Godine menadžera

Da ne zna kako je zapravo riječ o onoj Josipovićevoj ‘kulturi crnila’ koja ‘gospodari javnim prostorom nasuprot kulturi uspjeha’, čovjek bi se zakleo da sve one šarene biznis revije sa kojih nam se smiješi kutlad, pevečad i ostala menadžerija zapravo izdaje USKOK, a nagradu za menadžera godine dodjeljuje Državno tužiteljstvo u sklopu istražnih radnji

‘Izvrsnost ostvarenih rezultata mjerena svim parametrima ekonomike poslovanja zorno potvrđuje da profesionalni menadžment u javnom sektoru itekako može biti poduzetnički učinkovit, ako se vodi po načelima dobre prakse korporativnog upravljanja imovinom društva i ako vodstvo kompanije ima viziju, kompetencije i istančan osjećaj društvene odgovornosti.’

Tim je riječima 28. studenoga 2014. godine u velikoj sali zagrebačkog hotela Westin čelnik Hrvatske udruge menadžera CROMA Vladimir Ferdelji predstavio dobitnika nagrade Menadžer godine u kategoriji javnih poduzeća, predsjednika Uprave JANAF-a Dragana Kovačevića. Predsjednik Republike Ivo Josipović u nadahnutom je pak govoru podsjetio kako ‘dobrima i uspješnima država i javna administracija trebaju otvarati, a ne zatvarati vrata’, pozvavši na ‘afirmaciju kulture uspjeha, nasuprot kulturi crnila koja gospodari javnim prostorom’.

Samo pet-šest godina kasnije, menadžer godine Dragan Kovačević uhapšen je u svom zagrebačkom stanu zbog namještanja poslova, korupcije i primanja gotovo dva milijuna kuna mita, pa nakon ispitivanja u sjedištu USKOK-a prošle srijede priveden istražnom sucu, koji mu je odredio mjesec dana istražnog pritvora. Po tko zna koji put, kako bi to rekao predsjednik Josipović, ‘država je dobrima i uspješnima zatvorila vrata’.

A sve i da je prvi put, bilo bi zanimljivo. To, naime, da nasmiješeno lice s naslovnica luksuznih poslovnih magazina – menadžer godine, poduzetnik godine, kako sve međusobno ne tepaju ta neobična bića iz kongresne sale hotela Westin – koju godinu kasnije završi na potjernici USKOK-a ili Interpola, u crnoj kronici, zatvoru, bolnici ili pak Bosni i Hercegovini.

Isti ovaj tekst, recimo, pisao sam još prije deset godina, kad je u bijegu uhapšen predsjednik Uprave Hrvatske poštanske banke Josip Protega. Nije da se hvalim naknadnom pameću, ali pune dvije-tri godine ranije, kad sam na naslovnim stranicama Lidera, Banke i ostalih šminkerskih revija za tranzicijske mufljuze vidio mladog predsjednika Uprave HPB-a, pred svjedocima sam rekao: ovaj tip će za dvije godine biti u zatvoru. Nisam baš ništa znao o Josipu Protegi, ne razumijem se u kreditne portfelje i rizične plasmane, ali imao sam ‘smoking gun’ – Proteginu plaketu menadžera godine za 2007. u kategoriji javnih poduzeća.

Već tridesetak godina, naime, udruga menadžera dodjeljuje tu nagradu, i prilično nepogrešivo – na prste jedne ruke mogu se nabrojati propusti – samo godinu-dvije kasnije cijela država bruji o menadžerskom laureatu i njegovoj ‘dobroj praksi, viziji, kompetencijama i istančanom osjećaju društvene odgovornosti’. Menadžerski Hall of Fame, ukratko, izgleda poput power-point prezentacije USKOK-a s grafičkim prikazom hijerarhije hrvatskog organiziranog kriminala.

Dovoljno je malo prošetati tom trofejnom salom: već na prvoj dodjeli 1992. menadžerom godine je proglašen čuveni Miroslav Kutle, poslovna zvijezda u usponu i čovjek koji će Tuđmanu kupiti Slobodnu Dalmaciju, danas sinonim za tranzicijski kriminal i pljačkašku pretvorbu, a u kategoriji menadžera velikih poduzeća Nikola Lisičar, vlasnik Montmontaže, čovjek koji je Tuđmanu kupio Večernji list i koji je kasnije pod nikad razjašnjenim okolnostima likvidiran ispred vlastite kuće.

Tako je započela slavna povijest nagrade Menadžer godine.

Već sljedeće, 1993. godine, laureat je Damir Vrhovnik, čovjek koji će uskoro uništiti riječko brodogradilište Viktor Lenac, a 1994. menadžer godine bila je Marija Šola, žena koja će jednako uspješno upropastiti robne kuće Nama. Krajem 1995. u kategoriji srednjih poduzeća menadžerom godine je proglašen Nikša Giovanelli, koji će kasnije završiti u zatvoru jer je lovu za obnovu hrvatske ambasade u Beogradu ulio na privatni račun ambasadora Zvonimira Markovića, a u kategoriji velikih poduzeća Željko Čović, predsjednik uprave Plive i junak kasnije afere Verona, koja je tvrtku koštala stotinu milijuna eura, plus karte za opernu premijeru, večeru i noćenje za premijera Sanadera.

