnije?

Možda “marakeški skandal” ne bi toliko odjeknuo u najširoj javnosti da njezinu odluku nije isprovocirao (?), pa ekskluzivno objavio na FB-u jedan od njezinih jako zazornih prijatelja: pronacifašistički trbuhozborac Velimir Bujanec, karikaturalni lik koji se dao fotografirati s kukastim križem na rukavu totenkopf crne košulje, nedavno pravomoćno osuđeni diler kokaina, što je teškom drogom prostitutkama plaćao usluge. Urednika i voditelja proustaškog agitpropa Bujice“na lokalnoj televiziji Z1, Bujanca, sjetit će se neki s pamćenjem makar do tri godine unatrag, pozvala je kao VIP gosta na svoju predsjedničku inauguraciju pred crkvom sv. Marka i dala Bujici prvi predsjednički intervju. Ne javnoj medijskoj kući HRT-u, što bi bio red, ili zbog nekih razloga kojoj od triju većih komercijalnih “dalekovidnica” s nacionalnom koncesijom, već privatnom formatu kvazižurnalističkog marginalca. Smatrala ga je iznimno zaslužnim za to što je upregnuo i najcrnju desnicu u kola koja su ju dovezla za gazdaricu u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku. A dobro se dobrim vraća, jelte. I pamti. Tim više, jer je već neko vrijeme u otvorenoj, a službeno nenajavljenoj kampanji za drugi mandat.

Velimir Bujanec je očito i dalje osoba od njezina najvećeg medijskog povjerenja kad je baš njemu, ne nekom vjerodostojnom profesionalcu u mainstream mediju – kako i pristoji dignitetu predsjedničke dužnosti – dopustila objaviti: “Apsolutno je razumljiva Vaša zabrinutost. Budite sigurni da neću potpisati ‘Marakeški sporazum'”. Jebote, jedan Bujanec je zabrinut za nešto, što ga se apsolutno ne tiče, a gaf-predsjednica to drži apsolutno razumljivim!? Da ne povjeruješ vlastitim očima i ušima. Koji su to likovi i koja je to država! No, Grabar-Kitarović je i nizom drugih svojih poteza u zemlji i vani dala znati da se ni ubuduće ne kani lišiti potpore crnila, političko-ideoloških ekstrema od kojih je široj javnosti mučno u želudcu. A Bujanec joj dođe itekako uporabljiv u tom smislu, pa… Dokazao se glede i u svezi stožeraškog čekićanja ćirilice u Vukovaru, 555-dnevne šatre na Savskoj 66 u Zagrebu, “braniteljske” (sic transit) generalke državnog udara na Markovom trgu, izgona iz RH legende hrvatskog vanjskopolitičkog tv-novinarstva Mirjane Rakić, tada čelnice Vijeća za elektroničke medije, etc., etc.

Nema da Bujanca nema kad je riječ o medijskom bildanju bilo kojeg politikantskog “braniteljskog” derneka, o ekstremistima u kleričkim haljinama, anatemiziranju Tita, partizana, Srba, udbaša, “komunjara”, bilo koje Jugoslavije, SDP-a i partnera, etc. i “bezodvlačnom” veličanju/opravdavanju svega i svih koji u korist nacionalne štete udarnički krivotvore istinu o ustaškoj prošlosti ove nesretne zemlje. Ali i istine o Domovinskom ratu, poslijeratnih dva i kusur desetljeća, međunacionalnim odnosima, manjinama… Vrag će znati što je u toj glavi pod svako malo drukčijom frizurom – kompatibilnom umjetnim trepavicama i svaka dva-tri sata novom stylingu, da se ženski tjednik Glorija može dičiti “otkrićem” (sic transit) nove Heidi Klum u bivšoj Titovoj vili Zagorje – kad ima tako osebujan osjećaj za čuvanje digniteta državničke dužnosti na kojoj je ograničen rok trajanja i vlastitog digniteta, kojem bi u normalnim okolnostima rok trajanja morao biti neograničen

