Drugo lice Brezovice

Najsvježiji komemorativni antifašizam, iako iznenadan i pozitivan simbolički pomak, predstavlja minimum. Za konkretniji odnos prema bazičnom civilizacijskom naslijeđu HDZ će uskoro imati značajnu priliku i posebnu odgovornost. U rukama njegovih parlamentaraca presudna je moć za zabranu ustaškog pozdrava

Andrej Plenković – govor u Brezovici (foto Edina Žuko/PIXSELL)

Odlukom da se komemoracija u Brezovici prebaci na državne organizatore i dolaskom državnog vrha na samu komemoraciju, u Hrvatskoj je uspostavljen civilizacijski minimum. Gesta je za pristojnije ljude možda nedovoljna, prekasna i cinična. Simbolički omjer snaga između antifašizma i njegove suprotnosti u današnjoj je Hrvatskoj otprilike jednak kao između partizana koji su se sredinom 1941. odmetnuli u šumu i njihovih nadmoćnih neprijatelja.

Unatoč tome, pojavljivanje najviših predstavnika državne vlasti na spomen-području pored Siska može se gledati i kao neosporan pomak od dosadašnjeg institucionalnog mraka. U tom minimalnom svjetlu treba sagledavati i poruke koje su odaslane s toga skupa. Premijer Andrej Plenković osudio je kvislinški režim Ante Pavelića i njegove rasne zakone. Pozdravio je žrtvu partizana, dajući im potom uske konture hrvatstva. U stvarnosti se, kao što je dobro poznato, radilo o višenacionalnoj koaliciji rukovođenoj Komunističkom partijom. Na djelu je bilo prilagođavanje za domaću uporabu: prag koji desnica nije spremna prijeći zbog straha od odmazde birača. Otud i Plenkovićeva potreba da na proslavi antifašističke tradicije doda i poratne blajburške likvidacije i Alojzija Stepinca. I to je takoreći dvostruka komemorativna konotacija: HDZ-ovi dužnosnici na Bleiburgu nikada ne spominju krvavu pozadinu poražene i pobijene izdajničke vojske. Predsjednik Zoran Milanović je iskazao ponešto širi odnos prema historiji: izustio je riječ komunisti i pridao im presudnu važnost u raspletu Drugog svjetskog rata na ovim područjima. No suzdržao se od spominjanja vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, bez kojeg ne bi bilo ni pobjede, ni današnje Hrvatske, ako ćemo se rukovoditi argumentima soft desnice u Hrvatskoj. Jedino je predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Franjo Habulin konstatirao najvažniju stvar, koja je izostavljena u govorima državnih dužnosnika: što je nama antifašizam danas?

“Znam da se nerado čuje za ustašizaciju ili fašistoizaciju Hrvatske. I meni bi bilo draže ne govoriti o tome, ali predugo smo šutjeli o tome. Bilo je u ovih 30 godina pojedinaca koji su govorili i pisali, ali odjek je bio mali. U isto vrijeme se u medijima i knjigama slijevala bujica laži. Prekrajala se istina. Odgajali smo mlade u neznanju, ugrađivali im krive vrijednosti”, poručio je Habulin, dodajući da smo u isto vrijeme “ispod glasa komentirali kad su mijenjali imena ulica i trgova, kad su vojne postrojbe dobivale imena po notornim ustaškim zločincima”. “Šutimo kad mladi pozdravljaju ustaškim pozdravom koji ne razumiju. Vlast je u zadnjih 30 godina uglavnom šutjela o tome, a o ulozi Crkve neću govoriti”, zaključio je.

Stanje hrvatskog antifašizma takvo je da je zadnjih pet godina glavni političko-historiografski prijepor u javnosti kako zaštititi vizualni fašizam od zabrane. Po svijetu, s naglaskom na istočnu Evropu, zadnjih su godina niknule mnoge osuvremenjene inačice nacifašističkih ideja, usmjerene protiv izbjeglica, gejeva, nevladinih organizacija, lijevih pokreta, medija i istine. No nigdje, čak ni u takozvanim iliberalnim demokracijama, ne vodi se spor oko pokušaja da se selektivno zaštiti koljačka simbolika iz Drugog svjetskog rata. Riječ je, dakako, o ustaškom pozdravu “Za dom spremni”. Postoji li njegova dvostrukost? Koliko je drevan? Koliko je svjež? Je li toksična hrđa s njegova naziva oljuštena u zadnjemu ratu? Rasprava, dakako, pripada desnici. Izvan halucinogenog svijeta suvremenog desnog pola u ovoj državi, sve navedene dileme su laži koje se reproduciraju običajima ideologije iz koje je usklik proizašao. A ako je zapelo na pozdravu, onda je jasno da gadosti koje su činjene pod njim nemaju šansu za dostojanstven i historiografsko relevantan tretman na političkoj razini. Upravo suprotno: praksa će poslužiti kao podloga za primjenu nekih budućih politika. Nije pritom riječ o vojničkim čizmama, bodljikavim žicama i masovnim grobnicama, nego o permanentnoj zakonskoj, obrazovnoj ili medijskoj netrpeljivosti prema najugroženijim skupinama u društvu.

