«

»

ožu. 12 2019

Istina i izazov

Voditelji sva tri studija N1 komentiraju dodjelu Oscara, koji je na kraju dobila ‘Zelena knjiga’, oštra slika američke svakodnevice i segregacije početkom 1960-ih. ‘Vice’, film o Dicku Cheneyju, još je brutalnije pljunuo Americi istinu u lice. Koliko je naših autora spremno otići tako daleko?

Remek-djelo ili zlodjelo?, HRT, 23. veljače, 09:45

Drugi program Hrvatske televizije po kvaliteti je odmah uz Treći što, nažalost, ne treba pripisivati domaćoj proizvodnji (premda ima dobrih emisija, poput ‘Vrtlarice’), već formuli ‘odabrao/la…’ ‘Fake or Fortune?’ (u hrv. prijevodu ‘Remek-djelo ili zlodjelo?’, odabrala Mira Vočinkić) izvrsna je dokumentarna serija u kojoj dvoje detektiva koji istražuju autentičnost umjetnina (Fiona Bruce i Philip Mould) demonstriraju sve elemente prvorazrednog trilera. Kako je poznato vjernim gledateljima ovog umjetničkog ‘Midsomera’, na početku svake epizode oni dobivaju neko djelo ili više njih pa kreću u provjeru njihove autentičnosti. Polaze od naljepnica s leđa, okvira, tipa platna, inventarnog broja, idu preko poteza kistom, uspoređivanja djela istog autora iz istog razdoblja, razgovora s ekspertima, galeristima, bivšim vlasnicima itd., do spektografske analize. Neki slikari koristili su samo neke boje, neki pigmenti pojavljuju se nakon smrti određenih slikara pa ih oni nisu mogli koristiti, dok je neke boje nemoguće naći na paleti nekog autora, a ponekad se eksperti odluče samo na temelju dojma. U prvoj epizodi nove sezone Fiona i Philip istražili su autentičnost triju slika L. S. Lowryja, silno popularnog, a za krivotvorenje beskonačno jednostavnog britanskog slikara iz 1970-ih. U svoje doba tržište je preplavio niz krivotvorina njegovih radova koje su dolazile iz Španjolske. U drugoj, zagonetku predstavlja nepotpisani Renoir. Odličan izbor za subotnje jutro!

Novi dan, N1, 25. veljače, 09:00

Jutro je nakon dodjele Oscara, berbe su sve slabije, filmovi sve tanji, stari Hollywood nestaje, gutaju ga mehanički lavovi, ali ako dobrih filmova ne bi bilo na dodjeli Oscara, gdje bi ih uopće moglo biti? Voditelji sva tri studija N1 (Zagreb, Sarajevo, Beograd) komentiraju dodjelu, Tihomir Ladišić priznaje da mu je favorit bila ‘Roma’ Alfonsa Cuarona, Oscara je ipak dobila ‘Zelena knjiga’ Petera Farrellyja. ‘Zelena knjiga’ oštro slika ružne scene američke svakodnevice početkom 1960-ih, obilježene koliko suptilnom toliko i surovom segregacijom. U jednoj sceni veliki američki klasični pijanist Don Shirley, koji na zabavi bogataša s Juga svira najteže klasične pasaže (sam Igor Stravinski za Shirleyja je rekao kako je ‘njegova virtuoznost dostojna boga’), mora na naredbu batlera umjesto u kućni zahod otići u daščani poljski nužnik zato što je crnac. Može on svirati bijelcima, pa i maestralno, ali da s njima koristi isti zahod, to nikako. U toj jednoj slici iskazan je sav užas rasizma u prvoj zemlji svijeta. ‘Vice’, američki film o Dicku Cheneyju, moćnom potpredsjedniku Georgea Busha juniora, još je brutalnije pljunuo Americi istinu u lice. Cheney i jastrebovi američke desnice (Paul Wolfowitz, Karl Rove, Donald Rumsfeld, Colin Powell…) prikazani su kao pohlepne, vlastoljubive hulje, lišeni bilo kakvog morala, spremni zbog karijere bombardirati Irak, prouzročiti smrt 600.000 ljudi, prisluškivati sve žive, a onda za stolom, uz objed, sjesti i zahvaljivati dragome bogu za slasne zalogaje. Oba filma sjajno prikazuju fašizam svakodnevice i preporučujemo ih vašoj pozornosti. A onda i uspoređivanju: koliko je naših autora spremno otići tako daleko? Amerika je i ove godine pokazala zašto je najveća i najmoćnija. Zato što se uvijek usudi pogledati sebi u lice, čak i kad je ono najružnije, i boriti se s najtežim protivnikom – samom sobom.

