Evidencija nepravde

Stotine ubijenih staraca i starica, najmanje 33 ratna zločina prema službenim popisima Državnog odvjetništva, a samo dva osuđena počinitelja, jedan pravomoćno i jedan nepravomoćno – to je ukupni rezultat rada hrvatskog pravosuđa u posljednjih 25 godina, koliko je prošlo od operacije ‘Oluja’

Prema šturom odgovoru koji su Novosti prošlog tjedna dobile od Državnog odvjetništva (DORH), ukupno su evidentirana 33 ratna zločina počinjena za vrijeme i nakon vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’. Od toga je 29 ratnih zločina u kojima počinitelji još uvijek nisu otkriveni, a četiri se predmeta odnose na zločine za koje je procesuirano 11 okrivljenika. Ta četiri predmeta su Prokljan i Kistanje, Laškovci i Dobropoljci, Grubori te Kijani. Međutim, od 11 procesuiranih okrivljenika, protiv četvorice je kazneni postupak obustavljen, petorica su oslobođena optužbe, a samo protiv dvojice su donesene osuđujuće presude, jedna pravomoćna i jedna nepravomoćna. Pravomoćno je 2014. na sedam godina zatvora osuđen natporučnik Božo Bačelić, bivši zapovjednik voda izvidničke satnije 113. šibenske brigade HV-a, za ubojstvo starijeg bračnog para Damjanić u Prokljanu i vojnika RSK Vuka Mandića na području Kistanja. Nepravomoćno je 2019. na deset godina zatvora osuđen Rajko Kričković, bivši pripadnik 118. domobranske pukovnije HV-a, zbog ubojstva troje članova obitelji Sovilj u Kijanima kraj Gračaca. Postupak za Laškovce i Dobropoljce je obustavljen, a poznato je da je procesuiranje Grubora završilo bez sudskog utvrđivanja i kažnjavanja počinitelja, iako je nesporno ustanovljeno da su počinitelji pripadali Antiterorističkoj jedinici Lučko. Stoga se može zaključiti da su od ukupno 33 ratna zločina iz evidencije DORH-a razriješena samo dva, no ni ta dva nisu procesuirana u potpunosti. U Kijanima je, primjerice, stradalo 14 srpskih civila, a Kričković je odgovarao za tri žrtve.

Specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava Elisabeth Rehn, koja se krajem 1995. sastala s Tuđmanom, Šuškom i Jarnjakom, u Hagu je posvjedočila da je za kažnjavanje odgovornih manjkalo političke volje

Koliko je ukupno žrtava obuhvaćeno tim predmetima i na kojim sve lokacijama, DORH u svojem odgovoru nije naznačio, upućujući nas na ranije izvještaje, stare već osam ili devet godina. Podatke o 33 ratna zločina, među kojima 29 neprocesuiranih, susrećemo inače prvi put. DORH je u ranijim izvještajima spominjao 24 neprocesuirana zločina sa 156 žrtava, što je s još tri tadašnja procesuirana predmeta ukupno bilo 167 žrtava. No nisu sve likvidacije srpskih civila bile kvalificirane kao ratni zločini, naročito prvih godina, pa se u izvještaju DORH-a iz 2011. navodilo još 47 žrtava ubojstava, od čega je za 21 žrtvu bilo osumnjičenih, dok su za njih 26 počinitelji bili nepoznati. Među događaje koji su se gonili kao ubojstva spadaju primjerice i Varivode, jedan od najpoznatijih zločina nakon ‘Oluje’, tretiran kao teško ubojstvo devetoro mahom starijih muškaraca i žena iz koristoljublja, a za koji je također poznato da je procesuiranje završilo bez uspjeha, u zajedničkom postupku za još sedam žrtava zločina u Gošiću.

Ukupno je to 214 žrtava po ranijim izvještajima, ali bilo bi korisno kada bi DORH sačinio novi i pregledan izvještaj iz kojeg bi napokon bilo jasno koliko je zločina evidentirano, na kojim lokacijama, s kojim poimeničnim žrtvama, s kojim kvalifikacijama i s kakvim uspjehom u procesuiranju. Postoje, naime, podaci o znatno većem broju žrtava, a iz dosadašnjih izvještaja DORH-a nije moguće razaznati što je od toga DORH uzeo u obradu, a što je ostalo netaknuto.

