«

»

pro. 06 2017

Fingiranje brige za Hrvatsku

Naši čelnici sada pokušavaju pokazati silnu brigu za interese Hrvatske u ovom postupku, koji je trajao čak 13 godina, iako država za njega nikad nije pokazivala osobit interes. Njezini službenici, kolikogod to bilo nevjerojatno, nisu čak redovito ni pratili ovo suđenje i izvještavali svoje nadređene o onome što se događalo na sudskim ročištima, osim na samom početku ovog megaprocesa, što ponajbolje svjedoči o razini brige države za ovaj predmet

Jučer je započela pomno režirana predstava u kojoj će premijer Andrej Plenković nastupiti u Mostaru, a predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović sutra pred Vijećem sigurnosti u New Yorku. Plenković se u toj predstavi pojavljuje u ulozi svojevrsnog apaurina koji bi u Mostaru trebao smiriti navodno uznemirene Hrvate, iako bi bilo bolje da se ispriča Bošnjacima i ode u istočni Mostar i Ahmiće, dok će predsjednica u svom govoru na East Riveru tobože pokušati isposlovati reviziju »nepravedne« haške presude.

Zašto je riječ o predstavi? Pa zato što je priča o reviziji presude šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne potpuna iluzija koju neupućenoj javnosti pokušavaju podvaliti premijer i predsjednica, fingirajući brigu za Hrvatsku. Hašku presudu nije moguće osporiti, a pogotovo to ne može postići Hrvatska koja u pravnom smislu nije ni stranka u ovom postupku, pa je ne može ni osporavati.

Sa sigurnošću možemo potvrditi da ni sutrašnji nastup predsjednice države pred Vijećem sigurnosti neće polučiti ozbiljniji efekt. Nezamislivo je, naime, da bi Vijeće sigurnosti otkazalo potporu vlastitom sudu, jer Haški sud osnovao je UN, kao što je i ovakav politički pritisak na jednu pravosudnu instituciju – a o tome je ovdje riječ – nedopustiv i nezamisliv za civilizirani svijet. Zato nije bilo nikakvog efekta ni nakon nastupa bivšeg premijera Ive Sanadera pred Vijećem sigurnosti nakon šokantne presude Vukovarskoj trojki, kao što se, uostalom, ništa nije dogodilo ni kada je predsjednica države pisala glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu tražeći vraćanje Vojislava Šešelja u haški pritvor.

Svega toga itekako su svjesni i predsjednica i premijer, ali oni svejedno pokušavaju ostaviti dojam da nešto rade i pokušavaju, iako se, kao što smo vidjeli, u ovom slučaju ništa više ne može napraviti. Sve njihove akcije zato su isključivo namijenjene domaćoj publici. Naši čelnici sada pokušavaju pokazati silnu brigu za interese Hrvatske u ovom postupku, koji je trajao čak 13 godina, iako država za njega nikad nije pokazivala osobit interes. Njezini službenici, kolikogod to bilo nevjerojatno, nisu čak redovito ni pratili ovo suđenje i izvještavali svoje nadređene o onome što se događalo na sudskim ročištima, osim na samom početku ovog megaprocesa, što ponajbolje svjedoči o razini brige države za ovaj predmet.

Od odgovornih političara očekuje se da poštuju vladavinu prava i presude međunarodnih sudova, a to vrijedi i u ovom slučaju. Na istim načelima funkcionira i svijet kojem Hrvatska kao članica Europske unije i NATO-a formalno pripada. Ali samo formalno, budući da se solidariziranjem s ratnim zločincima Hrvatska automatski isključila iz tog svijeta, što nije promaklo ni brojnim svjetskim medijima koji su solidnu pozornost posvetili činjenici da se Hrvatska ne zna suočiti s haškim presudama i da je naš premijer prvi europski lider koji je podržao osuđenog ratnog zločinca.

I upravo to je u ovome najšokantnije. Jer kada se sjetimo obećanja s kojima je Plenković došao na vlast, i kada vidimo ovo što imamo sada – vladajuću stranku koja nije u stanju raskrstiti sa svojom zločinačkom i tragičnom politikom, i koja se onda ne može suočiti ni s pravosudnim posljedicama te politike – poraz je potpun. Plenkovićeva Hrvatska je ponovo, baš kao i Tuđmanova one kobne 1993. godine, na jednoj, a civilizirani svijet na drugoj strani.

 

novilist

 

 

Odgovori