«

»

sij. 10 2018

Homeopatska reforma

Zdravstvo je kronično bolesno, a država umjesto reformskog lijeka nudi samo – homeopatske.

U zemlji Hrvatskoj, gdje je važnije graditi crkve, pastoralne centre, duhovne domove i čak luksuzne hotele za hodočasnike u najljepšem zelenom dijelu Makarske rivijere, uz vepričku špilju Djevice Marije, reforma zdravstva nema šanse. U zemlji Hrvatskoj, kojoj je važnije kupovati rashodovane američke F-16 i mimo svake socijalne pameti uzimati sirotinji od usta da bi se po šatorašom diktatu natrpavalo kruh nad pogačom hrvatskim braniteljima, pripadnicima HVO-a (BiH) i njihovim obiteljima, reforma zdravstva nema šanse. U zemlji Hrvatskoj, gdje vlada samo pucne prstom, a državni blagajnik Zdravko Marić smjesta iskešira 65 milijuna kuna za nove pametne telefone saborskim zastupnicima, učinkovita reforma zdravstva nema šanse.

Milijun je još činjenica o asocijalnim, suštinski nakaradnim proračunskim prioritetima zbog kojih u nepravednoj zemlji Hrvatskoj zdrava reforma zdravstva nema izgleda većih od vatrogasnih, kad je vrag već odnio šalu. Kao nedavno, kad se rebalansom državnog proračuna za 2017. godinu izvuklo iz slamarice – zapravo uskratilo “manje važnim” korisnicima – 1,1 milijardu kuna za krpati zastrašujuću rupetinu od oko 8,5 milijardi zdravstvenih kuna duga. A taj godinama metastazira, naočigled i SDP-ovih i HDZ-ovih vlada/ministara, i sad je sustav pred kolapsom. Bolnice ne plaćaju lijekove veledrogerijama, probijaju limite, rade u derutnim uvjetima i bez valjane opreme, mreža je medicinskih ustanova poderana, kadrovski deficiti kritično rastu, rad i plaće u neskladu, liste čekanja nadnaravno predugačke, odnosi primarne i specijalističke zaštite obesmisleni, itd., itsl. Doktori dobri i vrijedni, a zdravstvo u državnoj nemilosti.

Više nije puka ironija kazati da se nebrigom svih dosadašnjih vlada sustav našao na bubnju. Strategijski neuređen, financijski osiromašen, krajnje loše opremljen i vođen, predan je lani na skrb HDZ-ovom stranačkom pokajniku, ministru Milanu Kujundžiću, a taj je svoju prvu godinu mandata samo gađao – uništa. Osim po larpurlartistici za koju valjda i sam osjeća koliko je besmislena, jer nikog ne uspijeva uvjeriti u svoje ministarske kvalitete, strategijske vizije i osjećaj za realitete, ostat će upamćen po nekoliko morskih ideja o reformi zdravstva kakve nisu padale na um nikom prije njega. Namjensko oporezivanje cigareta, alkohola i luksuza, osnivanje fonda za skupljanje novčanih priloga radi kupnje skupih lijekova djeci oboljeloj od iznimno teških bolesti, poskupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja, itsl. Izazvao je bijes u javnosti i glasan medijski podsmijeh, pa Kujundžićeve ideje nisu dobro sjele ni samom premijeru Andreju Plenkoviću.

Sve odreda čega se ministar bio/jest kadar sjetiti svodi se na neprihvatljivu, duboko asocijalnu i nepravednu zamisao da RH “reformira” zdravstvo iz džepa svih građana te povrh toga poskupljenjem participacije za liječenje. Na Kujundžićevoj “reformskoj” meti bi se našli i zdravi i bolesni, bez obzira što već sada plaćaju zdravstveni porez, dopunsko osiguranje i participaciju za lijekove i medicinska pomagala. Ovisno o plaći ili mirovini, netko manje, netko više. Ovisno o braniteljskom statusu, netko plaća puni trošak, a netko – ništa. Penzić s nevjerojatno “visokom” mirovinom od 6000 kuna, bez HB iskaznice, iskeširat će HZZO-u mjesečno oko 1000 kuna mjesečno, bez liječenja u bolnici, samo za kontrolne preglede i zamjenske lijekove za kronične bolesti. Ideja pak o standardnoj zdravstvenoj zaštiti – ovo što imamo samo skuplje, ali restriktivnije i dostupno najširem krugu manje-više siromašnijih osiguranika – financirala bi se kao i dosad. Za bogate je predviđen paket nadstandarda, koji će posebno platiti po punoj tržišnoj cijeni. Nepravda po asocijalnom kriteriju? Itekakva.

