Hrvatska, Alisina zemlja čudesa

Alisa u Hrvatskoj

Zapravo, ne znam koje bih od čudesa s kojima se samo unatrag mjesec-dva susrećemo i zbog kojih bi, Alisa, da dođe u Hrvatsku, sigurno zaključila da je našla svoje odredište: Zemlju čudesa.

Da je Charles Lutwidge Dodgson, alias Lewis Carroll, pisao svoju mega popularnu ”Alisu u zemlji čudesa” ovih dana, a ne već jako davne 1865. godine, gotovo sam siguran da bi ovdašnja ”zečja rupa” donijela još i više veselja i čuđenja djeci i odraslima, no ona iz Carrollova ondašnjeg bestselera.

Neću biti posebno sistematičan, tek ću skicirati nekoliko velikih i zanimljivih čudesa koje bi Alisa recentno zatekla kod nas.

Ona velika čudesa iz nešto dalje prošlosti, poput pretvorbe i privatizacije ili long-term čuda relativno prosperitetnog grada koji se uspio zadužiti za više od 8 milijardi kuna, traže puno više od ovakvog malog eseja.

Zapravo, da je Carrollova Alisa danas prava, živa osoba, sigurno bi uzela najduži turistički angažman, možda bi se i trajno doselila u Hrvatsku da istraži i doživi čuda kojima mi svjedočimo svaki dan.

Čudo prvo: inverzija demokratske hijerarhije

Neki sa zanimanjem, neki s dosadom, neki sa zgražanjem prate sukob predsjednika Republike Milanovića i ministra obrane Banožića (čitaj: Vlade, premijera Plenkovića). Opet su pale teške riječi.

Uvrede koje su sudionici razmijenili malo tko smatra primjerenom razinom dijaloga, zapravo, javne svađe među dužnosnicima.

A mediji kao mediji. Uživaju, svrstavaju se, daju komentare, najčešće navijačke i suštinski nesuvisle. Pa kažu, što je bitno hoće li zapovjednik ”baletana” s Pantovčaka otići u mirovinu dva mjeseca prije ili dva mjeseca kasnije. Kao, potpuno je nevažan povod sukoba predsjednika i ministra, čemu se uopće svađaju, posebno tako strasno i žestoko.

Na stranu uvrede, medijima atraktivna retorika, pa čak i zastrašujuće neznalačka kvalifikacija Počasno zaštitne bojne kao nevažne, ”baletanske”, ”manekenske”, jednom riječju nevažne.

Sve su to akcesorije puno važnijem, ozbiljnom pitanju ustavno-političke naravi. Pitanju o mjestu i ulozi predsjednika Republike u načelu diobe i međusobne kontrole vlasti i hijerarhiji demokratskih institucija, konkretno Vlade i predsjednika Republike.

Sadašnja je javna svađa, a prije i ona o načinu izbora predsjednika Vrhovnog suda posljedica prakse nekoliko naših vlada (bilo je toga i za Milanovićeva premijerstva) da ionako skučene ovlasti predsjednika Republike, puno manje čak nego u državama koje predsjednika biraju u parlamentu, dodatno ograniče i marginaliziraju predsjednika.

Limiti predsjednikova mandata postavljeni u Ustavu kad se prelazilo s polupredsjedničkog u parlamentarni model vlasti postavljeni su u vrijeme kad su ustavopisci iz Račanove vlade još bili pod dojmom autoritarnih elemenata predsjedničke vlasti Franje Tuđmana. Pa rekoše, hajmo demontirati sustav koji je to omogućavao.

Da, suglasan sam, bilo je potrebno odbaciti polupredsjednički sustav jer nitko, pa ni predsjednik u državi ne smije imati gotovo svevlast. To nikada ne završi na dobro.

Ali, vladama i premijerima to nije bilo dosta. Smatram neustavno, zakonima su, suprotno Ustavu, nastavili stavljati limite predsjedničkim ovlastima, kljaštreći i ono relativno malo što mu je nakon ustavnih promjena ostalo.

