Ideološki je balansirao između Tita i Tuđmana shvativši da je najmoćnija politička poluga javno dostupan novac: Kakav Zagreb ostavlja sućutni populist?

Iznenadna smrt Milana Bandića učinila je političku karijeru gradonačelnika Zagreba jedinstvenom na čelu hrvatske prijestolnice u smislu nepobjedivosti na lokalnim izborima. Hoće li Bandić i posmrtno biti ključnim akterom na novim izborima, a njegova ostavština najteži uteg na leđima svima ostalima…

Milana Bandića na lokalnim izborima u Zagrebu od 2000. do 2017. nitko nije uspio pobijediti. Ni kao nositelja liste kada je kao gradonačelnik biran u Skupštini Grada Zagreba 2000., 2001. i 2005., ni kao kandidata na neposrednim gradonačelničkim izborima 2009., 2013. i 2017. Koliko god u trenucima smrti o pokojniku koji je istodobno bio javna politička ličnost bliske i zahvalne osobe birale najljepše riječi, a njegovi najoštriji kritičari također birali riječi kojima će argumentirati svoje mišljenje, nitko ne može poreći jednu činjenicu.

Milan Bandić je, od de facto široj hrvatskoj, pa i zagrebačkoj javnosti nepoznatog predsjednika Gradskog odbora SDP-a 2000. do danas najdugovječnijeg gradonačelnika Zagreba, neprestance, i to najčešće uvjerljivo, pobjeđivao na demokratskim višestranačkim lokalnim izborima. Kada se 16. svibnja budu održali novi lokalni izbori u Hrvatskoj, uključujući one zagrebačke, Bandićev niz pobjeda ostvarenih kroz tri različite političke opcije – SDP, neovisna lista, vlastita politička stranka – uvelike će testirati uvjerljivost svih ostalih kandidata.

Bandić je dakle ostao nepobjediv na lokalnim izborima u Zagrebu te mu se na najdramatičniji način ostvarila želja da će biti doživotnim gradonačelnikom. Koji bi rezultat ostvario na svibanjskim izborima, zauvijek će ostati predmet spekulacija. Pritom mu je i iznenadna smrt u 66. godini života, unatoč svim aferama koje su ga pratile gotovo od samog preuzimanja gradonačelničke dužnosti 2000., učvrstila status jednog od najutjecajnijih hrvatskih političara protekla tri desetljeća.

Kada se uskoro zahukta izborna kampanja, koliko god različitih kandidatkinja i kandidata pretendiralo na dojučerašnji Bandićev položaj, ostat će osjećaj da je svima njima politički raison d’être, odnosno razlog postojanja, barem u personalnom smislu jako oslabljen. Milan Bandić definirao je ne samo vlastitu političku karijeru, nego i političko djelovanje svih ostalih sudionika u areni kojom je osobno dominirao više od dva desetljeća. Za pobornike čovjek i političar koji je neprestance činio štošta dobrog za druge, a za protivnike zapadnobalkanska inačica promicatelja toksične korupcije u politici i društvu, Bandić ostaje i jedan od najkontroverznijih hrvatskih političara od 1990. do danas. Pitanje je samo koje će od tih mišljenja na kraju prevagnuti.

Nepobjediv i neosuđen

Osim što je na lokalnim izborima u Zagrebu ostao nepobjediv, Milan Bandić je usprkos mnogobrojnim prijavama i podignutim optužnicama ostao i – neosuđen. Potonje najviše govori o ozbiljnosti i učinkovitosti hrvatskog pravosuđa jer je Milan Bandić otprije trebao doznati je li kriv ili ne za ono za što ga se optužilo. Tako će mu upravo ova dva atributa – nepobjediv i neosuđen – uz onaj s kojim je krenuo u sedmo osvajanje gradonačelničkog mandata – neumoran – u konačnici odlukom sudbine definirati političku ostavštinu. A ona se više kronološki, a manje sadržajno dijeli na dva dijela.

Prvi dio određuje članstvo u SDP-u, u kojem se tijekom 1990-ih, korak po korak, primicao položaju prvog čovjeka zagrebačke podružnice stranke. Upravo je u Zagrebu na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990. HDZ uvjerljivo pobijedio tada reformirane komuniste čija će se socijaldemokratska ekstenzija SDP godinama oporavljati od inicijalnog poraza. No Zagreb je bio i prva ključna dionica tog oporavka počevši od veoma dobrog rezultata stranke na prijevremenim lokalnim izborima 1995., pri čemu će Milan Bandić stati na čelo zagrebačkog SDP-a 1997.