Kvalitetna zaštita zdravlja svojih građana, od kolijevke pa do groba, stroga je ustavna obveza države Hrvatske, kao što je obveza ne smanjivati stečena osiguranička prava i kvalitetu zaštite. Nije problem to što Kujundžićeve “reformske” zamisli nisu bile više od puštanja balona radi testiranja raspoloženja građana i političke oporbe, problem je što premijer drži uza se ministra koji nema rezultata ni vizije za reformirati zdravstveni sustav. To je znak da vlada ne misli ozbiljno, nema političke volje išta bitno mijenjati. A građani su razočarani i (ne)dostupnošću i (ne)kvalitetom državne skrbi za zdravlje. Splićani nisu jedini koji, npr. na listi za magnete, čekaju po godinu i pol.

Zdravstvo je kronično bolesno, a država umjesto djelotvornog reformskog lijeka nudi samo – homeopatske. Zaslađenu vodu za uznapredovalu leukemiju, čaj od čička za cirozu jetre. Nikakvi višenamjenski borbeni avioni ma kojeg povlaštenog dobavljača, rabljeni ili novi, nisu važniji od lijeka za šestero-sedmero djece koja umiru na odjelu za rak u Zagrebu i nikakvi mobiteli već preplaćenim (blizu 20.000 kuna mjesečno) i nekorisnim državnim birokratima nisu važniji od toga da su novac dobila djeca koja, osim u školi, nemaju u obitelji jedan topli obrok tjedno. Ako se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar obrane Damir Krstičević pale na borbene avione, neka si ih kupe svojim novcem i igraju se njima u vlastitim dvorištima. Hrvatskoj je važnije liječiti djecu i nahraniti svoje žitelje.

Tih više od milijarde eura samo za gole aparate, plus barem još toliko za dignuti ih u zrak, prosječan projektil ispaljen s vojničkog ramena ili pokretnog PZO radara u tren oka pretvara u dim. Poučan je primjer američkog nevidljivog bombardera F-117A Nighthawk, koji je pukovnik Vojske Jugoslavije Dani Zoltán, za NATO-ovog napada na Srbiju, srušio 27. ožujka 1999. šezdesetak kilometara zapadno od Beograda, nad Buđanovcima u Vojvodini. Ili primjer kad su Srbi iste godine oborili američki F-16 u zračnom prostoru Međugorja. Samo ta milijarda eura – koja može izgorjeti kao šibica ili hrđati na stajankama – u rukama bi pametne vlade i mudrog ministra reformski preporodila zdravstvo. Ovako, premijer Plenković ispada smiješan kad na vladinoj sjednici u četvrtak pokušava biti duhovit – što bi bilo kad bi bilo: da RH nije došla na naplatu kamata na kredite stranim lihvarima, gotovo u visini zdravstvenog duga.

“Hej, Milane, da nam je ostao taj novac, sav bi tvoj dug učas bio riješen”, kazao je, a mudro bi postupio da je izričaj glasio: “Hej, Milane, umjesto kupnje aviona Kolindi i Damiru, dat ćemo taj novac za podmirenje zdravstvenog duga i zdravlje naših ljudi”. Ali nije, nije mu palo na um. Sudeći po ovogodišnjem zdravstvenom proračunu – 11,5 milijardi kuna ili 15,3 posto više nego lani, unatoč rebalansnoj injekciji od 1,1 milijarde s kraja 2017., koja se s više od 850.000 kuna utopila u bolničkim dugovima – država će Hrvatska i dalje osiguravati zdravlje na kapaljku. Preči joj je birokratski aparat u kojem 250.000 činovnika smrvi 25 milijardi kuna, uhljebnička mreža više od 560 jedinica lokalne/regionalne samouprave, blindirani automobili skuplji od milijun eura po komadu u kojima se “ne žele” voziti ni Plenković niti Grabar-Kitarović…

Zalutaju li kojim slučajem u RH Donald Trump ili Vladimir Vladimirovič, nema šanse da će se voziti u MUP-ovim blindiranim limuzinama s mitraljezima pod haubom ili da će ih čuvati Božičevićevi specijalci iz Rakitja. Da je i taj novac poreznih obveznika uložen u zdravstvo, kao i stotine milijuna teško zarađenih eura za nebrojene aute “srednje i više srednje klase”, kojima su iz čiste bahatosti i obijesti, a ne prijeke potrebe obnovljeni vozni parkovi svih (polu)državnih institucija, dugove u zdravstvu ne bi se brisalo smiješnom 1,1 milijardom kuna, pa to davalo na sva medijska zvona kao primjer političke i upravljačke svijesti HDZ-ove vlade. Pa i tih “neznatnih” 50.000 kuna poreznih obveznika, kojima braniteljsko ministarstvo Tome Medveda sramotno financira skupinu “istraživača” za beatifikaciju ustaškog stratišta Srba, Židova, Roma i Hrvata u Jasenovcu, rehabilitaciju ustaša i tzv. NDH, bila bi kap za zdravlje i boljitak, a ne nabacivanje nacifašističkim smradom na obraz RH.