Pa je Ustavni sud ”amenovao”, sam odlučujući protivno Ustavu, da je procedura predlaganja kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, ustavna. Iako je, prilično očito, nemušto propisana Zakonom o sudovima, već i na jezičnoj i logičkoj razini, posebno na teleološkoj, protivna i samom Zakonu o sudovima, i Ustavu. Ali, odluke Ustavnog suda, i kada su pogrešne, moramo uvažavati…

Iako bismo mislili da je predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, kako kaže Ustav, vrh vojne hijerarhije, Vlada i ministar Banožić bi drukčije. Ministar bi da određuje umirovljenja, vojne činove, upravljanje vojnim resursima. Da, Zakon bi se mogao čitati na taj način. Ali, sigurno ne i Ustav. A Ustav je ipak najviša pravna norma.

Zadnji navijački biser u duelu predsjednik-ministar Banožić, nedavno je izašao u Večernjaku. Kaže novinar Jurasić, kako to da se vojna vozila (helikopter, brod) koriste za prijevoz Milanovića bez pitanja o opravdanosti, jer da ionako moraju voziti radi očuvanja operativnih sposobnosti, a istovremeno se ministru prigovara da vojnim brodom vozi biskupe i pri tome takva logika ne vrijedi.

Zaboga, Jurasiću! Milanović je, tko ga volio, tko ne štićena osoba prvog reda, on je vrhovni zapovjednik vojske i šef države. On i kad ide na rođendan, svadbu ili utakmicu, kao takav mora biti pod zaštitom, a i prijevoz državnim resursima, po potrebi (iz bilo kojeg razloga), mora mu biti na raspolaganju.

A tko su biskupi!? Oni su, s aspekta državne vlasti tek službenici jedne vjerske organizacije, Ustavom razdvojene od države, dio su civilnog društva. Ne kažem da ne mogu postojati opravdani razlozi da se i njima, kao dijelu civilnog društva možda odobri korištenje nekih od vojnih resursa.

Ali, stavljati na načelnoj razini biskupe u istu ravan s predsjednikom Republike i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga, naprosto je plitko navijanje u sukobu Vlade i predsjednika Republike u kojemu je novinar izgubio kompas.

A svađa se nastavlja. Nimalo slučajno, jedna po jedna, izlaze u javnost ministrove neugodne afere, i njemu osobno, i Vladi, i premijeru, a i stranci. Da parafraziram Njegoša, tvrd je predsjednik, voćka čudnovata, zube slomi, al ga ne polomi…

Čudo drugo: molitvom i ljudskim pravima protiv COVID-19

Za razliku od razvijenih europskih zemalja, koje su na vrijeme prihvatile znanstveno utemeljenu tezu kako se COVID pandemija može suzbiti, barem kako sada stvari stoje, jedino cijepljenjem, Hrvatska je prihvatila koncept koji je nakupina nekonzistentnih mjera, neadekvatnih da bi se ostvario željeni cilj, prestanak pandemije.

Ako se to što primjenjuje u borbi protiv bolesti COVID uopće može zvati konceptom. Dominantna struka traži odlučno cijepljenje i provođenje drugih potrebnih mjera.

Stožer, čitaj Vlada, valjda impresioniran protestima glasova koji dopiru iz srednjeg vijeka, ojačana i neobičnim izjavama predsjednika Milanovića, radi kompromis na kompromis.

Recimo, kakve logike ima zahtjev da profesori, kojih je mali broj i u pravilu su fizički odvojeni od studenata, moraju imati COVID potvrde ili se testirati, a studenti, kojih je neusporedivo više i koji su često u bliskom kontaktu, to ne moraju!?

Može se razumjeti (da li i opravdati?) Vladino zatvaranje očiju pred opasnostima zaraze bolešću COVID-19 u doba turističke sezone, motivirano očuvanjem ekonomski prevažne turističke sezone.

Ali, kažu i pravi stručnjaci za pandemiju, teško je opravdati razne kompromise i popuštanja danas kada smo zbog nepotpunih mjera zaštite, čije se provođenje gotovo ne kontrolira, došli do rekordnih brojeva zaraženih, umrlih i teško oboljelih.

Obolijevaju i umiru i mladi, ne samo populacija za koju neki antivakseri nehumano i nedostojno govore kako bi zbog starosti ili drugih bolesti ionako umrli.

