Hitno uvesti intoniranje himne u škole

Huraaa! Počinje nova školska godina, učenika je sve manje, reforme sve više. Mišljenja o reformi čije ćemo rezultate vidjeti tek jednog dana koji neće osvanuti baš tako su podijeljenja. Vladajući, posebno ako su iz HNS-a ili kvote HNS-a u Vladi, tvrde da je upravo to ono što nam treba, a treba biti provedeno baš tako kako se namjerava provesti. Protivnici, s raznih dijelova političkoga i svjetonazorskog spektra, reformom uopće nisu oduševljeni. Jedne je strah da će reforma malene Hrvate naprosto odnaroditi, a neke druge je strah da reforma naprosto nije dovoljno zamašna, nije dovoljno pripremljena, nije dovoljno duboka, pa će od nje ispasti jedan veliki ćorak.

Uoči početka nove školske godine u našem društvu započela je i nova rasprava, neobično nevažna za uspjeh bilo koje reforme, pa tako i kurikularne, pa tako i obrazovne.

Raspravlja se, istina za sada ne baš žestoko, ali bit će i toga jer uvijek treba mjeriti tko je koliko Hrvat i kakav je njegov stav prema državnim i nacionalnim simbolima, o tome treba li svakoga ponedjeljka, prije početka nastave, učenicima i učenicama u školama puštati državni himnu, treba li im puštati »Lijepu našu«.

Povoda za tu raspravu su dva. Jedan je praksa, kako su mediji izvijestili, Osnovne škole Petra Preradovića u Zagrebu, a ta škola svakoga ponedjeljka učenicima i učenicama, svim zaposlenima, intonira državnu himnu. Drugi je razlog taj što je u Francuskoj usvojen propis prema kojem se u svim vrtićima i školama uvodi obveza isticanja zastava Francuske i Europske unije, riječi himne i revolucionarni moto »sloboda, jednakost, bratstvo« u svim učionicama.

Nije trebalo mnogo čekati, o tome se, na upit novinara, oglasio i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Kazao je da se, što se njega tiče, »svaki radni tjedan u školama može započeti intoniranjem hrvatske himne«. Nije to sve, poručio je premijer i predsjednik HDZ-a da je »važno da se mladi uče respektirati institucije i državu kroz obrazovni sustav«.

I doista, nitko kome je stalo do ove zemlje, do patriotizma i do onoga što piše u Ustavu, posebno u članku 3. koji određuje najviše vrednote ustavnog poretka, ne može biti protiv onoga što je premijer kazao. Dapače, možda je problem u tome što prije toga nije bilo. Premijer je osnovnu i srednju školu pohađao još u Jugoslaviji, takva mu je godina rođenja, i on nije bio svakoga ponedjeljka izložen himnama. Nije bio svakoga ponedjeljka izložen ni jugoslavenskoj državnoj himni »Hej Slaveni«, a nije svakoga ponedjeljka bio izložen ni republičkoj, hrvatskoj himni »Lijepa naša domovino« koja je taj formalni status himne zadobila tek u socijalizmu, tek Ustavom Socijalističke Republike Hrvatske 1974. godine.

Svakako je važno ono što premijer naglašava, a to je važnost učenja respektiranja institucija i države kroz obrazovni sustav. Da je premijer imao takvu poduku, možda bi malo više respektirao institucije države, pa bi, kako Zakon o sprječavanju sukoba interesa nalaže, Povjerenstvu zaduženom za provedbu tog Zakona dostavio dokumente koje to Povjerenstvo traži. Jer, ne radi se ni o čemu drugome nego o respektiranju institucija države. Nije riječ ni o čemu kompliciranom: samo čeljadi u njihovom djetinjstvu i mladosti treba dovoljno puta intonirate »Lijepu našu« i ona u odraslijoj dobi shvate da moraju dostavljati dokumente, samo na temelju respektiranja institucija, onoj instituciji koja je te i takve dokumente ovlaštena tražiti. Ama baš ništa više.

Moglo bi tu biti još koristi, još dodane vrijednosti. Recimo, djeca bi mogla naučiti da je stihove Antuna Mihanovića u himnu uglazbio jedan Srbin. Zvao se Josif (baš tako Josif, ne kako se uporno pokušava kroatizirati Josip) Runjanin. I djeca bi mogla shvatiti da Hrvatsku, ovu i ovakvu, mogu voljeti i poštovati, pa čak i unapređivati i himnu joj stvarati oni koji nisu etnički Hrvati. Uostalom, svatko tko malo bolje porazmisli shvatit će da su je u pravilu najviše unazađivali oni koji je najviše (verbalno) vole, a to su (neki) Hrvati.
Odlično je to što takva praksa postoji u školi nazvanoj po Petru Preradoviću. To je doista sjajno kolikogod današnji ljudi teško shvaćaju njegove identitetske pozicije. A Petar Preradović bio je Srbin, austrijski general, hrvatski pjesnik. I sve to u jednome, i još je k tome 1848. kao mladi časnik surađivao s Josipom Jelačićem, u hrvatsko-srpskom zajedništvu protiv tadašnje šovinističke mađarske politike.

Lijepo je i to što je obitelj Preradovića i inače povezana s himnama. Njegova unuka, kći njegova sina Dušana, Paula (rođena u Beču) napisala je tekst današnje austrijske himne. Lijepo je to da osoba porijeklom iz hrvatskih krajeva i srpskoga korijena piše tekst austrijske himne. I tu himnu jednako zdušno pjevaju Bečani koji na Grinzigerstrasse piju mlado vino, Austrijanci koji se spuštaju niz alpske padine, kao i Austrijanci čiji su se pretci, Hrvati, još u 16. stoljeću iselili iz Hrvatske pod navalom Turaka i koji danas žive u Gradišću i istodobno su i Hrvati i Austrijanci i niti oni s time imaju problema, niti itko drugi zbog toga ima problema.

Ako se sve to može postići pukim intoniranjem himne učenicima i učenicama ponedjeljkom u školama, zašto ne?

novilist

1 comment

  1. Ustajte (na himnu) vi zemaljsko roblje!

Odgovori