Spomenuti izvještaj DORH-a iz 2011. tako navodi da su prema podacima Uprave za zatočene i nestale u tom trenutku bili ekshumirani ostaci 679 osoba, dok su se 563 osobe vodile kao nestale. Navodi se također da je u publikaciji Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) iz 2001. godine bilo popisano 677 žrtava, od kojih je DORH u svojim evidencijama imao 114. Podaci HHO-a ne mogu se uzeti ni kao sasvim pouzdani ni kao sasvim obuhvatni, ali je njihova struktura zanimljiva. Na UN-ov Sektor jug odnosilo se 410 žrtava, na Sektor sjever 191, a još 76 na stradale u izbjegličkoj koloni. Sektor jug znatno je bolje istražen zbog postupka koji je vođen u Haagu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, nakon čega su dokazi o utvrđenim pojedinačnim zločinima proslijeđeni na postupanje hrvatskom pravosuđu. Da je Sektor sjever, na koji se u izvještaju HHO-a odnosila otprilike trećina žrtava, također bio poprište velikog broja zločina nad srpskim civilima svjedoče identifikacije ekshumiranih ostataka, među kojima je ponovo znatan udio starijih muškaraca i žena. Prema izvorima srpskih izbjegličkih organizacija kao što je Veritas tokom i nakon ‘Oluje’ stradalo je ukupno 1200 civila te oko 650 krajiških vojnika.

Iako se civilne žrtve prema svim ovim izvorima broje u stotinama, manjkave istrage mjesta zločina, mali broj podignutih kaznenih prijava, klimave optužnice kojima se počinitelje u najvećoj mjeri teretilo za kazneno djelo ubojstva i politika državnog vrha koji je negirao da su hrvatske vojne i policijske snage odgovorne za ubojstva srpskih civila, rezultirali su izostankom kažnjavanja. U prvim godinama nakon ‘Oluje’ za kazneno djelo ubojstva, koje podrazumijeva manje kazne i za razliku od ratnog zločina zastarijeva, osuđeno je 14 osoba, uglavnom na kraće kazne, koje su nekima kasnije dodatno smanjivane i ukazima predsjednika Franje Tuđmana. Da nije bilo pritiska međunarodne zajednice taj broj bi danas vjerojatno bio i manji. Naime, specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava Elisabeth Rehn, koja se krajem 1995. sastala s Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Ivanom Jarnjakom, pred Haškim tribunalom je posvjedočila da je za kažnjavanje odgovornih manjkalo političke volje. ‘Nakon razgovora sa spomenutim članovima vlade došla sam do zaključka da nemaju ozbiljnu namjeru da protiv bilo kojeg pripadnika vojske pokrenu istragu ili kazneni postupak u vezi sa zločinima počinjenima u ‘Oluji’ te da će biti učinjen samo nužni minimum kako bi se ostavio dobar dojam u očima međunarodne zajednice’, rekla je Rehn, kojoj je Jarnjak, tadašnji ministar policije, poručio da neće istražiti izvještaje UN-a o masovnim grobnicama.

Za veliku većinu žrtava neće biti sudske pravde. Utoliko su važniji politički iskoraci koji doprinose širem sagledavanju ratnih zbivanja i prihvaćanju tuđih stradanja

Do prvih hapšenja osumnjičenih za ubojstva Srba na netom oslobođenom teritoriju došlo je krajem listopada 1995., nakon što su svijet obišle slike iz Varivoda, sela u kojem je bez ikakvog povoda 28. rujna 1995. ubijeno devet starijih srpskih civila. Vojna i civilna policija tada su pokrenule prvu zajedničku akciju pa su u veljači 1996. podignute tri optužnice protiv osmorice pripadnika HV-a koje s teretilo za kaznena djela ubojstva i teškog ubojstva iz koristoljublja i bezobzirne osvete nad ukupno 18 civila u selima Gošić, Varivode, Zrmanja i Očestovo. Teza je bila da su zločine počinili za vlastiti račun, i to tokom slobodnih dana ili nakon demobilizacije, čime se umanjivala odgovornost HV-a, no protiv šestorice optuženih za zločine u Gošiću i Varivodama nije bilo dokaza. Osuđena su samo dvojica, Ivica Petrić na šest godina zbog ubojstva 80-godišnjeg civila Đurađa Čanka u Zrmanji, a Nikola Rašić na jednu godinu zbog pokušaja ubojstva i razbojništva Jeke Tanjge u Očestovu.

