Hrvatsko „Gelem, gelem, lungo dromensa…“

Na državnoj razini u Bijednoj Našoj prevladava jalova promanjinska larpurlartistika, a na lokalnoj pak ne postoji volja za riješiti životne probleme Roma i omogućiti toj etničkoj zajednici. Još će neko vrijeme političari pepelosamoposipački brusiti jezike na paraškoj tragediji i zlorabiti javnu pozornost zbog svoje jalovosti za riješiti manjinski problem – kako to nalaže Ustavni zakon i zahtijeva međunarodna zajednica – a jad, bijeda i društvena isključenost cijele jedne etničke zajednice ostat će vruć krumpir na vatri. Nedajbože, što bi se reklo u pobožnu puku, već upaljena korda na jako razornu eksplozivu. Ako slučaj Parag nije znak za uzbunu, što jest? Brigo moja, prijeđi na drugoga, vladajuća kasta ima druge prioritete 

Marijan Vogrinec

Nije važno je li u pravu saborski zastupnik romske i još 11 nacionalnih manjina u Bijednoj Našoj Veljko Kajtazi kad kaže da je upozorio ministra policije, vladina potpredsjednika, šefa Nacionalnog stožera Civilne zaštite i koječega još u HDZ-ovoj vlasti Davora Božinovića na gomilanje oružja u romskom naselju Parag, kriminal i ine opasnosti za društvenu zajednicu, a ovaj mu nije odgovorio niti je išta poduzeo ili je Božinović u pravu kad smatra da policija i ini državni sustavi imaju stanje pod kontrolom, pa posredno poručuje da Kajtazi neodgovorno politizira. Tek, zadnji krvavi obračun dviju obitelji u romskom naselju Paragu u Međimurju – dvojica mladića u dobi od 22 i 27 godina te maloljetnik automatskom su puškom ubili jednu ženu i teško ranili četvero ljudi, među njima jednog maloljetnika – uistinu je zgrozio javnost činjenicom da hrvatsko društvo godinama ne zna, ne želi ili vrag zna zašto ne rješava problem (ne)korektnog odnosa države (većinskih Hrvata) s pripadnicima romske (i srpske, dakako) nacionalne manjine. Na papiru i službenim političkim diskursima sve je u najboljem redu, zajamčena su sva ljudska/građanska prava i slobode, jednakopravnost na svim područjima života i rada, ali u društvenoj zbílji ti papiri i službene proklamacije ne funkcioniraju.

Za razliku od ostalih nacionalnih manjina – ustavno ih je priznato 22, a popisom stanovništva 2011. godine evidentirano 328.738 pripadnika, kojima je formalno zajamčena zaštita od asimilacije i getoizacije – Romi (16.975 pripadnika ili 0,4 posto) tradicionalno su u najlošijem položaju. Potom Srbi (186.633 ili 4,36 posto), koje se nešto manje diskriminira jer su društveno-politički organiziraniji i nacionalno svjesniji, iako neformalno pod pritiskom kolektivne krivnje za oružanu pobunu 1991. godine protiv RH i svu nesreću/posljedice Domovinskog rata. Proklamacije o istim pravima i dužnostima pripadnika nacionalnih manjina i većinskih Hrvata koje im jamče zaštitu nacionalnog identiteta (jezik, pismo, običaji, etc.) i punu/učinkovitu integraciju u hrvatsko društvo sadržane su u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i suštinska su sastavnica/obaveza na koju se država Hrvatska obavezala međunarodnoj zajednici kao uvjet priznanja svoje samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Bez te obaveze, države Hrvatske ne bi bilo. No, kao što biva, papir svašta trpi, a politička pamet onih trenutno na vlasti nije uvijek za izložbu, pa…

E, moja državo…

Je li se moralo dogoditi mučko ubojstvo i teško ranjavanje više ljudi u romskom naselju u Međimurju da oružani obračun iksti put gurne javnosti i vladajućoj politici pod nos – neriješen romski problem. Bez obzira na sve lijepe želje, priče i planove što se čuju s političkih govornica, posjete stranih izaslanstava lokalitetima i predstavnicima nacionalnih manjina, pa medijske reportaže s manjinskih svečanosti i obljetnica, etc., tv-slika iz romskog naselja u kojem se dogodila tragedija, izjave tamošnjih žitelja i prizori očitog siromaštva kao u nekoj zabiti otprije stoljeća i više, govore sami za sebe o ljudima na rubu svake društvene skrbi i interesa. Život izvan života dostojna čovjeka koliko-toliko uljuđene države u 21. stoljeću. Ljudi jadno odjeveni, zapuštena djeca svih dobi, psi lutaju među kućama od svega nekoliko četvornih metara posijanim u geometrijskom neredu, očito izgrađenima od koječega u osobnoj izvedbi i bez dozvole, „ulice“ nisu vidjele asfalta, struja i voda za piće pod upitnikom, improvizacija na svakom koraku bode oči…

