Festival lažnih predstava

 

Fotografija članka

Politički vrh okreće međunacionalnu nesnošljivost u svoju korist, kako bi priču o teškoj socijalnoj situaciji još jednom stavio na odgodu. A baš ona jedan je od glavnih razloga zašto se izbjeglice mlađe životne dobi još uvijek ne žele vratiti u Hrvatsku.

Da se našao netko tko bi prije, recimo, deset godina, građanima Hrvatske rekao da će im predsjednik države u skorijoj budućnosti biti uglađeni fiškal za klavirom, a građanima Srbije da će na čelu države ponovno imati osobu s ratničkim habitusom, povjerovali bi mu rijetki. A u priču da će ta dvojica rame uz rame u jednoj osnovnoj školi zajedno s djecom zapjevati “Kad se mnogo malih složi, tad se snaga sto put množi, a to znači da smo jači, kad se skupimo u zbor”, ne bi vjerovao ama baš nitko. I to bez intervencije roditelja koji u pozadini urlaju “Sklanjajte d(j)ecu! “.

Opisana scena prošlog tjedna zaista se odigrala u jednoj vojvođanskoj školi koju su predsjednici Ivo Josipović i Tomislav Nikolić obišli prilikom službenog posjeta hrvatskog predsjednika susjednoj zemlji. Doduše, riječ je o nevješto sklepanoj scenografiji koja je građane dviju zemalja, posebice njihove nacionalne manjine i izbjeglice, trebala uvjeriti da će se u skorijoj budućnosti raditi na poštivanju njihovih prava. “Znamo za probleme koji postoje, ali smo zajedno konstatirali kako su manjinske zajednice naše bogatstvo, kako nas manjinske zajednice povezuju i kako zapravo poštujući prava naših manjina ništa ne gubimo već samo dobivamo”, rekao je Josipović. “Povezani smo, isprepleteni, bilo je tragičnih događaja u našoj prošlosti, neka ih ne bude više nikada”, nastavio je Nikolić.

Za uvjeriti se da lijepe riječi i otpjevana pjesma o svenarodnom pomirenju, štoviše, suradnji, nemaju ama baš nikakvog pokrića, bilo je potrebno skočiti samo nekoliko kilometara zapadno od Dunava. Dok su ova dvojica redala isprazna obećanja, hrvatski premijer Zoran Milanović sjedio je za istim stolom s pripadnicima hunte iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Smatrajući, valjda, da će okružen Predragom Matićem i Antom Kotromanovićem, nekadašnjim braniteljima, a današnjim ministrima, baš kao i predsjednik Josipović odigrati još jednu u nizu lažnih predstava, Milanović je stožernike pokušao primiriti naoko bezazlenim potezom. Trebalo je pričekati tri dana da bi se taj potez, odnosno sklanjanje policije koja je čuvala dvojezične ploče, pretvorio u šaku u oko pravnoj državi. Još jedna ploča, ovaj puta sa zgrade državne uprave u Vukovaru, skinuta je pod okriljem noći.

Da tobožnje zagovaranje poštivanja prava nacionalnih manjina i izbjeglica nije posao samo premijera i predsjednika, dokazao je i odgovor Hrvatskog sabora koji je prije nekoliko tjedana stigao na adresu Centra za mirovne studije (CMS). Naime, CMS jer u suradnji s Komitetom pravnika za ljudska prava (YUCOM) izradio Studiju o stanju ljudskih prava izbjeglih i interno raseljenih osoba iz Republike Hrvatske. Studija, objavljena u publikaciji, jedan je od rijetkih istraživačkih poduhvata koji kroz definirane akcije, rješenja i preporuke može dovesti do unapređenja života osoba koje su bile primorane napustiti svoje domove. No, sve to nije bilo dovoljno Josipu Leki, predsjedniku Hrvatskog sabora, koji je odbio zamolbu autora publikacije da svoju studiju predstave saborskim zastupnicima. Iako mu je predloženo da izabere odgovarajući termin u rasponu od 17. do 27. listopada, Leko je odgovorio da “nažalost neće moći udovoljiti zamolbi, jer Hrvatski sabor zasjeda, kao i njegova radna tijela, također i u navedenom periodu pa zbog navedenih aktivnosti zastupnika nije moguće održati prezentaciju”.

U tih deset dana, za kojih će biti toliko zauzeti, saborski zastupnici će ponovno izdvojiti vremena za prepucavanje oko Vukovara, odnosno problema do kojeg vrlo vjerojatno ne bi ni došlo da su sami zastupnici, a onda i ostali građani, sudjelovali u edukaciji koju je moguće kreirati  na temeljima spomenutog istraživanja. U međuvremenu će zbog čitave fame oko dvojezičnih ploča, koje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj imaju neupitnu simboličku vrijednost, ispaštati najobičniji pojedinci čije su teške životne priče predstavljene u istraživanju nevladinih organizacija.

nikolic-josipovic_vesti-online.jpg
Foto: Vesti-online

“Da, dobila sam natrag svoj stan, ali gorak je okus pobjede: višegodišnji sud s Republikom Hrvatskom i višegodišnje liječenje kod psihijatra… Moj muž nije riješio svoj status, plaćamo njegov boravak, stalno provjeravaju da li je tu ili nije, nemamo posla, stan koji smo dobili je bez ičega. Svaki dan se pitam zašto sam morala odlaziti: ovo je moja zemlja i moj grad, ja ovdje živim u generacijama 600 godina. Nisam bila ničiji neprijatelj. A tko je ovaj rat započeo, treba pitati one na vrhu”, upozorila je jedna od sudionica u istraživanju. Ti “na vrhu” u međuvremenu će međunacionalnu nesnošljivost ponovno okrenuti u svoju korist kako bi priču o teškoj socijalnoj situaciji još jednom stavili na odgodu. A baš ona jedan je od glavnih razloga zašto se izbjeglice mlađe životne dobi još uvijek ne žele vratiti u svoje domove. Naime, iako mladi, kako je pokazalo istraživanje, kao glavni razlog svog nepovratka u Hrvatsku najčešće ističu strah od diskriminacije, na drugo mjesto stavljaju ograničene mogućnosti za zaposlenje. Financijska kriza utjecala je negativno na sve dijelove hrvatskog društva, a na ranjive skupine na način da su postale još ranjivije, budući da povratnici uglavnom žive na područjima od posebne državne skrbi. Nekada najviše zahvaćenima ratom, a sada izoliranima. Što slijedom događaja, a što političkom voljom.

Izvor:H-alter

 

Odgovori