Nevoljkost državnog vrha da procesuira zločine nad srpskim civilima bila je primjetna i po dolasku haških istražitelja koji su prikupljali dokaze o zločinima počinjenim tokom i nakon ‘Oluje’. Na sjednici Savjeta Vlade za suradnju s MKS-om, održanoj 9. studenog 1998., raspravljalo se o politici suradnje s Haagom, a tadašnji predsjednik Savjeta, potpredsjednik Vlade i ministar pravosuđa Milan Ramljak, kako stoji u zapisniku, zaključio je da se čini potrebnim ‘preispitati strategiju, zauzetu prije 2-3 godine o neprocesuiranju događaja i zločina počinjenih nakon operacije’. Prema zapisniku, tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić izjavio je da će RH sada ‘morati procesuirati neke slučajeve kršenja prava’. Granić i tadašnji ravnatelj Hrvatske izvještajne službe, a današnji predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović predložili su da se s Haškim tribunalom surađuje, ali na način da mu se dostave dokumenti o pripremi i provedbi operacije ‘Oluja’ koji ‘neće škoditi’, odnosno ‘neće štetiti hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti’.

Nešto aktivniji pristup procesuiranju zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga vlasti su usvojile 2001., kada su ekshumirani ostaci oko tristo osoba koje su, kako je u Haagu posvjedočio bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, većinom ukopane bez provedenog očevida i podnijete kaznene prijave. Iste godine podignute su i prve kaznene prijave za ratne zločine u ‘Oluji’, međutim, isključivo za one u nekadašnjem UN-ovom Sektoru jug (Lika i Dalmacija), dok su oni počinjeni u Sektoru sjever (Banija i Kordun) u najvećoj mjeri ostali neistraženi.

Državno odvjetništvo tada je pokrenulo nekoliko istraga, primjerice za Grubore i novu istragu za Varivode i Gošić, te podiglo optužnice protiv Mate Šindije, bivšeg ročnika 113. brigade HV-a kojeg se teretilo za ubojstva Dragice Ponoš iz Dobropoljaca kod Benkovca i Milke i Danice Bulaje iz Laškovice kod Skradina, te Bože Bačelića, Ante Mamića, Luke Vuke i Jurice Ravlića, također pripadnika iste brigade, zbog spomenutog zločina u Prokljanu. Svi su ti procesi na kraju propali osim spomenute presude Bačeliću. Optužnica za zločin u Gruborima, koji je temeljito dokumentiralo haško tužiteljstvo i pri tome utvrdilo da je Željko Sačić, ratni pomoćnik zapovjednika specijalne policije i aktualni saborski zastupnik Domovinskog pokreta, sudjelovao u njegovom zataškavanju, podignuta je tek 2010. Dvojicu osumnjičenih, Franu Drlju i Božu Krajinu, Županijski sud u Zagrebu oslobodio je u veljači 2016., dok je Igor Beneta, treći optuženi koji je najavljivao da će progovoriti o detaljima zločina, 2011. pronađen obješen u šumi između Knina i Gračaca. Državno odvjetništvo je 2015. podiglo optužnicu u kojoj se Sačića teretilo po zapovjednoj odgovornosti, ali je kazneno djelo ratnog zločina kasnije prekvalificiralo u puno blaže djelo pomaganja počiniteljima, za što je odavno nastupila zastara.

Od oslobođenja generala Gotovine i Markača u studenom 2012., koje je pratio trijumfalizam na ulicama hrvatskih gradova, i ulaska Hrvatske u EU u srpnju 2013., interes za procesuiranje zločina nad Srbima ponovno slabi. ‘Hrvatskoj smo dali dokaze o zločinima počinjenima u ‘Oluji’, ali nismo vidjeli daljnji kazneni progon. Ovo je pitanje u kojem očekujemo da naše kolege u Hrvatskoj budu proaktivnije. Dokazano je da su tokom te operacije počinjeni zločini i odgovorni za to trebaju biti pozvani na odgovornost’, rekao je glavni haški tužitelj Serge Brammertz 2017. u razgovoru za Novosti.