Socijalno iznimno vješt i politički veoma pragmatičan, Bandić će na zalazu HDZ-ove vladavine Hrvatskom krajem 1990-ih učiniti sve da se HDZ-ov izborni poraz na nacionalnoj razini u siječnju 2000. preslika na zagrebačku razinu u svibnju iste godine. Iako s jedva 21 posto osvojenih glasova te s tankom prednošću ispred drugoplasiranog HNS-a, Milan Bandić sa SDP-om i koalicijskim partnerima formira novu zagrebačku vlast formirajući istodobno sebe kao novi tip političara u posttuđmanovskoj Hrvatskoj: socijalno osjetljivog populista koji će, kako i kada zatreba, ideološki balansirati između Tita i Tuđmana, shvativši da je najmoćnija politička poluga javno dostupan novac.

Njega je u odnosu na hrvatski prosjek bilo u izobilju te je odmah proradila i Bandićeva klijentelistička spirala moći i utjecaja. Etabliravši se već u prvoj godini obnašanja dužnosti gradonačelnika Zagreba kao sveprisutan radoholičar koji simpatično žonglira između podrijetla došljaka u metropolu i prihvaćanja njezinih identitetskih odrednica, Bandić je s lakoćom obnovio mandat na sljedećim lokalnim izborima 2001., ostvarivši znatno bolji rezultat kada je nacionalni SDP već polako krenuo silaznim putem.

Tada je ubrzao i svoje pretvaranje u nacionalnu političku figuru, ali su ga bježanje s mjesta prometne nesreće koju je skrivio u alkoholiziranom stanju te odnos prema policajcu koji ga je zaustavio na tri godine udaljili od gradonačelničke dužnosti. Tolerirajući takvo Bandićevo ponašanje, poslovično neodlučni SDP ‘kažnjava’ ga mjestom dogradonačelnika Zagreba, na kojem on opstruira ionako politički i operativno inferiornu gradonačelnicu Vlastu Pavić.

Stoga ne čudi to da je već 2005. ponovno na svom starom mjestu zahvaljujući izbornom trijumfu na lokalnim izborima, na kojima njegova koalicijska lista SDP-a, HSS-a i HSU-a osvaja gotovo 41 posto glasova. Potvrda Bandićeve osobne popularnosti bit će prva pobjeda na neposrednim gradonačelničkim izborima 2009., na kojima je u drugom krugu osvojio nešto manje od 62 posto glasova birača ispred Josipa Kregara. I dok ga Zagreb želi na svom čelu, SDP ga 2007. nakon smrti Ivice Račana ne želi za svog novog predsjednika, a istu će poruku dobiti i od hrvatskih birača na predsjedničkim izborima 2009./2010., kada ga u drugom krugu lako pobjeđuje dojučerašnji stranački kolega Ivo Josipović.

Ti su izbori, odnosno poraz na njima, bili prekretnica u Bandićevoj političkoj karijeri koju je gotovo prekinuo neuspjeh na parlamentarnim izborima 2011. Ni tada SDP, ovaj put sa Zoranom Milanovićem kao predsjednikom stranke i Vlade, ne čini ništa, pa Milan Bandić – daleko odlučniji, uporniji i motiviraniji od svih svojih suparnika te s ‘Božjom’ lopatom kojom čisti snijeg – čeka svoju novu priliku. Godine 2013. na izborima postaje prvim neovisnim gradonačelnikom Zagreba, a četiri godine kasnije to mu polazi za rukom i na čelu vlastite stranke nazvane Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti. Ukratko, postao je vlastiti politički projekt.

Ispred fontane i Advent, iza poplave i korupcija

Svi su Bandićevi izborni uspjesi u Zagrebu rezultat rijetko viđene energije u hrvatskoj politici i neprestanog ‘rebrendiranja’ u cilju održavanja na čelu glavnog grada Hrvatske i njegova golemog proračuna. Počevši političku karijeru u Savezu komunista Jugoslavije, a završivši je brisanjem Trga maršala Tita, Milan Bandić bio je sve što je trebalo biti da se održi na vlasti otkada ju je osvojio. U 1990-ima žestok oponent HDZ-u u Zagrebu, a u završnici HDZ-ov najvjerniji ‘žetončić’ u gradu i državi, Bandić je jednostavno morao kontrolirati gradska sredstva kako bi održavao na životu klijentelističku mrežu koju je godinama pleo, na kraju se i sam nepovratno zapetljavši u nju. Međutim njegov izborni uspjeh u Zagrebu rezultanta je nečeg drugog. Dosljedno se predstavljao kao sućutni populist koji će jednakom strašću pomoći potrebitima na periferiji grada, kao i promovirati velike infrastrukturne projekte. Ipak, potonjih je bilo premalo, a plaćeni su previše da bi se Zagreb nakon dvadeset i jedne godine Bandićeve vladavine odmaknuo od statusa najzapuštenije prijestolnice jedne članice Europske unije. Prepun zastrašujućih crnih rupa, osobito u središtu, te bez osmišljene vizije dugoročnog razvoja, pri čemu grad već godinama nije dobio ni metra nove tramvajske pruge, Zagreb dobrim dijelom podsjeća na Potemkinovo selo: ispred fontane, a iza poplave, ispred Advent, a iza korupcija.

