Ideologija u obrazovanju: prozivodnja izvanrednog stanja

Usprkos tome što se u medijima u Hrvatskoj uporno pokušava nametnuti pogled da se uspjeh obrazovnog sustava mjeri po veličini STEM polja, interesi maturanata uporno se kreću vlastitim trendovima koje zagovarače “STEM revolucije” ostavljaju bez objašnjenja. Takav rascjep svjedoči nedostatku ideje o tome kakvu ulogu obrazovanja u društvu uopće želimo.

Ako bismo prema iscrpljujućem ciklusu državne mature prosuđivali kvalitetu srednjoškolskog obrazovanja, morali bismo ozbiljnije, gotovo etnografski, zaći u završni razred srednje škole, u njegovu svakodnevnu življenu kulturu. Osobito u gimnazijama, gdje se još od prvih dana rujna nemilice ustraje na proizvodnji izvanrednog stanja. Nad četvrtim razredom intenzivno lebdi njegova nedovoljnost, kao što atmosferu prožima implicitno nepovjerenje u doseg četverogodišnjeg školovanja koje zahtijeva dodatno osiguranje.

Jamstvo nedostatnosti javnog školstva, ustrašenog vanjskim vrednovanjem, kao i uspjeha koji bi morao biti postignut na njegovu svršetku, traži se u skupim vikend pripremama za državnu maturu kojima privatni ponuđači državno-maturalnih usluga ubiru novac za zebnje (roditeljske, učeničke) koje proizvodi školski sistem. Ono u što nismo sigurni da je proizvedeno sistemom, potražit ćemo kod vanjskog dobavljača obrazovnih usluga u privatnom sektoru. Kadar koji će tečajno osposobiti maturante za vanjsko vrednovanje jesu, ništa čudno, njihovi nastavnici iz javnog školstva, koji, autsorsani preko vikenda, priskrbljuju dodatnu zaradu na mizeriju koju im država isporučuje za redoviti rad. Ta se činjenica posve prešućuje, kao što nikog previše ne uzbuđuje fakat da tečajeve mogu upisati samo djeca onih koji jamčevinu mogu platiti. Plaćeni tečaj državne mature postaje tako osigurač lošeg javnog školstva, a javno školstvo zauzvrat proizvodi paniku koja sigurnost nalazi samo u upisu tečaja.

Medije više zanima poneko nesuvislo pitanje u testu iz hrvatskog jezika i književnosti ili tema eseja iz istog predmeta negoli mehanizam međuovisnosti javnog i privatnog, jer ono što zakon ne zabranjuje jest, naravno, dopušteno. Jesu li rezultati državne mature stvar dobro ustrojenog školskog sistema ili kvalitetnog pripremnog tečaja, jednako je tako izvan dosega bilo kakva interesa. Drugi korak jesu pripreme za upis na fakultet odnosno tečajevi namijenjeni maturantima koji namjeravaju upisati visokoškolsku ustanovu što selekciju studenata provodi i prijemnim ispitom.

“Histeričan” školski sustav

Ta življena kultura dnevnog maturantskog stresa ima i zamjetan ideologem o uspješnosti škole. Naime, pozdravni govori ravnatelja na početku nove školske godine roditeljima redovito isporučuju podatke o uspješnosti neke, na primjer opće, gimnazije dokazom o broju maturanata koji su na visokoškolskoj razini upisali STEM područje ili neku blisku, na tržištu radne snage traženu struku. Ideja da si neuspješan maturant (ili njegov roditelj) ako je izbor studija bila neka humanistička disciplina ili da je gimnazija uspješnija ako je većina učenika upisala nešto iz STEM-a ili bližih mu područja, posve je zavladala hrvatskim srednjim školstvom. Onaj tko vrijedi, zna što studiraju njegovi maturanti. Bolje reklame za gimnaziju, navodno, nema.