E, moja državo, gdje si da si, ali u romskom naselju – nisi. A itekako bi, je li, morala biti, jer urbi et orbi telali da jest. Uz svakog svoga građanina bez obzira na njegovu etničku ili rodnu pripadnost, dob, (ne)vjeru ili pak (ne)političku sklonost, etc. A nema Bijedne Naše u romskim naseljima ne samo u Međimurju, jer joj valjda tamošnja bijeda i društvena isključenost ne daju kročiti među ljude kojih se sjeti samo uoči izbora i za koje drži da im se građanski odužuje samo isplatom socijalne pomoći. Koju ovi, pak, u očaju svoje bijede i društvene isključenosti, uglavnom zapiju za dva-tri dana ili prokockaju u kladionicama, pa s brojnim obiteljima nastavljaju, je li, životariti na rubu ili nerijetko preko ruba zakonom dopuštenog.

I Veljko Kajtazi je godinama – kao saborski zastupnik te i još 11 manjina i kao Plenkovićev koalicijski partner u HDZ-ovoj vlasti upozoravao na vrlo težak i nedopustivo loš društveni status Roma u Bijednoj Našoj, pa se ništa bitno nije promijenilo nabolje. Mediji su povremeno to dokumentirali reportažama od kojih normalnom čovjeku od srama krv navire u lice, pa opet – vuk pojeo magarca. Kajtazi je, kaže, upozorio Božinovića i na to da su moguće tragedije kakva se sada dogodila u međimurskom naselju Roma, gdje je poslije oružanog obračuna zavladao masovni strah od odmazde obitelji i rođaka ubijene žene i teško ranjenih muškaraca od kojih su neki u čakovečkoj bolnici na intenzivnoj njezi i pitanje je hoće li preživjeti ozljede.

„Upozorio sam Božinovića da bi se mogla dogoditi tragedija, ali me nije slušao“, tvrdi saborski zastupnik Veljko Kajtazi medijima. „Odgovorio mi je floskulom… A ovo je tek početak. Rekao sam mu da imam saznanja o velikoj količini oružja koja je stigla u romsko naselje Parag. I, dogodila se tragedija. Bilo je samo pitanje trenutka. Nakon sastanka u vladi prije dva mjeseca zatražio sam nekoliko minuta nasamo s ministrom Božinovićem. Tražio sam da policija pretrese kuće i oduzme nelegalno oružje jer će se dogoditi zlo. Odgovorio mi je floskulom, u stilu da oni rade na tomu. Na čemu? Ne znam. Činjenica je da je oružje ostalo, a posljedice vidimo. I zaista mislim da je to samo početak.“ Upozorenje jamačno nije shvaćeno ozbiljno, a kad se već dogodila tragedija, Božinović je spektakularno – za televizijsku animaciju ili samo jalovu paradu!? – poslao specijalce u selo Parag, gdje se danima već prešetavaju pod fantomkama, pancirkama i naoružani do zuba, blokiraju ulaze i izlaze iz naselja kao da se radi o nekoj strašnoj nacionalnoj ugrozi golemih razmjera. A nitko ne pita kako je moguće da država ostavlja na slobodi mlađahnog ubojicu koji je uoči svojih ubojitih rafala iz automatske puške imao čak 90 prijava od kojih 45 kaznenih za razna kriminalna nedjela i – nikomu ništa!?

„Samo je stvar političke volje vladajućih da se ti problemi riješe“, ističe međimurski župan Matija Posavec, „pa ako nam pomognu, brzo ćemo normalizirati stanje i međuetničke odnose dovesti na normalnu razinu.“ Kajtazi se također ljuti što nije shvaćen ozbiljno, pa sada specijalci ATJ Lučko drže Parag u policijskim kliještima i tom paradom neće postići baš ništa. „Ne kažem da nisu trebali doći“, napominje, „ali baš me zanima bi li takvo ratno stanje bilo poduzeto da se nije dogodilo ubojstvo u romskom naselju. Daleko je ova država od jednakog tretiranja Roma i Hrvata. I to kulminira tragedijom.“ Situacija je kao u lošim filmskim krimićima, gdje se karikaturalno policija pojavljuje na kraju nakon što se zlo već dogodilo te juriša pod rotirkama i suludo zavijajući sirenama skreće pozornost na svoju, zapravo – nesposobnost spriječiti zlo.

