I Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću bilo bi bolje da su nekad za mišljenje pitali svoju djecu, a ne savjetnike

U brojnim intervjuima, silnim javnim nastupima, promišljenim predstavljanjima ‘razrađenih programa’ i kontinuiranim međusobnim svađama koje smo čuli tijekom predsjedničke kampanje malo se govorilo o životu mladih u Hrvatskoj 2020., a još manje o tome kakav bi mogao biti njihov život 2040. ili 2050. Mladi našim političarima odavno ne vjeruju, ali nisu apolitični

‘O čemu ovi pričaju’, napisao mi je u poruci nećak u ranim 20-ima tijekom posljednje televizijske debate u kojoj su se suočili sada već bivša predsjednica i budući predsjednik Republike Hrvatske. ‘Mojoj generaciji sve što govore ne znači baš ništa. To je više spika za vas starudije’ – nastavio je u revijalnom tonu. Iza svih drama, sučeljavanja, analiza, intriga i gafova prethodnih mjeseci ostaje jedna velika neugodna istina: sudeći prema predsjedničkoj kampanji, Hrvatska nije zemlja za mlade ljude.

U brojnim intervjuima, silnim javnim nastupima, promišljenim predstavljanjima ‘razrađenih programa’ i kontinuiranim međusobnim svađama malo se govorilo o životu mladih u Hrvatskoj 2020., a još manje o tome kakav bi mogao biti njihov život 2040. ili 2050.

Kampanja koja je u svojim posljednjim danima više sličila na uredski sukob dvoje bivših suradnika nije otvorila pitanja poput onih o zapošljavanju i radu u nadolazećim godinama. Izostala je prilika čuti što kandidati misle o činjenici da mladi ljudi u Hrvatskoj u sve manjoj mjeri imaju mogućnost rada na neodređeno vrijeme. Nitko ih nije pitao kako se takva situacija odražava na kasniji odlazak mladih ljudi iz svojih obitelji i još kasnije razmišljanje o roditeljstvu. Za hrvatski javni prostor posebno bi bilo važno da su rekli svoje mišljenje o tome kako će digitalizacija, robotizacija i automatizacija poslovnih procesa utjecati na broj i profil radnih mjesta u budućnosti. Što će i gdje ti mladi ljudi raditi.

‘To ne ulazi u Ustavom definirane predsjedničke ovlasti’, uzvratio bi vjerojatno budući predsjednik Zoran Milanović zanemarujući činjenicu da isto vrijedi i za 70 posto tema o kojima se govorilo u kampanji.

‘Dobre su to teme, ali mlade vam to u Hrvatskoj ne zanima’, ispod glasa bi vjerojatno poručila bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Jednostavno se ne isplati

Daleko od toga da ih treba idealizirati, ali mlade u Hrvatskoj se godinama tretira kao nedovoljno pametne, neinformirane, nepoduzetne. Budale. Iz političke perspektive oni su dio izbornog tijela koji je teško izvući na biračko mjesto te im se nije potrebno obraćati. Jednostavno se ne isplati. U školi ne postoji strukturirano poučavanje o građanstvu, demokraciji, ljudskim pravima, participaciji, volontiranju. Još važnije, škola nije ustrojena kao demokratska ustanova u kojoj mladi ljudi mogu sudjelovati u odlučivanju.

Tijekom obrazovanja ne daje im se mogućnost da pokažu osobnu odgovornost za sebe i za druge. Bez političkog obrazovanja ostavljeni su, kao i većina odraslih, porukama na društvenim mrežama, memeovima, isječcima s nevjerojatnim izjavama političara o ‘poslovima za 8000 eura’ i empatiji u poplavi kroz riječi o ‘puknuću cijevi u stanu’.

Klimatske promjene su tema u fokusu mladih
Klimatske promjene su tema u fokusu mladih

Izvor: EPA / Autor: OLIVIER HOSLET

Ako već pitanje budućnosti rada nije bilo dovoljno atraktivno, mladima bi bilo zanimljivo čuti što kandidati misle o kvaliteti hrvatskog obrazovanja i treba li ga i na koji način mijenjati. Ako pak ni to nije vrijedno pažnje, mogli su barem spomenuti pitanje klimatskih promjena i potrebe prilagodbe načina života. Upravo to je političko pitanje s kojim se mladi i u Hrvatskoj poistovjećuju. Ako ni to nije… Da su iole mislili o mladim ljudima i njihovoj budućnosti, mogli su sami otvoriti ove teme.

Ne nužno zato što će se s njima na mjestu predsjednika baviti, već upravo iz osnovne uloge predsjednika – a to je da otvara teme od važnosti za ovo društvo. Od svađa, čarki, uvreda o ‘tajnicama’ i ‘političkim zombijima’ mogli su pitati vlastitu djecu o tome što im je doista važno. Rekli bi im oni pametnije stvari od njihovih savjetnika.

Mladi nisu apolitični. Dapače

Ponašanje političara u prethodnom desetljeću uzrokovalo je potpuni pad povjerenja u vjerodostojnost njihovih riječi. U Hrvatskoj to znaju mladi, pa čak i djeca. Rezultati istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu pokazuju da gotovo 90 posto učenika 6. razreda smatra da se ne može vjerovati onome što političari govore. Sama bi ta činjenica trebala promijeniti način na koji političare govore, što rade i kako se međusobno odnose. Neimanje povjerenja u riječi i dijela hrvatskih političarki i političara ne znači da su mladi apolitični ili da ih ne zanima politika. Upravo suprotno.

Mnogo je toga u njihovim životima izrazito politično. Neće vam to navijački pokazati na prvu loptu, ali hoće kad i ako im priđete iskreno, bez patroniziranja i sa željom da ih saslušate. Ono što ćete čuti nije priča o tome tko je s kim sjedio u Ministarstvu vanjskih poslova 1995., niti tko je kome bio Ivo Sanader, a tko Ivica Račan. Malo s tim veze ima i kamatna stopa na povlaštenom političkom kreditu, a još manje provincijalna priča o tome tko koga poznaje u svijetu.

‘Ja imam veze u…’, zvuči opasno blisko onome što ti mladi svakodnevno žive u Hrvatskoj i od čega žele pobjeći. Za Hrvatsku bi od svih tih veza s Angelama, Emmanuelima, Donaldima, Vladimirima, Ursulama bilo korisnije i bolje da uspostave one s Ivanama iz Splita, Vanjama iz Zagreba, Alenima iz Pule, Lukama iz Đakova i Svetlanama iz Vukovara. Kolinda s Grobnika u tome nije uspjela, Zoran iz Zagreba ima priliku.

tportal

Odgovori