Što je klasik?, HRT, 26. veljače, 21:41

Premda se uglavnom bavi imenima poznatima iz lektire, emisija Karoline Lisak rijetko je kad dosadna. To je bilo gotovo nemoguće u slučaju tematiziranja Mirka Kovača, čovjeka koji je još za života postao klasik, a o kojemu je govorio upućen i elokventan dr. Nebojša Lujanović. Kao i obično, puno je važnije ‘kako’ nego ‘što’. Bitan je eros priče! Lujanović poznaje svaki pasus i nijansu Kovačeva djela, svaku njegovu rečenicu, i to se u razgovoru osjetilo. Izvrsno je opisao Kovačevu potrebu za nesvrstanošću – on je u svim sredinama gdje je radio imao priliku kapitalizirati svoje prethodne disidencije (to kod nas svi rade), ali je uvijek birao ostati po strani, skoro na margini, biti sam i biti svoj, vjerujući budenovski da s margine puca čišći pogled na stvarnost. Kovač, koji se do kraja života odbijao nacionalno svrstati, našao je ipak utočište u hrvatskome jeziku koji je smatrao kućom svojega bitka i na njemu napisao svoje najbolje radove (među kojima ne treba zaboraviti sjajne scenarije za kultne ‘Lisice’ Krste Papića ili Zafranovićeva ‘Večernja zvona’, dva duboko i hrabro antitotalitarna rada). Pohvale voditeljici i gostu!

RTL Danas, 27. veljače, 18:30

Nakon indiskrecije prema kojoj je Andrej Plenković na stranačkim skupovima na kojima gostuje navodno zabranio spominjanje bilo čijeg imena osim vlastitog i imena domaćina – izgleda da ga je razgnjevio znatno snažniji aplauz Imoćana Miri Kovaču – sve su se tri nacionalne televizije u prilozima pozabavile aplauzologijom, novom granom domaće politologije. Mi ističemo prilog Damire Gregoret. Ona je uspoređivala snagu aplauza koje su Stier i Plenković pobrali na zadnjem Saboru HDZ-a (taj aplauz je pokopao političku budućnost Ive Stiera, kao što je Đilasu kumovao aplauz glasniji od onoga koji je dobio Tito na partijskom plenumu 1953., što je ‘New York Times’ dao na naslovnici). U dinamičnom prilogu novinarka se očešala i o stranački naputak o povjerljivosti stranačkih debata (HDZ-ovci su planirali ozakoniti načelo da priznaju samo sud svoje partije). Taj prijedlog je ocijenila ‘suludim’, što treba pohvaliti – zna reći popu pop, a bobu bob.

A evo kako se to radilo nekoć. Drug Tito je dakle u Sjevernoj Koreji dobivao silne aplauze, koji su u Zagrebu izazvali veliku nervozu: najdraži gost nije smio biti lošije dočekan u Hrvatskoj nego u Koreji. ‘Tita je’, piše u memoarima Miroslav Lilić, ‘inače snimao Ilija Lekić, Crnogorac, koji se vozio u Mercedesu otvorenog krova. On bi sjeo na sjedište i snimao Tita vozeći se 200 metara prije njega. Na Zrinjevcu je bilo jako puno ljudi. Kad bi Tito prolazio, svi su mu pljeskali. No kad je Slavko Šajber vidio snimke, poludio je: ‘Pljesak nije dovoljno glasan!’ Pljesak je bio normalan, snažan, ali ga je jedna okolnost doista učinila tišim. Naime, ljudi su pljeskali onda kad bi na deset metara ugledali Tita – ne prije i ne kasnije. To je logično. A kako je kamera s tonskim snimanjem išla prije njega, taj je aplauz bio snižen. Zašto bi ljudi pljeskali kamerama? Pozvao sam Obrada Kosovca. ‘Obrade, ne valja pljesak.’

‘To je tako, tu ništa ne možemo’, rekao je Kosovac. No dosjetio sam se rješenja: ‘Znaš što? Uzmi ti lijepo iz fonoteke i naše arhive snimke sjednice CK, pa skini pljesak s njih, tamo je gromoglasan, uzmi nekih deset minuta aplauza, sve to montiraj, i onda taj ton montiraj pod Titovu kolonu pa poduplaj jačinu!’ Obrad je tako i napravio. Kad se taj pljesak čuo u Dnevniku, to je bilo – strašno! Odmah se moglo čuti da ton aplauza ne prati odgovarajuću sliku, i da je aplauz puno jači no što bi po prirodi stvari trebao biti. Jednostavno je nemoguće da takav aplauz bude na ulici. No na to se nitko nije žalio…’ Eto recepta, premijeru!

portalnovosti

 

 

3 comments

  1. Lara

    Novi dan, N1, 25. veljače, 09:00

    ‘Vice’, američki film o Dicku Cheneyju, moćnom potpredsjedniku Georgea Busha juniora, još je brutalnije pljunuo Americi istinu u lice. Cheney i jastrebovi američke desnice (Paul Wolfowitz, Karl Rove, Donald Rumsfeld, Colin Powell…) prikazani su kao pohlepne, vlastoljubive hulje, lišeni bilo kakvog morala, spremni zbog karijere bombardirati Irak, prouzročiti smrt 600.000 ljudi, prisluškivati sve žive, a onda za stolom, uz objed, sjesti i zahvaljivati dragome bogu za slasne zalogaje.”

    Upravo gode ovakve riječi o SAD kao zemaljskom paklu. Koliko godi kritika, toliko nas plaši budućnost.

  2. Jagma

    Što je klasik?, HRT, 26. veljače, 21:41

    Potpisujem od prve do zadnje riječi.

  3. Stalker

    Rašeta ne posustaje. Čini se da je de peace of cake napraviti tekst, ali tko bolje čita jasno mu je da se traži veliki trud.

Odgovori