Veljko Kajtazi i „dušebrižnici“

Naravno da te Kajtazijeve opservacije o Božinovićevoj i ulozi policije u Paragu nisu dobro sjele šefovima tzv. organa reda ni samom premijeru Plenkoviću, pa su brzinski gurnuli pred novinarske mikrofone i tv-oko Božinovićeva savjetnika Vladimira Fabera koji se bahato/bezobrazno bio oborio na saborskog zastupnika romske i još 11 nacionalnih manjina sasvim bezveznom, neosnovanom tvrdnjom da Kajtazi politizira. Na toj presici Policijske uprave međimurske, Faber je izvijestio da je policija bila na visini zadatka sve vrijeme i prije tragedije u Paragu, da je od 15. srpnja imala 41 intervenciju u romskom naselju, a Ivan Sokač, načelnik Policijske uprave je kazao da je policija odmah po obračunu privela trojicu muškaraca, od kojih jednog maloljetnika, osumnjičene za kobnu pucnjavu. „Ne bježim od toga da je narušeno stanje sigurnosti u romskom naselju“, priznao je Sokač. Faberu je bio meta Veljko Kajtazi i „dušebrižnici“ koji, je li, govore o državnoj nebrizi za Rome i isključenosti te etničke manjine iz društvenog života.

„Reći informaciju da u naselju ima oružja“ – ironizirao je Faber. „Što to znači? Ima i u drugim naseljima. Ovoj policijskoj upravi čestitam na sinoćnjim aktivnostima (intervenciji nakon oružanog obračuna, op. a.). Ova policijska uprava je oduzela 37 komada zabranjenog oružja. To je dovoljno za naoružati satniju. No, problem je drugi. Zašto Kajtazi i drugi dušebrižnici ne kažu ‘ta i ta osoba ima oružje’? Ovo nije milicija iz ’88. Policija ne smije ući u stan, kuću, staju… bez sudskog naloga. Ovo je politikantstvo i obična Kajtazijeva floskula zbog izbjegavanja vlastite odgovornosti.“ Faber je, međutim, u dobi (rođen 29. svibnja 1965. u Zagrebu, diplomirao 1988. godine na Vojnoj akademiji JNA u Beogradu) kad se ne može vaditi kako ne zna da za uredovanja „milicije iz ’88.“ U tadašnjoj SR Hrvatskoj nije bilo ni približno toliko kriminala kojem država ne može stati na kraj (korupcije, droge, ilegalnog oružja, mafijaških obračuna, pljačke s političkim pedigreom, prostitucije, prijevara, etc.) ni nekažnjene, javne diskriminacije bilo koje nacionalne manjine. Osobito ne Roma, a Srbi su bili ustavno konstitutivan narod u SR Hrvatskoj, pa…

Po čemu je Romima i Srbima danas bolje u RH no što im je bilo u SRH? Ama baš ni po čemu, a diplomirani oficir JNA Faber danas licemjerno farba „novohrvatske“ tunele. Sic transit. Jadno i neodgovorno. Faber je vjerojatno čuo za vic o razlici između hrvatskog milicajca i hrvatskog policajca koji trče za banditom koji je opljačkao banku? Milicajac ga sustiže, opandrči pendrekom po ruci u kojoj je držao pištolj, obori na tlo i sputa ga lisičinama. Policajac je par koraka iza lopova, zapuhao se i vapi očajan da će mu pobjeći: „Gospodine, molim vas stanite, stanite, vratit ćemo novac banci i bit ćete slobodni! Molim vas, gospodine, stanite… Pa stanite kad vas lijepo molim!“ Milicajac bi u Paragu – ili bilo gdje, nema veze – đonom razvalio vrata, pendrekom prizvao pameti krijumčare oružjem, ulisičio ih i strpao u prdekanu, a policajac, je li, po Faberovu, nije ovlašten ni poviriti krijumčarima oružjem ni kroz zatvoreno prozorsko okno. I eto ti stanja reda i mira u „pravoj“, „demokratskoj“ državi? Dok plave mačke ližu šape i umivaju se, miševi kolo vode.