“Jebote, kol’ko nas ima!” – jamačno bi onako iz Žujom podmaliganjenog navijačkog srca dreknuo ne baš ubrojiv, ksenofobno nabrijan i ušahovničen naš “domoljub” da ga je bilo pitati što drži o politikantsko-medijskoj sinkronizaciji protumigrantske mržnje u Bijednoj Našoj. Kojoj upravo udaraju ritam jedan Velimir Bujanec i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, atakirajući na zdrav razum. Koliko ga je još preostalo neiseljenog. Izvan je svake pameti, boljeg kućnog odgoja i digniteta visoke javne dužnosti to da se predsjednica RH – kojoj je prva zadaća ne sramotiti svoju zemlju – ulizuje jednom manekenu nacifašizma sa svastikom na rukavu totenkopf crne košulje i presudom u džepu za dilanje kokaina, a njih dvoje u kompi ekstremnoj desnici u Bijednoj Našoj, na Starom kontinentu i u Bijeloj kući. To nije nikakav hrvatski nacionalni interes, nego neprobavljivo poltronstvo i ulizništvo. Zbog tih tradicionalnih osobina svojih vladara, Hrvati tisuću godina nisu bili svoji na svomu niti su ubuduće sposobni biti više od topovskog mesa tuđinu. Nekad Germanima i Latinima, danas SAD/NATO-u, sutra…

“Žao nam je vidjeti da nervoza dolazi s Pantovčaka, kazala je u utorak novinarima u Dubrovniku ministrica Marija Pejčinović-Burić u povodu marakeškog slučaja. “Za nas marakeški Global kompakt nije sporan ni u jednom segmentu. Nismo saznali što je u tom dokumentu prijeporno predsjednici Republike. To bi bilo važno čuti i znati. Radi se o prvom dokumentu kojim se pokušava regulirati važno pitanje.” Tim više, jer je Hrvatska – s većinom zemalja članica UN-a – sudjelovala u pripremanju Marakeškog sporazuma, globalnog kataloga mjera za reguliranje legalnih migracija u svijetu. Taj bi dokument, predviđeno je, trebalo prihvatiti na međunarodnoj konferenciji u Maroku, u prosincu. Hrvatska diplomacija je bila spremna za to, uključivo predsjednicu RH, a onda se iznebuha dogodio eksces. Ona je protiv i ne želi ići na skup u Marrakeshu.

Kad se na nju digla medijska i politička (slijeva) kuka i motika, jer šuti o tome da se i zašto predomislila, opalila je po vladi i Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koji da “nisu objasnili građanima što znači taj dokument”. Novinara televizije N1 Hrvatska Hrvoja Krešića neuvjerljivo je – zatečena u prevrtljivosti i bez valjanih argumenata o dijametralno suprotnim stajalištima u samo dva i pol mjeseca – arogantno pokušala uvjeriti kako je i u pismu Guterresu, i na zasjedanju UN-a i sada (“niti podržavam niti ne podržavam dokument”, sic transit) zastupala isto stajalište. A to nema blage veze s logikom. “Želite li da vam citiram vaše riječi?” – inzistirao je Krešić. Blijeda u licu, procijedila je negaciju, uvrijeđeno se okrenula i otišla. Krajnje je nevjerodostojno zvučalo i njezino posipanje pepelom pred novinarskim mikrofonima: “Držala sam da Marakeški sporazum regulira dio tih (migrantskih, op. a.) pitanja i u kolovozu sam poslala poruku glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu da ću doći u Marrakesh. U međuvremenu se dogodilo niz promjena, ispalo je da ne postoji globalni dogovor o migracijama. Iz dana u dan sve je veći broj država koje odustaju od tog sporazuma iz raznih razloga. Ja se ne povodim za SAD-om niti Austrijom ili bilo kojom državom, nego za interesima RH”. Nije šija, nego vrat. Da je Twitteraš digao ruku za dokument, a ne slao vojsku i žilet-žicu na granicu s Meksikom, eto nje u Maroku i prije ostalih.

Ovako, premijer Plenković se još ne izjašnjava – “vidjet ćemo”, kaže – hoće li i koga RH imati na međunarodnoj konferenciji o legalnim migracijama 10. i 11. prosinca u Marrakeshu. Bilo bi krajnje neozbiljno da – nema. Još neozbiljnije da ima – Kolindu Grabar-Kitarović. Što je gotovo nemoguće, ako joj Donald Trump prethodno ne upali zeleno svjetlo. A neće. Niti njega zanima miš-država RH niti mu je ičim stalo do njezine predsjednice, koja mu dodijava čim ga slučajno ugleda na svjetskoj pozornici. “Jebote, kol’ko nas ima!” – kliču hrvatski ksenofobi kad su skopčali da su na njihovoj strani i “narančasti barun”, i Kolinda Grabar-Kitarović, i Velimir Bujanec, i…

 

h-alter

 

 

1 comment

  1. Detroit

    Jedan od boljih Tekstova marijana Vogrinca. Tko voli kritiku “uske varoši” politike, uživat će. Nacisti i čuvari poretka- pljuvat će ga. No, ta pljuvačka vraćat će im se u ralje odakle je i krenula.

Odgovori