Iskorak u Kninu

Premijer Plenković u govoru u Kninu izrazio je žaljenje za žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, pozvao na iskazivanje pijeteta i prema hrvatskim i prema srpskim žrtvama te naglasio kako država i društvo trebaju ići naprijed. Dolazak Borisa Miloševića pokazao je da je riječ o procesu koji Plenković i predstavnici Srba zajedno grade

Dvadeset i peta obljetnica ‘Oluje’ mogla bi ostati upamćena kao prijelomni trenutak u službenom pamćenju ove vojno-redarstvene operacije te u odnosima Hrvatske i njenih Srba. Nekoliko važnih momenata izdvajaju ovaj 5. kolovoz od onih iz protekla dva i pol desetljeća. Prvi put su u Knin na obilježavanje posljednje vojne operacije u našoj zemlji došli autentični politički predstavnici srpske zajednice. Prethodnih su dana njihovi emocionalni istupi – mislimo na saborski govor zastupnice SDSS-a Anje Šimprage i objavu na Facebooku potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića – snažno odjeknuli, a dojam je da je veći dio javnosti pozitivno reagirao. Šimpraga je govorila o vlastitom iskustvu osmogodišnje djevojčice koja se našla u izbjegličkoj koloni, a Milošević iznio obiteljsku tragediju, karakterističnu za mnoge Srbe u Hrvatskoj. Otac mu je bio mobiliziran kao hrvatski vojnik, a 7. rujna 1995. doznali su da je vatrenim oružjem u selu Bribirske Mostine ubijena očeva majka, Miloševićeva baka. Ubojica je osuđen na sedam i pol godina zatvora, no Franjo Tuđman ga je pomilovao za dio kazne te je odslužio svega tri i pol godine. Fakt da se iskustvo ‘djevojčice iz kolone’ može čuti u Saboru i da su o tragediji Miloševićevih izvještavali svi mediji, govori u prilog opreznoj nadi da se ova zemlja – ma koliko polako – ipak počinje odmicati od crno-bijelih slika rata i narativa koji stradanje vide isključivo na vlastitoj, a krivicu isključivo na suprotnoj strani. Istovremeno, jasno da odluku o dolasku u Knin nije bilo lako donijeti, naročito zato što za zločine u ‘Oluji’ gotovo nitko nije osuđen, što se progon i odlazak oko 200 tisuća ljudi još uvijek i slavi, što su Srbi u Hrvatskoj još uvijek svakodnevno izloženi diskriminaciji te verbalnom i fizičkom nasilju.

Unatoč tome, Milošević je u Knin otišao, kako je napisao, ‘otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.’ Čini se da je ta namjera urodila plodom, barem što se tiče Andreja Plenkovića. Naravno, premijer i predsjednik HDZ-a je spomenuo i velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, i hrvatski ponos zbog ‘Oluje’, i Franju Tuđmana kako ljubi zastavu na kninskoj tvrđavi, i hrvatske suze radosnice zbog pobjede, ponos i slavu.

‘Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu s brojnim nedužnim civilnim žrtvama, žalimo zbog svih stradalih, osobito civila, i ne samo Hrvata, nego i Srba i svih drugih nacionalnosti. S tugom se i pijetetom prisjećamo stotine tisuća prognanika protjeranih sa svojih ognjišta i svih koji su od 1991. do kraja Domovinskog rata poginuli braneći Hrvatsku. Prisjećamo se i svih civilnih žrtava i među njima brojnih žrtava ratnih zločina počinjenih diljem Hrvatske uime velikosrpske ideologije, tim više što za mnoga od tih nedjela još nitko nije odgovarao. Utoliko više žalimo i za žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, kojih je nažalost bilo, jer legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo – te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata’, rekao je Plenković.

I dok žaljenje zbog srpskih žrtava zločina suštinski ne odskače od dosadašnjih govora vodećih hrvatskih dužnosnika, Plenković je otišao korak dalje.

‘Svjesni smo isto tako da je naša pobjeda u ‘Oluji’ bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima. Dok je za većinu Hrvata to ponajprije bio prisilan zbjeg koji su organizirali i naredili kninski pobunjenici, za mnoge Srbe to je dan-danas zbjeg pred hrvatskim snagama’, nastavio je premijer.

Premda je u nastavku izgovorio i neke poluistine, jer Hrvatska jest uložila napore u povratak Srba o kojima je govorio, ali prekasno i nakon višegodišnje opstrukcije, po prvi puta je s najvažnije političke pozicije hrvatske države priznato da postoji i drugačiji pogled na ‘Oluju’ od onog službene Hrvatske te je postojanje takvog pogleda barem napola legitimirano – onog pogleda koji su u svojim obraćanjima izložili Šimpraga i Milošević.

Nadalje, Plenković je rekao kako ‘je isto točno da još uvijek ima poteškoća koje treba otkloniti da bi se oni (Srbi) po svemu osjećali ravnopravnima, kako bi imali sve uvjete za život dostojan 21. stoljeća.’ Istaknuo je i da su brojni Srbi na neokupiranim područjima dijelili sudbinu Hrvata, kao i da su mnogi bili branitelji.

‘Na kraju, treba iskazati dužan pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi, bila ona hrvatska, srpska ili druge nacionalnosti. Pijetet prema tisućama nedužnih hrvatskih žrtava od Vukovara do Dubrovnika preko Voćina, Saborskog i Škabrnje. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama od Paulin Dvora do Varivoda, čime ne dovodimo u pitanje legitimnost ni pravednost Domovinskog rata niti umanjujemo pobjedu postignutu u ‘Oluji’. Naprotiv, time pokazujemo velikodušnost i humanost pobjednika koji unatoč svemu žali zbog svakog posrtaja ili nespriječenog zločina’, dodao je Plenković.