Po mnogo čemu što se tiče reda i mira, odnosno nacionalne sigurnosti i etničkih prava, industrijskog razvoja, poljoprivrede i životnog standarda te zadovoljstva tzv. malih/običnih ljudi, današnja se Bijedna Naša ne može uspoređivati s tim postignutim vrijednostima u SR Hrvatskoj. Ma što mislili i govorili likovi koji su zaboravili moralni dignitet i preokretnih 1990-ih naprasno se presvukli u nacionalne/ističke kapute. Pa sada „karijerno“ muljaju i lažu o stvarnom životu u tzv. socijalističkomu mraku. Neka je Vladimiru Faberu – jamačno „uvjerenom“ hadezeovcu jer bez tog polit-ideološkog certifikata ni u snu ne bi bio Božinovićev savjetnik – na dušu podrugljiva opaska o „milicajcu iz ’88.“ Na dušu, je li, i arogantno prepotentnom već neko vrijeme premijeru Plenkoviću to što se lopta s krivnjom za tragediju u Paragu i neljudskim položaju hrvatskih Roma pod njegovom/HDZ-ovom vlašću. Nekorektno je prozivati sudstvo („ta dvojica osumnjičenih za ubojstvo i ranjavanja zajedno imaju više od 110 prekršajnih i kaznenih prijava, a bili su na slobodi“), socijalne službe i lokalne vlasti za(ne)činjenje koje je u potpunoj nadležnosti državnih institucija za koje on odgovara. Uključivo policiju.

U Čakovcu je prije dvije godine održan masovan prosvjed žitelja tog dijela Međimurja (Pribislavec, Mala Subotica, Trnovec, etc.) protiv romskih susjeda s kojima ne žele nikakav suživot. Čak ne dopuštaju svojoj djeci da idu u iste učionice s malim Romima niti da sjede u istim školskim klupama, što je rasizam bez presedana, ali država glumata ona tri mudra japanska majmuna (Mizaru, Kikazaru i Iwazaru) i praktično ne čini ništa. Međimurski rasisti okrivljuju svoje romske susjede za cijeli niz prekršaja javnog reda i mira, za verbalno i uznemiravanje puštanjem preglasne glazbe, krađe u vrtovima i na poljima, mučenje životinja, nagovaranje svoje na sukobe s neromskom djecom, nečistoću, pijančevanje u mjesnim gostionicama, čestu pucnjavu iz vatrenog oružja, agresivno ponašanje, obiteljsko i ino nasilje… Navodno se mještani susjednog Trnovca iseljavaju iz sela jer ne mogu podnijeti život u takvim okolnostima, a budući da im kuće i imanja nitko ne želi kupiti, prodaju ih u bescjenje Romima.

Sada se u Čakovcu priprema novi proturomski prosvjed, a organizatori tvrde novinarima da je stanje u prošle dvije godine eskaliralo („mislili smo da će biti bolje i da će vlasti uvažiti naše pritužbe, ali još je gore no što je bilo“). Međuetnička netrpeljivost gotovo se može rezati nožem koliko se toksično zgusnula. Rom Veljko Kajtazi poznaje mentalitet i razloge lošeg položaja svojih sunarodnjaka bolje od ikog, pa bi očito državna i lokalne vlasti morale napokon ozbiljno shvatiti njegovu bojazan kako je vrlo blizu trenutak kada bi sukobi većinskog i toga manjinskog korpusa i napetosti mogli izmaći svakoj kontroli. Eksplodirati neviđenim posljedicama zbog kojih će se međunarodna zajednica također ozbiljno zapitati je li tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena uopće zrela civilizirano vladati sama sobom i demokratski korektno obnašati licenciju državnosti.