Od 2012. do danas podignuta je jedna valjana optužnica za ratni zločin iz 1995., koja je lani rezultirala spomenutom nepravomoćnom presudom protiv Rajka Kričkovića. Stotine ubijenih staraca i starica, najmanje 33 ratna zločina prema službenim evidencijama, a samo dva osuđena počinitelja – to je ukupni rezultat rada hrvatskog pravosuđa u posljednjih 25 godina, koliko je prošlo od operacije ‘Oluja’. Malotko se uzbuđuje oko toga što su brojni zločinci, ubojice, ostali na slobodi.

Ostali su nekažnjeni i mnogobrojni zločini nad velikim skupinama hrvatskih civila koje su, najvećim dijelom u drugoj polovici 1991. godine, počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih snaga u sklopu tadašnjeg etničkog čišćenja krajiških područja od nesrpskog stanovništva. Haški je tribunal zbog provođenja tog zločinačkog plana optužio glavne krajiške vođe, osudivši Milana Martića i Milana Babića, koji je priznao krivnju i potom počinio samoubojstvo u zatvoru, dok je Goran Hadžić umro tokom procesa, a osuđeni su i pojedini zapovjednici iz struktura JNA, no još čitav niz nalogodavaca i izravnih počinitelja ostao je izvan dosega hrvatskog pravosuđa. Jedan od važnijih elemenata u nekažnjavanju je izostanak učinkovite pravosudne suradnje država u regiji, ponovo zbog manjka političke volje da se odbace nacionalističke ratne politike i procesuiraju zločinci s vlastite strane. U Srbiji, odakle posljednjih dana dolaze žučne reakcije zbog odluke potpredsjednika Vlade RH iz redova srpske nacionalne manjine Borisa Miloševića da sudjeluje na obilježavanju ‘Oluje’ u Kninu, uz što će potom predsjednik Zoran Milanović i ministar branitelja Tomo Medved kao predstavnik Vlade doći na komemoraciju žrtvama zločina u Gruborima, naglašavaju se zločini i egzodus srpskog stanovništva u operaciji ‘Oluja’, ali ne postoji spremnost političkih struktura za suočavanje s odgovornošću za zločine počinjene 1991. nad hrvatskim stanovništvom.

Nakon 25 godina od rata, u takvim je političkim okolnostima nemoguće očekivati da će se statistika procesuiranja zločina značajno popraviti. Za veliku većinu žrtava neće biti sudske pravde. Utoliko su važniji politički iskoraci koji doprinose širem sagledavanju ratnih zbivanja i prihvaćanju tuđih stradanja, kao i stvaranju ozračja u kojem je moguće da se činjenice o stradanjima javno iznose i dokumentiraju na znanstveno nepristran način, bez selektivnosti i tendencioznih interpretacija. Za izgradnju takvog ozračja bio bi ipak potreban dug i usmjeren proces. A da je, pored prevladavajućih jednostranih crno-bijelih narativa, moguć, naravno, i nacionalno nepristran narativ o ratnim zbivanjima, i to na krajnje jednostavnoj osnovi – istini, već odavno pokazuju organizacije civilnog društva poput zagrebačke Documente i beogradskog Fonda za humanitarno pravo, svojim radom na istraživanju, dokumentiranju i osvještavanju javnosti.

portalnovosti

2 comments

  1. Ne bih želio puno raspravljati s autorom teksta. Samo ću navesti da rat nije započeo 1995. god. sa Olujom, nego agresijom na Hrvatsku 1991. god.!

    Također ću navesti da je Državno odvjetništvo (DORH) krivo za neprocesuiranja svih zločina u RH, no sigurno, neki zločini imaju određene prioritete, ako ni po čemu onda po povijesnom slijedu!

    Inače svima nama je jako poznato, koliko su Sl. Brod i njegovo stanovništvo stradali! Za prikaz tog stradanja dovoljno je samo jedna rečenica: “Pri gotovo svakodnevnom granatiranju Slavonskog Broda od neprijateljskih granata stradale su 182 osobe od kojih je 28-ro djece…” (https://slbrodfh.weebly.com/slavonski-brod-u-domovinskom-ratu.html).

    • Nana on 10.08.2020 at 14:57

    U Slavonskom Brodu i svim okolnim mjestima je bilo miniranja kuća, otimanja stanova, otimanja automobila, paljenja, zastrašivanja, privođenja, premlaćivanja, hapšenja, ponižavanja ljudi a sve pod izgovorom da imaju radio stanicu i da navode srpske rakete i slična sranja. Nekažnjenih – naravno, počinitelji nisu pronađeni..

Odgovori