Pa se i dalje ne kažnjavaju oni koji se ne pridržavaju mjera. I dalje neki svećenici, pozivaju na suprotstavljanje koroni molitvom, okupljajući vjernike protivno propisanim mjerama. Gradonačelnici i načelnici čak i sam predsjednik Republike, javno govore da ne žele provoditi mjere. Pa se vrlo relaksirana pravila primjenjuju na kafiće.

Pa se Vlada ženira jasno i glasno reći da je cijepljenje obavezno ako se želi sudjelovati u javnim, poslovnim ili drugim aktivnostima ili ako se žele koristiti javne i druge usluge. Pa se tek diskretno na, antivakserske teze o tome kako se cijepljenjem, čak i testiranjem ili nošenjem maski krše ljudska prava, s vladine i saborske govornice, pa i s Pantovčaka, kaže, ili uopće ne kaže, najvažnije.

Ne kaže se da u Ustavu Republike Hrvatske pa i u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima te odlukama Europskog suda za ljudska prava jasno stoji da se radi zaštite zdravlja ljudi mogu ograničiti pojedina prava građana. Naravno, ako je to razmjerno i ako je o tome odlučeno u odgovarajućoj proceduri. Neke odluke sudova o tome već su donesene.

Još manje, vlast se ženira u lice reći onima koji se opiru mjerama, iz crkvenih, sindikalnih, NGO i drugih redova, kao upravo oni krše ljudska prava ostalih ljudi u društvenoj zajednici i da na to naprosto nemaju pravo. I da s njima neće biti kompromisa.

Da, oni koji rade na mjestima gdje dolaze u kontakt s ljudima, ne samo u javnom nego i u privatnom sektoru, moraju se cijepiti i pridržavati se mjera zaštite. Ili, mogu ostati kući, a onima koji imaju veći osjećaj odgovornosti za sebe ili druge, prepustiti svoje radno mjesto. Takva oštra mjera danas izgleda razmjerna pogibelji pandemije.

Kaže vrli zastupnik Hasanbegović, ima pravo biti zaražen. Da, ali nema pravo ugrožavati druge. Pa ako ustraje u svom antivakserskom prkosu, i država bi trebala pokazati da ipak ima zube i vrlome zastupniku skinuti imunitet te, ako su ispunjeni uvjeti za kaznenu odgovornost, bez kalkuliranja i straha od optužbi za politički progon, rečenom saborskom antivakseru odmjeriti egzemplarnu kaznu.

Čudo koje Alisa vidi u Hrvatskoj, da se uspješno borimo protiv korone nekonzistentnim i kompromisnim mjerama, samo je privid. Ne postoji čudo, pandemija neće stati sama od sebe, a broj umrlih i teško oboljelih, uz određene oscilacije, nemilosrdno će rasti.

Iako, novi srednji vijek u glavama nekih neće ukloniti iz javnosti teze o Billu Gatesu koji je naručitelj pandemije, e da bi nas čipirao cjepivom, uroti masona i Židova koji nas hoće zatrti virusom, strašnim i pogibeljnim posljedicama cijepljenja koja se skrivaju od naroda, i još drugim sličnim mudrostima koje Alisa može sresti, ne samo u ovoj, nego i u mnogim drugim zemljama čuda.

Upravo je završio veliki prosvjed u Zagrebu. Bio je trenutak istine. Koja je to sloboda za koju se kao bore, (ne svi, isprika mnogima!) pokazali su napadima na novinare, ružnim parolama, nevjerojatnim govorima, simbolima koji spadaju u arsenal ustašofilije…

Žao mi je tamo brojnih mladih ljudi. Neke sam sreo na ulici, razgovarao s njima. Da su vlast, pa i cijelo društvo negdje grubo pogriješili zanemarujući ih, pokazuju njihove riječi, oči i bezazlenost koje govore da iskreno ne vjeruju znanosti, vlasti, medijima, doktorima, starijoj generaciji…

Čudo treće: samoubojstvo i besmrtnost vodeće političke stranke

HDZ je neuništiv, vječan i besmrtan. Ništa mu ne mogu velike afere pojedinih istaknutih članova stranke, neuspjesi u vladanju zemljom, čak ni pravomoćna presuda kojom je utvrđeno kako je HDZ maznuo prilične milijune. Svako malo, neka se ozbiljna afera vezuje za sadašnje ili bivše ministre. Čudo! Alisa raširenih i začuđenih očiju gleda rezultate anketa, a i izborne rezultate.