Faber, logično, ali ne sasvim korektno, također eskulpira policijsku krivnju u svemu tomu i, poput Plenkovića, upire prstom u pravosuđe, jer se prevencija ubojstava i nelegalnog posjedovanja vatrenog oružja „generalno može učiniti kroz presude“. Pa će reći: „Samo jedan počinitelj je kažnjen zatvorskom kaznom, bezuvjetnom. Pravna država ne šalje pravu poruku počiniteljima kaznenih djela. Šalje se pogrešna poruka da i drugi mogu ilegalno nabaviti oružje (na cvjetajućemu crnom tržištu, navodno, pištolj i za manje od 1000 kuna, automatska puška za 1500-2000 kuna, bomba za stotinu-dvije, etc., op. a.). Problema ima u svim naseljima, no izostaje generalna prevencija. Trebali bismo se zapitati kakvo je stanje u romskim naseljima i što trebamo napraviti kao društvo, a ne samo zvati policiju. Stopa kriminaliteta se smanjuje zadnje dvije godine i smanjuje se populacija romske nacionalne manjine. Bilježimo ozbiljno poboljšanje što se tiče kaznenih djela. Otkud oružje Romima? Svaka priča je zasebna, i kazneno djelo se istražuje za sebe. Činjenica je da nakon rata u RH ima ilegalnog oružja, svake godine pozivamo građane da predaju oružje i prijavljuju ilegalno. Građaninu koji sâm vrati oružje nije zapriječna kazna. Istraživanje ovog slučaja u Paragu traje, pokušat ćemo utvrditi otkud oružje u naselju, no još je prerano za odgovoriti na to pitanje“.

Nepotrošena romska kuna           

Načelnik Ivan Sokač tvrdi da je oružje skriveno po šumama i da ga policija mora iskopavati („prošli put je bilo skriveno u psećoj kućici“), pa je to jako težak posao, jer rijetko tko čuva oružje u kući. Događa se da ga pri pretresu uopće ne nađu, pa nije isključeno da će se dogoditi još koje ubojstvo. No, saborski zastupnik Kajtazi nije ostao dužan Faberu na optužujuću floskulu o politikantstvu te je Faberu vratio milo za drago na televiziji N1 Hrvatska: „Romska zajednica se nikad nije bavila politikom, pogotovo ne ja. Ali, ako je politikantstvo što sam upozorio ministra na to da ima oružja u romskom naselju koje se nabavlja od Hrvata, većinskog stanovništva, meni je to smiješno. Zato što svo vrijeme predlažem da se zaposli Rom koordinator koji bi mogao pomoći i jedinicama lokalne samouprave, i meni kao saborskom zastupniku Roma i svima kojima je to potrebno. Recite mi, koliko imamo zaposlenih Roma koji bi mogli pomoći u tom dijelu? Sjetite se kad su nedavno bile demonstracije u Međimurju, što su donijele? Ništa dobro… Zar mislite da Romi ne žele normalan život? Romi su na ovom području 700 godina. Nešto se učini za njih dan-dva, i onda ništa“.

Veljko Kajtazi tvrdi da je mnogo učinio za poboljšanje položaja Roma u hrvatskom društvu i da romski predstavnici (udruge, etc.) ulažu velike napore u obrazovanju mladih Roma, „a jedinice lokalne samouprave onda ne čine ništa kod zapošljavanja. Koliko puta se taj Faber sastao sa mnom? Dvaput. Ministar Božinović je otišao u romsko naselje bez romskog predstavnika. Nitko ne shvaća ozbiljno problem Roma. Načelnici, gradonačelnici – kada treba izdvojiti sredstva za romsku zajednicu – kažu mi ‘što će mi moji reći’. Ne mogu reći da ova vlada ne čini dovoljno. Ja s ministrom (državni blagajnik Zdravko Marić, op. a.) osiguram sredstva za jedinice lokalne samouprave za romsku zajednicu i onda ga načelnici vraćaju, jer ga ne potroše. Na lokalnoj razini ne postoji volja za riješiti probleme Roma“.

I tako, još će neko vrijeme političari pepelosamoposipački brusiti jezike na paraškoj tragediji i zlorabiti javnu pozornost zbog svoje jalovosti za riješiti manjinski problem – kako to nalaže Ustavni zakon i zahtijeva međunarodna zajednica – a jad, bijeda i društvena isključenost cijele jedne etničke zajednice ostat će vruć krumpir na vatri. Nedajbože, što bi se reklo u pobožnu puku, već upaljena korda na jako razornu eksplozivu.

Ako slučaj Parag nije znak za uzbunu, što jest? Brigo moja, prijeđi na drugoga, vladajuća kasta ima druge prioritete.

tacno

1 comment

  1. Romi su vjerna glasačka mašina Mirka Duspare, novog starog gradonačelnika Slavonskog Broda. Pokušala ih je obrlatiti Lemaićka, ali ona je ponudila samo obećanja, a Mirkec ima para.

Odgovori