Hrvatski je srednjoškolski sistem u svom finalu zapravo histeričan: uspješnost škole pretpostavlja implicitnu zabranu nekih područja, a jamac uspjeha pronađen je izvan sistema u plaćenim tečajevima. Progresivistička ideja što ju je zdušno zagovarao modernitet, da je svaki tip obrazovanja i napretka dobrodošao, bespovratno je rastočena u iluziji o kojoj svi šute.

Ako bismo pak prema prioritetima što ih hrvatski maturanti upravo iskazuju prilikom izbora visokoškolskih studijskih programa, u slijedu od desetak mogućih po prijavi, pokušali na razini lošeg vica ponuditi društvenu dijagnozu, zaključili bismo da s nama svakako nešto nije u redu i da pritom imamo ozbiljnih poteškoća u artikulaciji onoga o čemu se zapravo radi.

Burza studijskih programa

Iz zagrebocentrične perspektive, dakle kad je riječ o Sveučilištu u Zagrebu, primat što ga zauzimaju psihologija i logopedija, nedvojbeno nudi materijala za takav zaključak. Prvu ovom prilikom svodimo tek na onu dimenziju u kojoj nudi pomoć i savjetovanje, a iz bazena poremećaja komunikacije i gutanja u kojem pliva druga možemo slobodno birati, od specifičnih poteškoća učenja do poremećaja socijalne komunikacije i govorne tečnosti. Riječka nije daleko, budući da na tamošnjem sveučilištu, u skladu s društvenim interesom odnosno iskazanim društvenim potrebama, akad. god. 2020/21. započinje studij logopedije, dok je psihologija ionako prvi izbor maturanata na ljestvici studija tamošnjeg sveučilišta.

Generalnu sliku na nacionalnoj razini podupire i popularnost studija fitnesa, kao i niz zdravstveno-rehabilitacijskih disciplina od sestrinstva preko dentalne medicine do fizioterapije. To što rumunjski, grčki, latinski ili indologija nisu baš nešto zanimljivi brucošima, kao i to da je zagrebačka Ekonomija “preraspodjelom” podigla ove godine upisne kvote za gotovo tisuću, samo su rubni ekstremi s posve oprečnim točkama ulaska u problem. Dionice studijskih programa na društvenoj burzi variraju u historijskim ciklusima, ali apetiti akademskog plemstva oduvijek su bili ogromni i autoreprodukcijski neograničeni. Umjesto ozbiljnih reformskih zahvata, ostaju tek površni dijagnostički znakovi u vidu stručne pomoći, loše komunikacije, brige za tijelo, zdravih zuba i rješavanja stresa, kao jamčevina osigurane budućnosti i prioriteta koji sudjeluju u sklapanju njezine slike.

Naime, hrvatski visokoškolski sistem baždaren je histerično, i po opsegu i po dosegu. Već tri desetljeća prilagođava se raznoraznim interesnim grupama, hirovima i moći akademskog plemstva, širi se sveudilj i poprijeko bez relevantnih analiza, replikantski hipertrofira u istom gradu ili pak u gradovima udaljenim sat vožnje lokalnom autobusnom linijom, gotovo u pravilu dogovornom logikom političke volje i čudnih akademskih ambicija. Dijelom čuva tradicijski temelj i osigurava kvalitetu, dijelom prodaje maglu, ali se nedvojbeno neprestano širi, nudeći – s privatnim visokoškolskim sektorom u paru – gotovo više mjesta nego što je završenih srednjoškolaca.

Besciljno lutanje po reformama

A činjenicu su sljedeće. Prošle je godine, na primjer, prema podacima Agencije za visoko obrazovanje (AZVO), nakon ljetnog upisnog roka u hrvatskom visokoškolskom pogonu ostalo 6705 slobodnih mjesta, od čega na Sveučilištu u Zagrebu 2716. U Rijeci, od sveukupno 3660 mjesta predviđenih za akademsku godinu 2018/19., nakon provedenog ljetnog upisnog roka ostaje slobodno 1029 mjesta, od čega najveći broj na Ekonomskom fakultetu (279, od čega se 236 odnosi na izvanredni studij).