U okolnostima kad se i medijski i stotinama kojekakvih udruga građana širom zemlje gotovo dnevno propagiraju tzv. humanitarne akcije za popunjavanje sve dubljih rupa u zdravstvu – kupuju medicinski aparati, lijekovi, plaćaju skupe operacije, šalju teški bolesnici na liječenje u inozemstvo, nabavljaju medicinska pomagala, skuplja novac za siromašne obitelji oboljelih, itsl. – samo se licemjeran mozak može sjetiti kako još bolje unovčiti ljudsko suosjećanje s potrebitima. Zlorabiti solidarnost, empatiju za one u nevolji, kojima vlastita država ne želi pomoći. Sad bi ti isti samaritanci, jelte, trebali dobrovoljno otkidati od usta i uplaćivati u poseban fond za skupe lijekove, a neko će Kujundžićevo povjerenstvo odlučivati o sudbini tuđeg novca i koje umiruće dijete smije dobiti koji lijek. Izvan svake pameti.

A možda ga i ne dobije, kao djevojčica iz BiH, čiji su roditelji sami platili masnu cijenu lijeka/liječenja u Zagrebu i očajni već dugo kucaju od vrata do vrata. Birokracija pak srca kamenoga. Nema veze što dijete umire i važna mu je svaka sekunda. Ministar Kujundžić je do tančina upućen u taj slučaj, čak se oglašava u medijima, pametuje ovo i ono, ali – ne pomaže. Tko može, ako on neće? Ideja s dobrovoljnim fondom je morska ideja par excellence. Država postoji za to da danonoćno bude na usluzi svojim građanima, ne obratno, i ne za to da im neodgovorno uzima novac. Nakon što je dobio po nosu od premijera zbog nekih soliranja – tim više, jer Plenković ionako već mjesecima rejtinški slovi za najnegativniji političar – ministar Kujundžić je okrenuo ploču: više ne spominje najavljeni krizni porez ni poskupljenje dopunskog osiguranja.

Sada na sva usta – sinkronizirano s ministrom financija Marićem, koji farba tunele time da je “reforma zdravstva jedna od stožernih reformi ove vlade” – ima općenitije i birokratskije “reformske” mantre iza kojih opet ne stoje ni odgovornost niti novac. Ni Marić ne spominje nikakav novac za “jednu od stožernih reformi”. Bez bar dvostruko više novca od planiranog za ovu godinu, plus riješena dubioza oko 8,5 milijardi i dalje rastućeg duga, nema govora o kvalitetnoj ozbiljnoj reformi i dugoročno održivom sustavu. Ministar je pak najavio presjeći gordijski čvor racionalizacijom poslovanja, pojačanom kontrolom rashoda, spajanjem bolnica, povlačenjem novca iz Unijinih fondova, izmjenom zakona o lijekovima i obaveznom zdravstvenom osiguranju, boljom naplatom participacije (bez pokretanja postupka ovrhe), itsl.

Zdravstvo je gurnuto po strani trendova modernizacije i osiromašeno kao crkveni miš, medicinsko osoblje se iseljava kao i ostali (mlađi) ljudi, a on bi “racionalizirao” na način da bez neophodnih ulaganja – za koja mu Plenković i nije odobrio novac – drilao “štednju” daljnjim odricanjima. Kao ono kad je pametnjaković učio magarca gladovati i taman što ga je naučio, mago je krepao. To je i sudbina Kujundžićeve “reforme”.

Dok vlada ne bude u stanju pokrenuti RH rastom BDP-a od najmanje pet i više posto godišnje u kontinuitetu, zaposliti barem 1,5 milijuna građana u realnom sektoru i na čovjeka dostojnim plaćama, prepoloviti broj činovnika na grbači poreznih obveznika i revitalizirati socijalnu državu, ni od reforme zdravstva neće biti ništa. Dug će rasti, kakvoća medicinskih usluga padati, prava pacijenata se smanjivati i zdravlje biti sve ugroženije. Ni dvostruko jači vladini harači radi podebljanja zdravstvene kune nisu izlaz, jer je to obrazac magarca koji uči gladovati. Inkompatibilan i s izdržljivošću životnog standarda u RH. Penzići su “najbolesnija” socijalna kategorija, čak ih je više od 1,2 milijuna, a 800.000 ih prima mirovinu oko 2300 kuna. Kakvo zdravlje ti ljudi mogu platiti tom crkavicom? Država je prokockala njihov pošten rad za mirnu starost.

h-alter

 

1 comment

  1. Edo Bare

    Vogrinec im bubnja po glavurdama. Dok bubnja krinke zlikovcima padaju.

Odgovori