Ekonomska kriza: 10 year challenge

Foto: AFP / Denis Lovrović

Najave nove ekonomske krize dio su medijskog repertoara već nekoliko mjeseci. Uzroci i prognoze variraju, a pogrešnih odgovora nema: svatko govori iz vlastite ideološke pozicije. Ali, kao i prije 10 godina, nemaju svi pristup javnom govoru.

Likovi romana Dolazak Andreja Nikolaidisa čitavo vrijeme čekaju najavljeni smak svijeta: večer uoči apokalipse, pomireni sa sudbinom, u pijanoj orgiji iskrenosti govore ono što zaista misle jedni o drugima. Jutro nakon, obrat nastupa tako što se – paradoksalno – ništa ne događa. “Snijeg je i dalje padao. Ulice su i dalje bile puste. Sve se prosto nastavilo: tako je završila i ova priča o kraju.” Opstanak svijeta u kojem više nema skrivanja, u kojem svi znaju sve o svima, pokazuje se, neusporedivo je gori od njegova nestanka.

“Nikada više ti ljudi neće moći stati jedni pred druge. Neće moći ni jedni sa drugima, ni sami sa sobom. Čak i ako ponovo budu lokali zajedno, ništa više neće biti isto. Sve ono što su bili pokopali, iz najdubljeg mraka, najgušće šume, najdubljeg leda, diglo se da ih progoni.” Apokalipsa je istina svijeta, kao da glasi Nikolaidisov poučak, a njen krajnji užas u tome je što nije tek jednokratni događaj, nego stanje koje se sada neprestano ponavlja: ne kraj svijeta, nego svijet bez kraja. “To što katastrofe nije bilo, to je katastrofa koja je na koncu svijet učinila nemogućim. (…) Istina je bila incident koji se očekivao: istina je komet koji udara u zemlju, talas koji preplavljuje kopna, bomba koja ruši toranj. Samo kap istine i ovaj svijet postao je nemoguć.”

“Dolazak” je objavljen – možda slučajno, možda i ne – u Zagrebu, početkom 2009. godine. U danima, dakle, kada se ekonomska kriza kotrljala svijetom, a mi smo paralizirano čekali da veliki talas poklopi i nas. Ta kriza doista je značila kraj svijeta, ili barem onog svijeta koji smo poznavali: kraj perioda naivnog tranzicijskog optimizma i nepropitanog povjerenja u kapitalistički poredak. Bila je i povod da jedni drugima napokon kažemo ono što mislimo: kapitalisti i njihovi mediji radnicima su poručili da ih zapravo vide kao parazite, uhljebe i lijenčine, s druge strane polako se formulirala kritika koja simptom problema vidi baš u kapitalistima. Tu, otprilike, paralela završava. Jer koliko god se Nikolaidisov roman trudio ispričati priču goru od najstrašnije zamislive stvarnosti, stvarnost je ispala strašnija od romana. Kao i tamo, svijet je nastavio postojati. Kao i tamo, u njega smo istresli mučnu istinu. Ali nije zbog toga postao “nemoguć”: naprotiv, ostao je skoro isti. Gori tek za sitnu spoznaju: da istina zapravo ne znači ništa i da će zato nakon prve, uzaludne apokalipse, neizbježno nastupiti nove, još uzaludnije.

Raspon prognoza

Iduću čekamo baš ovih dana. Možda ste primijetili, možda i ne, ali na medijskim marginama već neko se vrijeme množe predapokaliptične najave nove svjetske ekonomske krize: samo u posljednjih godinu dana kod nas su objavljeni deseci takvih priloga. Potaknutih, naravno, kudikamo ozbiljnijim i detaljnijim stranim prognozama, prvenstveno onom Noruriela Roubinija, razvikanog “dr. Dooma” koji je prošlu krizu predvidio još 2006., a narednu najavljuje za 2020. godinu. Ako je nešto zajedničko domaćim odjecima mutnih globalnih proročanstava, onda je to da se u najavama krize nepogrešivo razilaze.

