Ivica Đikić: Špijuni & pijuni

Zašutio je Tomislav Karamarko, a šuti i cijeli vrh Hrvatske demokratske zajednice: ne žele jasno kazati što misle o nasilnom i protuzakonitom skidanju dvopismenih, ćirilično-latiničnih ploča u Vukovaru, ali i u mjestima (Udbina, Vojnić) gdje je HDZ na vlasti i gdje je HDZ-ova vlast postavljala te ploče na pročelja državnih i javnih ustanova. Ne žele zato što je samoproglašeni Stožer za obranu hrvatskog Vukovara zapravo borbeni sektor najveće opozicijske partije koja – otkako je vode Karamarko i Milijan Brkić – i nema druge politike osim raspirivanja nacionalizma, to jest antisrpske atmosfere u javnosti i u društvu. Ta dva obavještajno-policijska uma ne umiju drugo nego različitim metodama plesti mrežu svojih pouzdanika i poslušnika koji će proizvoditi nemire i bune na etničkoj i ideološkoj osnovi. Sve i da hoće, oni nisu kadri osmisliti drukčiji plan za rušenje Milanovićeve Vlade i za dolazak na vlast. Ali oni to i neće: artikuliranje racionalne političke platforme podrazumijevalo bi veću afirmaciju HDZ-ovaca poput Drage Prgometa ili Andreja Plenkovića, a Karamarko i Brkić čine sve da tu dvojicu, i njima slične, što više marginaliziraju. Zato što se plaše da bi im takvi jednom mogli preoteti vlast u stranci, pa onda forsiraju bezopasne političke poluproizvode – Gordana Jandrokovića, Davorina Mlakara, Domagoja Miloševića

Karamarkova i Brkićeva razina jest operiranje s ljudima kao što su Josip Klem, predsjednik Udruge specijalne policije, i Tomislav Josić, šef vukovarskog Stožera, dok su vođenje politike u potpunosti prepustili nadbiskupima i biskupima Katoličke crkve te raznim satelitskim udrugama. Tandem koji danas upravlja HDZ-om sposoban je jedino za organiziranje uličnih rušilačkih akcija i za vrlo providno navođenje veteranskih revolucionara u banalnom reketarenju vlasti i cijele zemlje, reketarenju koje – uz malo više političke mudrosti i hrabrosti s druge strane – lako može biti do kraja prokazano kao privatni interesni projekt uskog kruga ljudi koji bi na vlast pod svaku cijenu. Utoliko, valja sa zrnom soli uzimati paralele aktualne situacije s onom što smo je gledali od početka 2000. do potkraj 2003. godine. Da, Sanaderov HDZ tada se također uključio u prosvjede protiv Račanove i Mesićeve vlasti, ali tadašnji ulični pobunjenici nisu bili Sanaderovi ljudi: oni su bili bliži Iviću Pašaliću i skupini umirovljenih generala, među kojima je Ante Gotovina bio neupitni autoritet. Ivo Sanader više se trudio ostaviti dojam da stoji iza aktivnosti Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata nego što je uistinu stajao.

Danas je upravo suprotno. Karamarko se javno nastoji distancirati od vukovarskog Stožera, kao i taj Stožer od njega, ali čine to tako da njihova pupčana povezanost postaje sve očitija. Jasno je da bez ovakvog HDZ-a ne bi bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, niti bi bilo ovako organizirane nacionalističke histerije u vezi s ćirilicom (ustvari, u vezi sa Srbima), niti bi medijskim prostorom svakodnevno defilirale osobe u ratnim odorama i slale Vladi i javnosti prijetnje i ucjene. HDZ upotrebljava vukovarske stožernike i sirovi nacionalizam da bi se što prije domogao vlasti, no tu dolazimo do potencijalne ključne razlike u odnosu na Sanaderov koncept s početka prošle decenije (koncept koji je, naravno, uključivao i koruptivno anesteziranje vlastite partije, ali to je neka druga tema): Karamarko i njegovi doglavnici nemaju politički kapacitet da, nakon eventualne izborne pobjede, zaborave retoriku mržnje i ulične metode kojima se služe dok su u opoziciji. Oni naprosto vjeruju da bi u ovoj zemlji Srbi trebali biti građani drugog ili trećeg reda.

U tome se – kao i u prizemnom anatemiziranju antifašizma i sekularizma – sastoji sva politika današnjeg HDZ-a. Nema uistinu ničeg osim toga, a današnji vodeći ljudi te stranke nisu sposobni osmisliti nešto novo i drugačije. Čak kad bi im netko i osmislio drugi koncept, oni nemaju ni minimum potrebne političke vještine za relativno bezbolno, sanaderovsko okretanje ploče. To se vidi već sad, jer Karamarko evo već godinu i pol dana ne uspijeva objasniti tko je, zapravo, bio onaj Karamarko koji je od 2005. do 2011. smjerno služio u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor, provodeći politiku naklonjenu nacionalnim manjinama, dakle i Srbima. Da i ne govorimo o onome Karamarku što je ranih devedesetih radio u kabinetima Josipa Manolića i Stjepana Mesića, pa kod ovog potonjeg i od konca 1999. do sredine 2002. godine. Najmudrije objašnjenje koje je uspio smisliti glasi otprilike ovako: “Ovo je novi HDZ.” Bilo bi, je li, neozbiljno da taj novi HDZ, ako dođe na vlast, postane još noviji…

S druge strane, nestao je i mehanizam pritiska – proces približavanja Europskoj uniji – koji je u slučaju Ive Sanadera odigrao važnu, ako ne i presudnu ulogu u okretanju leđa retorici manifestiranoj na splitskoj Rivi početkom 2001. Hrvatska je sad u EU-u, a u toj Uniji ima parlamentarnih stranaka koje su mnogo desnije i bjesnije od Karamarkova HDZ-a: ne može se kazati da takve stranke igdje trenutno predstavljaju politički mejnstrim – a HDZ valjda želi da bude mejnstrim – no ne fali puno da do toga negdje ipak dođe. Zašto ne u Hrvatskoj? Naročito ako se ekonomska i socijalna kriza produži, i naročito ako Vlada pokaže slabost i strah pred skupinom ljudi koji su formirali svoje huškačko paratijelo koje je, zapravo, ilegalno i ne predstavlja nikoga doli Karamarka, Brkića i njihovu protuustavnu i protudemokratsku viziju Hrvatske u kojoj samo Hrvati i katolici mogu računati na ravnopravnost.

Izvor: Novosti

 

Odgovori