No Milan Bandić je posljednjih godinu dana izgubio ono što ga je cijelo vrijeme održavalo na vlasti i što mu je u suprotnom moglo i dalje jamčiti veoma dobar rezultat na izborima. To je empatija. Uoči pandemije, tijekom potresa i poplava te bez plana za obnovu grada, počeo se svađati s građanima optužujući ih za novonastalo stanje. Je li na kraju izgubio osjećaj za političku komunikaciju i brigu kojom se jasno razlikovao od ostalih? Možda i jest, ali će i unatoč tomu njegova politička ostavština ostati jednom od najprepoznatljivijih u Hrvatskoj. Iako je osnovao stranku sa svojim imenom, njegova se karizma neće preseliti na nju te Milan Bandić u odnosu na Franju Tuđmana, čiji je HDZ preživio njegov odlazak, ostaje – jedan. Ali i kao jedan vrlo će vjerojatno utjecati na izbor svog nasljednika koji, tko god to bio, teško može biti tako utjecajan, čak i u Zagrebu.

tportal

1 comment

  1. Stari Latini su rekli: DE MORTIUS NIHIL NISI BONOMUM………što u prijevodu znači : O mrtvima ništa osim dobro ! Malo drukčije od naše : O mrtvima samo dobro.
    Valjda se ovom poslovicom rukovodio Picula dok je pisao ovaj tekst, jer po njemu znači, da nije bilo Bandića kao partijskog činovnika koji je postao gradonačelnik, ne bi bilo ni grada Zagreba pa sve ono što su učinili prethodni gradonačelnici Većeslav Holjevac, Pero Pirker kao najbitniji u novijoj povijesti bilo bi gotovo zanemarivo.
    Da mogu, pitala bih autora što po njemu znači balansirati izmedju Tita i Tudjamana , jer balansiranje izmedju dvije opcije u životu i mimo politike nema pozitivnu konotaciju , jer ekvilibistrika u privatnom i javnom a pogotovo političkom životu i nije dobra osobina : stvara nepouzdane i nepredvidljive situacije i taj, koji je prakticira a priori radi to isključivo radi sebe !
    To je bio Bandić čovjek i gradonačelnik : pa i onda kada je nešto radio za opće dobro, svoju sliku je nosio pred sobom……..a kamo li, kada je “stvarao” i ostvarivao gigantske projekte gradu kao cjelini , radio je gotovo sve—–sebi u slavu.
    On je zapravo bio hodajući spomenik, pokretan i pokretljiv sa svim bolestima koje bi svakom normalnom čovjeku barem malo ograničile putanju………ne, njemu ne —Bandić je sa svojim gorštačkim krimenom prkosio sebi do samog kraja.
    Taj njegov gorštački habitus seoskog djeteta uspjelog iz Pogane Vlake u velikom gradu bio je rezultat gladi za dokazivanjem moći od onog dana, kada je osobno insistirao na OTKAZU mladom prometnom policajcu jer ga je uhvatio u pijanoj vožnji.

    Ta činjenica da je upravo Bandić ostavio mladog čovjeka bez kruha ( jer je moćnik, svakoga zna i sve može ) bio je prvi MORALNI pad nakon čega više nikad ne bi smio biti izabran , a kamo li biti u situaciji da mu se dive (!!!) kreteni , prijatelji i slični upitnog morala kao što to sad spektakularno rade slaveći ga kao prijatelja i kuma , birajući mu otmjeno mjesto ukopa…….

    Sve glasnice i kile operirane bile su sitne boleštine koje bi ga na neko vrijeme, u pravom tajmingu odvukle od pravosudnih organa koji su, državni onoliko koliko jesu, strpljivo čekali dugi niz godina da se neki postupci privedu kraju……
    Dugovi su ogromni ostali.
    Započeti skupi projekti nezavršeni.
    Pola Hercegovine zaposleno gdje je tko htio.
    Menhetn nije doduše uspio, ali je zato u noći smrti bio s našim čovjekom iz Dubaia na večeri , bogatašem , investitorom izmedju ostalog i sumnjivog morala.
    Toliko tramakavanja, rekli bi moji Dalmatinci ni za što !
    Danas je u Zagrebu dan žalosti (?) , pokosit će se sve epidemiološke mjere , narasti će naši brojevi s njujorškim, londonskim i afričkim virusom covida od uplakane svjetine na Mirogoju.
    Patetika do vrha neba , ali ostaju fontane , spomenici i žetončići i kad ga nema.
    Zato, poštovani gospodine Boško Picula Vaš tekst nema nikakvog smisla , jer ste se pokazali kao ambivalentni promatrač , a ne uvaženi novinar-kritičar jednog opasno bahatog i samovoljnog čovjeka koji je napravio što je htio, ali i uništio Zagreb radi svog seljačkog ega !

Odgovori