Jedni prizivaju “mračnu budućnost”, krizu koja će biti “razornija od prethodne” i “uništiti Hrvatsku”: drugi biraju mirnije tonove i oprezno ističu pozitivne pomake domaće ekonomije u odnosu na 2008. Jedni problem postavljaju lokalno, naglašavajući nesposobnost ovdašnjih političara, drugi upozoravaju da kompletna Evropa, iscrpljena prošlom krizom, nije spremna da se nosi s novom. Varira i dijagnoza uzroka: docent zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Velibor Mačkić i ekonomski analitičar Luka Brkić slute pucanje novog balona na dereguliranom financijskom tržištu, Ljubo Jurčić i Guste Santini strahuju od trgovinskog rata Kine i SAD-a, niz novinara i komentatora gleda prema Italiji, neki prema tržištu nekretnina, Gojko Drljača bira zdravoseljački pristup, a Branimir Perković nonšalantno zaključuje da “ako kopamo dovoljno duboko u bilo kojem trenutku možemo pronaći navodne znakove dolaska krize”.

Iz različitih dijagnoza slijede, logično, različite terapije: jedni preporučuju što brži ulazak u eurozonu, drugi ga odbacuju, jedni zazivaju još opušteniju deregulaciju, drugi stroža pravila igre… Na kriznom kvizu nema krivih odgovora, jer svaki odgovor ionako samo reflektira ideološku poziciju onoga tko ga izriče. Pošto se ekonomska struka napaja uglavnom protržišnom strujom mišljenja, onda raspravom dominira neoliberalna perspektiva: pošto neoliberalna perspektiva dominira, unaprijed je zajamčena zabava. Hrvoje Stojić, direktor odjela Ekonomskih istraživanja Addiko banke, recimo, mirno primjećuje kako su prognoze ekonomista često politički obojene: kao da je njegova funkcija glasnogovornika bankarskog kapitala ideološki posve nevina.

Za komentatora Jutarnjeg lista problem u hrvatskom hrvanju s narednom krizom već sada predstavljaju “zahtjevi sindikata javnih službi za daljnjim povećanjem plaća u javnom sektoru”: sindikati bi, valjda, u dobrim vremenima trebali insistirati na zamrzavanju plaća radnika kako ne bi opteretili proračun nakon što se, jednoga dana, vremena pogoršaju. U zaoštrenoj konkurenciji, pobjedu ipak odnose novinari 24 sata koji dobronamjerno pokušavaju primiriti histeriju: oni pozdravljaju masovno iseljavanje radne snage iz Hrvatske jer to znači da se za vrijeme krize nezaposlenost neće značajno povećati – neće, naprosto, biti radnika koji bi mogli postati nezaposleni – a za svaki slučaj dodaju i da “kriza dobro dođe i majstorima poput vodoinstalatera i plinoservisera, jer ljudi tada radije plaćaju popravke nego što kupuju novu tehniku.”

Eksperti na tankom ledu

U beskrajnim medijskim varijacijama na temu dolaska nove katastrofe jedan se refren ipak nepogrešivo ponavlja: skoro da nema članka koji nas ne podučava kako su krize “prirodan” dio ekonomskog ciklusa, neophodni periodi pada koji raščišćavaju tržišni teren od slabijih igrača i omogućavaju nova razdoblja uspona. Prosta činjenica cikličkog kretanja s uvodnih stranica ekonomskih udžbenika pretvara se tako u vrhunac medijske mudrosti, obavljajući usput zadaću normalizacije kriznog diskursa: to je ključna razlika u odnosu na vrijeme prije 2008. godine, kada nas je, još nenavikle na sve prednosti kapitalizma, globalna recesija itekako iznenadila.

Druga zajednička karakteristika predapokaliptičnih fantazmagorija nešto je opasnija: sve se, bez iznimke, kreću utabanim teritorijem ekonomske struke, nailazeći ondje na eksperte i analitičare koji žongliraju repertoarom apstraktnih makroekonomskih kategorija. Ako smo, međutim, nešto dobro upamtili iz događaja otprije deset godina, onda je to činjenica da ekonomski stručnjaci nisu bili dio rješenja, nego dio problema: upravo je jaz između visokosofisticirane ekonomske znanosti i pogubnih učinaka krize na svakodnevne živote ljudi bio rodno mjesto kasnijeg populističkog otpora elitama, koji su najuspješnije artikulirale radikalno desne političke opcije. O tome kako bi se nova kriza mogla reflektirati na dinamiku političkog polja, kako se to polje presložilo u posljednjih deset godina, kako bi mogli izgledati društveni efekti nove recesije i koliko je ona prošla promijenila naše društvo baš nitko – usred inflacije predkriznih razmatranja – ipak ne govori ni riječi.