Ali, i zadnje ispitivanje javnosti pokazuje da je HDZ i dalje uvjerljivo najomiljenija hrvatska stranka. Očito, društvo koje tako revno tambura o nultoj toleranciji na korupciju, koje s govornica i iz medija stalno sluša o pravdi i potrebi skromnosti vlasti, a s oltara o moralu i pravdi, imuno je na korupciju i kriminal.

Da, inertno pravosuđe za koje se osnovano može sumnjati da je u jednom svom segmentu svjesno ili nesvjesno zaštitnik zlouporaba vlasti i kriminala, tu i tamo osudit će nekoga nakon dugih i neobičnih postupaka, pustiti neke da odu u susjednu i prijateljsku državu, drugima otezati izvršenje presude…

Zaboravljajući da je za jedan od glavnih ciljeva kažnjavanja, generalnu prevenciju, puno važnije da presuda bude brza, nego možda i drakonski teška. Zapravo, nije samo čudo da vladajući i dalje uživaju takvu podršku javnosti.

To se može pravdati i slabostima oporbe, posebno besprimjernom (nadam se, privremenom) krizom SDP-a kao do sada najjače oporbene stranke. Ali, čudo je da HDZ svako malo doživi nešto što bi u suštinski demokratskom društvu bilo samoubojstvo svake političke stranke, a da ”samoubojstvo” kao efekt proizvede tek manju zbunjenost ili nesvjesticu HDZ-a i njegovih glasača. Međutim, samoubojstvo ne uspijeva, HDZ je, očito, besmrtan.

Čudo četvrto: Hrvatska je i dalje tu…

Uz sve probleme, političke i ekonomske, siromaštvo, bankrotirano pravosuđe, naglašenu nejednakost ljudi, ekološke probleme, korupciju, rastući nacionalizam i povijesni revizionizam, nesigurnost radnih mjesta, raširenog nezadovoljstva građana, demografske katastrofe, odlaska mladih i obrazovanih, vidljivog ”ravnozemljaštva”, migrantske krize, pandemije, potresa i još sto drugih problema, Hrvatska je i dalje tu.

Ne mislim bukvalno, država je stvorena, imala je i dobrih dana, imat će ih i u budućnosti, ne samo na sportskim terenima. Neće Hrvatska propasti.

Mislim na to da je, unatoč svih problema, srećom, još uvijek stabilna, bez izraženog sindikalnog ili drugog bunta, nema značajnog nasilja, da je prilično sigurna zemlja. I to izgleda kao čudo!

Alisa gleda i misli… Možda problemi koje mnogi ističu, nisu tako veliki, kakvim se čine na portalima, postovima, novinskim stranicama, radiju, televiziji, u kafićima i kružocima.

Ili, je hrvatsko društvo, što je vjerojatnije, upalo u kroničnu apatiju i beznađe, nesposobno da se trgne i izbori za bolje i pravednije društvo.

Gleda Alisa, raširila oči, čudi se. Još je puno velikih čuda. Ali, Hrvatska je i dalje tu…

autograf

2 comments

  1. Mogao bi se Josipović zaposliti kao novinar.

  2. “Uz sve probleme, političke i ekonomske, siromaštvo, bankrotirano pravosuđe, naglašenu nejednakost ljudi, ekološke probleme, korupciju, rastući nacionalizam i povijesni revizionizam, nesigurnost radnih mjesta, raširenog nezadovoljstva građana, demografske katastrofe, odlaska mladih i obrazovanih, vidljivog ”ravnozemljaštva”, migrantske krize, pandemije, potresa i još sto drugih problema, Hrvatska je i dalje tu.”…………….

    Je, geografski nas nitko ne može premjestiti na Južne Antile, ali sve navedeno u citiranome je ogroman uteg i samo rijetki mogu vjerovati, da će im za života biti maknut !

Odgovori