I tako svake godine. Sljedeće, 1996., mladi menadžer godine bio je Šime Klarić, osebujni vlasnik triljskog hotela Sveti Mihovil koji je u zatvoru završio tek kad je dvanaesti put uhvaćen da vozi bez vozačke dozvole, 1997. menadžer godine bio je direktor Robnih terminala Rino Jurić, sporedni junak afere s provizijama za Nevenku Tuđman i glavni junak afere sa zemljištem za poslovni toranj generala Čermaka. Godine 1998., recimo, menadžer godine u kategoriji srednjih poduzeća je Vjenceslav Bacci, direktor splitske Prerade kojega će zbog poznate ‘afere MIORH’ policija privesti praktički s dodjele nagrade, a u kategoriji javnih poduzeća Jurica Pavelić, direktor Zagrebačkog velesajma koji će kasnije puniti novinske stranice aferama s teniskim terenima i savjetničkim džeparcem za Mladena Vedriša.

Za 1999. menadžer godine bio je Ivan Ćaleta, suvlasnik Nove TV koji će fiskalnu godinu završiti u bolnici s prostrijeljenim nogama, pa glavom bez obzira pobjeći u Bosnu, a teško pretučen u bolnici će završiti i sljedeći mladi menadžer godine Josip Galinec, kad je navodno pokušao zajebati krupnije igrače. Dobitnika pak glavne nagrade, poduzetnika godine 2001., nije trebalo – kako se to na dodjelama obično kaže – pobliže predstavljati: bio je to Zdravko Pevec.

I tako, da skratim, svake godine. Menadžer godine u kategoriji velikih poduzeća za 2006. bio je, recimo, Filip Filipec, direktor Tehnike d.d. – kojemu se svega koji mjesec kasnije u poznatom ‘slučaju Kupska ulica’ urušio gotovo cijeli jedan zagrebački gradski blok – a u kategoriji javnih poduzeća direktor Jadrolinije Slavko Lončar, koji je upravo tih dana u ‘aferi Postup’ za Vladimira Šeksa i Božidara Kalmetu s Jadrolinijina računa platio bogatu večeru s dvadeset šest boca vrhunskog vina.

Prestižna nagrada Menadžer godine, kako vidite, prilično je pouzdana ona – kako se to kaže policijskim jezikom – da, indicija. I čovjek stvarno treba biti Ivo Josipović da nakon svega na dodjeli u hotelu Westin pozove na ‘afirmaciju kulture uspjeha, nasuprot kulturi crnila koja gospodari javnim prostorom’.

Kad sam tako onomad nakon hapšenja Josipa Protege pisao isti ovaj tekst, završio sam ga flambojantnom doskočicom o strepnji i užasu kojim je samo koji tjedan ranije svoju nagradu dočekao menadžer godine za 2009. u kategoriji javnih poduzeća. Bio je to predsjednik Uprave Croatia osiguranja, sjetit ćete ga se možda, Hrvoje Vojković se zvao. Nije od mog teksta prošlo mjesec-dva, a Vojković je uhvaćen u bespravnoj gradnji čak tri velike kuće usred zaštićenog Parka prirode Žumberak, pa odmah potom i smijenjen s funkcije uz otpremninu od milijun eura.

Nastavilo se, naravno, i kasnije. Svake godine. Evo, nasumce, 2017.: menadžer godine u kategoriji srednjih poduzeća bio je Slavko Rajnović, vlasnik virovitičke Brane, kasnije optužen da je kao direktor Vodovoda namještao poslove vlastitoj firmi, a u kategoriji javnih poduzeća predsjednik uprave Luke Rijeka Vedran Devčić, upravo tih dana proglašen krivim za sukob interesa kao istodobni član Nadzornog odbora Jadranskih vrata. Najzad, jedna od zvijezda najnovije menadžerske afere je Krešimir Petek, čovjek koji je direktoru JANAF-a dao dva milijuna kuna mita, vlasnik Elektrocentra Petek iz Ivanić Grada, čiji je sin i direktor firme Miroslav 2018. bio, jasno, mladi menadžer godine.

I da ne zna kako je zapravo riječ o onoj Josipovićevoj ‘kulturi crnila’ koja ‘gospodari javnim prostorom nasuprot kulturi uspjeha’, čovjek bi se zakleo da sve one šarene biznis revije sa kojih nam se smiješi kutlad, pevečad, protežad i ostala menadžerija zapravo izdaje USKOK, a nagradu za menadžera godine dodjeljuje Državno tužiteljstvo u sklopu istražnih radnji. Ja, recimo, da sam nekakav hrvatski menadžer, bježao bih od te nagrade kao vrag od tamjana.

– Gospodine Mariću – nazvali su tako prošlog studenoga iz Hrvatske udruge menadžera u Upravu Termoenergetskih postrojenja kompanije Đuro Đaković. – Čast nam je i zadovoljstvo obavijestiti Vas da Vas je žiri Croma Business Academy proglasio menadžerom godine za 2019. u kategoriji javnih poduzeća. Kao što vjerojatno znate, nagrada će biti uručena u hotelu Westin…

– Bestraga – procijedio je s druge strane menadžer Ivica Marić. – A ja na onu tužbu radnika naše britanske franšize za kršenje kolektivnih ugovora već i zaboravio!

portalnovosti

3 comments

  1. Dežulović uočava zakonitosti funkcioniranja razboničko ponašanja. Vrhusnki satiričar u zemlji vrhunskog lopovluka.

  2. Uhvatili su stanovništvo koje živi isključivo od rada – za jaja. Kad stisak popusti, jadnici su zahvalni. Kad stisnu jače, jadnici krive sebe što ne urlaju jače. Seksualne igre u Hrvata.

  3. Svaka cast Dezulovicu.
    Hvala sto si nas sjetio svih uspjesnih menadzera

Odgovori