Premijer je pri kraju govora zaključio kako hrvatska ‘država i društvo trebaju ići naprijed’ i kako je ‘kao pobjednica Hrvatska pružila ruku pomirbe i sada gradi svoju budućnost.’

Treba reći i da Plenkovićev govor sadrži slabe točke kada, naglašavajući da se ‘iskrena pomirba može graditi na istini koja se temelji na činjenicama’, navodi da će se upravo zato ‘bez obzira na nacionalnost žrtve ili počinitelja, svi oni zločini koji ne zastarijevaju nastaviti i dalje procesuirati’, jer je praksa hrvatskog pravosuđa kada su u pitanju zločini nad Srbima dosad jasno pokazala da takvih rezultata nema. Plenkovićeve će riječi stoga bez opipljivog napretka u praksi ostati samo retorika. Pa ipak, i puka retorika krupni je napredak u odnosu na stanje koje je vladalo u doba Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a, pa i više od toga. To je ujedno i zalog da će u budućnosti u društvu jačati atmosfera tolerancije, a ne nasilja – a pritom se čini da nije riječ o političkoj trgovini, nego o procesu koji zajedno grade Plenković i predstavnici Srba.

Što se ostalih govornika tiče, Ante Gotovina je održao uravnotežen govor, rekavši kako je ‘svaka žrtva neovisno o vjeroispovijesti ili narodnosti nevina žrtva’.

‘Mi o tome trebamo misliti. U svakom slučaju za onog koji je to počinio to je jedan veliki grijeh, ako je vjernik’, rekao je nekadašnji zapovjednik Zbornog područja Split, poručivši da se Hrvatska gradi kao država u kojoj ‘svi njeni ljudi bez obzira na različitosti uživaju sigurnost i slobode, jednaka prava i jednake obaveze’.

Od važnih aktera koji su istupali posljednjih dana vezano za obljetnicu ‘Oluje’, kontroverze je izazvao predsjednik države Zoran Milanović kada je, odlikujući gardijske brigade i specijalnu policiju Hrvatskog vijeća obrane, uručio odlikovanje i general-bojniku Zlatanu Miji Jeliću, protiv kojeg je Tužiteljstvo BiH podiglo optužnicu zbog ratnih zločina nad mostarskim Bošnjacima, a potom dao zapanjujuću moralno i politički promašenu izjavu da ‘nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac’.

Boris Milošević iz Knina je poručio kako je ‘društvo sazrelo da poštuje sve žrtve, bez obzira na njihovu nacionalnost i da prihvati da su Srbi iz Hrvatske imali svoja stradanja i žrtve’

‘Pobjeda je postignuta. U njoj smo trebali biti velikodušniji i organiziraniji nego što smo bili. Srećom, nismo nikada potonuli u ponor moralne katastrofe, a to se nekima događalo. Grešaka je bilo, a bilo je i zločina. Sve priče o zločinačkom poduhvatu, koje ne trpe racionalnu, detaljniju analizu, posljedica su grešaka koje smo napravili činjenjem, ali i nečinjenjem u prvim mjesecima nakon veličanstvene pobjede’, kazao je Milanović u svojem govoru, u kojem je uputio poruke mira, naglasio da prisustvo Borisa Miloševića u Kninu ‘posebno cijeni’ i izrazio volju da se maksimalno potrudi kako bi odnosi Hrvatske i Srbije bili što bolji.

Ne treba podcjenjivati ni to što će predsjednik države – kao i potpredsjednik vlade Tomo Medved – krajem kolovoza otići na komemoraciju pobijenim srpskim civilima u Gruborima, što jest snažna gesta.

Vrijedi još spomenuti da se ovaj ograničeni srpsko-hrvatski rapprochement odnosi, za sada, samo na odnose Hrvatske i srpske zajednice u Hrvatskoj. Iz Srbije i Republike Srpske, štoviše, dolaze žestoki napadi ne samo na Hrvatsku, nego i na ovdašnje srpske predstavnike zbog prisustvovanja obilježavanju ‘Oluje’. Od srpskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, ministra obrane Aleksandra Vulina ili predsjednika RS-a Milorada Dodika naniže – o odioznim srbijanskim tabloidima da ne govorimo – svi su nositelji srpskog nacionalizma osuli tešku paljbu na Borisa Miloševića, zbog čega njegov iskorak zaslužuje dodatno poštovanje. Riječ je upravo o nastavljačima one politike koja je hrvatske Srbe – gurajući ih u rat s Hrvatima – skupo stajala, koristeći ih kao topovsko meso za nacionalističke fantazije. Od samog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ipak, došle su uravnoteženije poruke. A da je riječ o pravim potezima, pokazuje to što su se srpskim nacionalistima u bijesu pridružili hrvatski desničari, osuvši drvlje i kamenje na Plenkovića i Miloševića.

Što se samog Miloševića tiče, on je iz Knina poručio kako je ‘društvo sazrelo da poštuje sve žrtve, bez obzira na njihovu nacionalnost i da prihvati da su Srbi iz Hrvatske imali svoja stradanja i žrtve’.

‘Emocije su još svježe, čuo sam poruke mira, pomirbe i budućnosti, tako da svoj dolazak smatram zalogom za budućnost i smatram da je ovo prvi korak’, naglasio je Milošević.

Naime, ovo je možda čvrst i važan, ali sigurno tek prvi korak ne samo ka pomirenju, nego i u dugačkom i teškom suočavanju službene Hrvatske s njenom prošlošću. Treba se čuvati pretjeranog entuzijazma, naročito zato što nedavna povijest pokazuje da su moguće i snažne retardacije u tom procesu. Pa ipak, nakon ovogodišnjeg 5. kolovoza mjesta za oprezni optimizam svakako ima.

portalnovosti

Odgovori