Osiguranje uvjeta reprodukcije akademske elite posve je hladno za konkretne okolnosti posljednjih godina, kao što je oduvijek bježalo od sistemskog rješenja. U nekim ranijim vremenima to se na srednjoškolskoj razini zvalo vezom škole i tvornice, lokalne zajednice i njezinih potreba, ulaganjem u budućnost i stipendiranjem potrebnog visokoškolskog kadra. To se zapravo zvalo “Stipe Šuvar”, i kako vrijeme prolazi ispada da je to bio zadnji smisleno nedomišljeni reformski projekt hrvatskog obrazovanja. I kako stvari zasad stoje, ostat će jedini, barem kad je posrijedi minimalno udovoljavanje ideji sistema. Jer, “Stipe Šuvar” je, unatoč sporadične karikaturalnosti, značilo jednakost prilika, svođenje rastućih klasnih razlika na podnošljivu mjeru, pravo na drugu priliku i jasnu vezu srednjeg školovanja i društvenih potreba.

Njegov pandan bi danas, barem kad je posrijedi “veza škole i tvornice”, bio HUP ili Hrvatska udruga poslodavaca, sveprisutni docirajući subjekt koji nikako da prizna vlastitu krivicu. Nezadovoljni su hrvatskim obrazovanjem, a nisu poduzeli doslovno ništa osim ritualnog iskazivanja nezadovoljstva kad se god za to ukazala prilika. Minimalac na račun, niska cijena rada, rad na crno i uvjeti rada izravno su u rukama pozadinaca njihovih trbuhozboraca. O obrazovanju pojma nemaju, ni jedan školski program nisu osmislili niti su spremni u njega uložiti. Jedino što znaju i to zdušno ponavljaju jest porezno rasterećenje. U međuvremenu su uspješno rasteretili volju za životom čitavih regija.

Društvo kao preduvjet “društvene potrebe”

Ideja “društvene potrebe” vjerojatno funkcionira u situacijama u kojima društvo postoji. To na elementarnoj razini znači da postoji neki plan kojim se ljudi rukovode u nekom vremenskom ciklusu, upravljaju okolnostima koliko god one neočekivane ili baumanovski tekuće bile, spremni na rezervnu opciju ako glavna propadne. To znači i da postoji najmanji zajednički nazivnik koji određuje prioritete i definira smjer. U međuvremenu su zbornice ukrasila raspela, dobili smo mise za početak akademske godine i studentske kapelane, o školskoj lektiri računa vodi građanska inicijativa “STOP neprimjerenoj lektiri!”, vojni poziv ponovno predstavlja solidnu perspektivu, a srednjoškolski nastavnici zarađuju manje od trgovaca iz Lidla i DM-a.

Ideološka matrica ovako promotrenih frekventnih javnih refrena i deklariranih potreba omogućuje nam igru pozicioniranja, štoviše, neobaveznog predviđanja koju ćemo sudbinu na periferiji izabrati. Spremno varamo sami sebe, spremno razaramo vlastitu supstanciju. Uglavnom, između medijima atraktivnih programerskih oaza i konobara-sobarica, ionako sve što postoji jest sivo. S druge pak strane, zemlja u kojoj su psihologija i logopedija prvi predmet srednjoškolske žudnje, morala bi biti zabrinuta za svoju budućnost. I to ne zbog tih struka, nego zbog društvene simptomatike kojom se one bave.

bilten

1 comment

  1. Ubitačna dijagnoza bolesne Hrvatske koja maestralno završava ovom rečenicom: S druge pak strane, zemlja u kojoj su psihologija i logopedija prvi predmet srednjoškolske žudnje, morala bi biti zabrinuta za svoju budućnost. I to ne zbog tih struka, nego zbog društvene simptomatike kojom se one bave

Odgovori