Jedan od prvih lateralnih učinaka velike krize iz 2008. godine bio je, sjećamo se, medijski prodor lijevog, više ili manje zaoštrenog, antikapitalističkog diskursa: ljevica je, naprosto, tada ponudila neke odgovore na pitanja za koje ovdašnja desnica i liberali nisu niti znali da ih treba postavljati, razotkrivši tako prvu u nizu slijepih pjega njihovog neočekivanog preklapanja. Jedno od preliminarnih upozorenja ljevice, sjećamo se i toga, glasilo je da su vremena ekonomskih kriza pogodna za jačanje radikalno desnih, nerijetko pro(to)fašističkih pokreta. Ta je prognoza – pokazat će se – istodobno bila savršeno precizna i žalosno nedovoljna.

Nova politička kulisa

Jer dok se kasniji ulazak radikalne ekonomske desnice, svih tih protržišnih opinionfejkera poput Nenada Bakića ili Matije Babića u medijski mainstream mogao prilično lako predvidjeti već u prvim kriznim godinama, upozorenje nije govorilo ništa o širokom asortimanu desničarskih frakcija koje će zavladati ovdašnjim javnim prostorom i institucijama, naročito nakon što su s ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju potrošene posljednje tranzicijske iluzije o “normalizaciji” društva. Ništa o međunarodno koordiniranom pokretu obiteljaša, ništa o deklarativnom povratku tuđmanizma i revizionističkom revivalu ustaštva, ništa o autohtonom političkom ludilu Živog zida, ništa o interesno-klerikalnom ovladavanju Zagrebačkim sveučilištem… Ništa, uostalom, ni o refleksnoj reakciji liberalnih intelektualaca koji su se, suočeni sa svjetonazorskim “povratkom devedesetih”, neobično brzo ukopali u svoje stare rovove, instantno zaboravivši iskustvo ekonomske krize.

Možda bi baš zato već sada, dok medijski bubnjevi najavljuju novu apokalipsu ne govoreći nam zapravo ništa o njenim mogućim posljedicama, vrijedilo hipotetski zamisliti aktualnu političku scenu u scenariju nove krize. Koliko bi ta kriza narušila naizgled pouzdanu vladavinu HDZ-a Andreja Plenkovića, iznenada izvrgnutog zaoštrenim zahtjevima različitih društvenih skupina? Bi li ona napokon dokrajčila dezorijentirani SDP Davora Bernardića? Koliko bi u recesiji profitirala Željka Markić, koliko Ivan Pernar i kompanija? Kako bi se snašli okoštali sindikati? Kako poštena liberalna inteligencija? Bi li makar jedan ili dva ekonomska stručnjaka stidljivo spomenuli klase? Bi li neoliberalni zeloti biti podjednako uvjerljivi govoreći o nužnosti tržišnih reformi ljudima koji ostaju bez posla? I koliko bi daleko mogao dobaciti lijevi odgovor na krizu ako bi ostao zarobljen formulama otprije deset godina?

Jedino što pouzdano znamo o narednoj krizi – kao što nas s vrhunaca papagajske mudrosti ovih dana podsjećaju mediji – jest da će prije ili kasnije doći: možda će biti blaža od prošle, možda oštrija. Znamo i da će – kao što mediji složno prešućuju – vratiti ekonomska i socijalna pitanja u središte političkih sukoba. Ovoga puta, međutim, dobronamjerno upozorenje da u kriznim vremenima desnica često jača neće biti dovoljno: ovoga puta, desnica dočekuje krizna vremena snažnija i organiziranija nego ikada. Ako ništa drugo, sada barem znamo kako ta desnica izgleda i u kojim se smjerovima razvija. A znamo i da s apokalipsom, baš kao u onom Nikolaidisovom romanu, svijet ne završava. Nego počinje borba. Tko se za tu borbu ne spremi na vrijeme, bit će osuđen da apokalipsu ponavlja.

bilten

Odgovori