Pozdrav je u međuvremenu metastazirao u ključnu simboličku odrednicu hrvatske desnice koja ga ujedno koristi i kao dijagnozu svojeg identiteta. Domovinski pokret, nezavisni političari okupljeni oko njega, suverenisti i slične pojave na desnici zdušno su protiv zabrane kada je riječ o pozdravu u nekadašnjoj paravojnoj postrojbi HSP-a. Na pitanje radi li se o proustaškim parlamentarnim strankama, odgovor bi mogao biti da takvi politički pokreti nisu proustaški nastrojeni onoliko koliko HOS-ov pozdrav nije obilježen fašizmom. Vidjelo se to, i mnogo više, i za vrijeme zadnjih lokalnih izbora. Novosti su u nekoliko tekstova uoči izbora upozorile da kandidacijske liste Domovinskog pokreta vrve simpatizerima ustaša i fašistima, dizačima ruku na nacistički pozdrav, sijačima mržnje prema izbjeglicama, ženama i Srbima, njegovateljima kulta krvi i tla. Otkrili smo i njihovu povezanost s krajnje desnim navijačkim grupacijama na terenu i s pojedincima poput Danijela Bezuka, što je gotovo jedini politički CV pojedinih članova navedenih grupacija ili njihovih kolektivnih političkih aktivnosti.

Intelektualni mulj koji je godinama životario na marginama politike, uz nezadovoljne istomišljenike iz HDZ-a, slio se u navedene stranke, upravo svjestan da se srednja struja konačno dozvala pameti po njihovoj mjeri. Nema pritom riječi o mimikriji, dapače. Voditelj emisije “Bujica” glavni im je medijski kanalizator, večernje kontakt emisije Z1 postale su ključne poluge za širenje negacionističkih i revizionističkih besmislica otkad je tu televiziju preuzela firma u suvlasništvu drugog čovjeka Domovinskog pokreta. Brojne druge medijske ispostave krajnje desnog usmjerenja, koje podržavaju ove političke opcije, natječu se zadnjih godina u širenju dezinformacijskih kampanja i u nasrtajima na antifašizam bilo koje vrste.

No odgovornost za postojeće stanje u lijepom dijelu snosi HDZ. Problem postoji od razdoblja Franje Tuđmana. U minulom periodu, posebno za vrijeme Tomislava Karamarka, vladajuća je stranka kroz institucije propustila negatore holokausta i filoustaške diletante iz “nevladinih organizacija” te posebno glasne braniteljske organizacije. Pružila je financijsku podršku ljudima čiji je naum dokazivanje da Jasenovac nije bio logor smrti, da su izvorni i današnji antifašisti demoni i da HOS-ov pozdrav “Za dom spremni” nema veze s ustašama. Treba naglasiti da je dio tih subvencija u međuvremenu uskraćen i dokinut, ali razvodnjena verzija negativnog trenda i dalje se može vidjeti. Dvostruki kontekst koji se pojavljuje svaki puta kada se posebno uzimaju u obzir osjećaji desnih birača, bio je vidljiv i prije mjesec dana. Umjesto usvajanja, zadnja tri izvješća pučke pravobraniteljice Lore Vidović, koja su vrvjela potkrijepljenim upozorenjima o rastu fašizma u hrvatskom javnom prostoru, većinski su zastupnici “primili na znanje”. To će u prijevodu značiti da su njene preporuke institucijama neobavezujuće i beskorisne. Katolička crkva u isto vrijeme odavno je odustala od kakve-takve konzervativne neutralnosti. U fiktivnom naumu da se Stepinca odvoji od konteksta u kojem je imao poziciju najvećeg crkvenog autoriteta, njeni su utjecajni krugovi kroz brojne publikacije i oltarske nastupe usputno intelektualno blagoslovili ustaše, njihove zločine i pripadajuću ideologiju smrti. U takvom ambijentu mlađi naraštaji, koji su u značajnom broju skloni gledati iskrivljeno na povijest 20. stoljeća na ovim prostorima, nemaju neke naročite šanse.

Utoliko, najsvježiji komemorativni antifašizam, iako iznenadan i pozitivan simbolički pomak, u navedenom kontekstu predstavlja minimum. Za konkretniji odnos prema bazičnom civilizacijskom naslijeđu HDZ će uskoro imati značajnu priliku i posebnu odgovornost. U rukama njegovih parlamentaraca presudna je moć za početak promjene dosadašnjeg štetočinskog ponašanja gotovo cjelokupne hrvatske desnice. Predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj izradili su prijedlog o zabrani ustaškog i četničkog znakovlja. Nacrt dodatka za kazneno zakonodavstvo prezentiran je na nekoliko sastanaka s parlamentarnim strankama. Na njima je bio i HDZ, koji se načelno složio da su promjene potrebne. No iako je predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus nakon komemoracije u Brezovici optimistično konstatirao da u vladajućoj koaliciji nema nitko tko bi se protivio njihovom prijedlogu, HDZ-ovci su prije više mjeseci izjavljivali da treba biti pažljiv prema mladićima koji su bili u HOS-u i pod znakom “Za dom spremni” u Domovinskom ratu umirali za Hrvatsku te da “to nema veze s NDH, što je utvrdilo i Vijeće za suočavanje s prošlošću”.

Treba ostaviti mogućnost da su u HDZ-u u međuvremenu promijenili mišljenje i da će pristati na potpunu zabranu. Ali takav je scenarij neizgledan, zbog straha od gubitka određenog postotka desnih birača. No kad bi se alternativno postupilo tako da se preporuke Vijeća za suočavanje s prošlošću pretvore u zakon, bio bi to rijedak, ako ne i jedini slučaj u Evropi u kojem su jasno i eksplicitno u nekom zakonu dopušteni simboli fašizma pod određenim uvjetima. Apologija ustaštva bila bi institucionalno konkretizirana, puno više nego u slučaju mišljenja Vijeća za suočavanje s prošlošću, HDZ-ove sklepotine sazdane od “intelektualaca” koji su prije četiri godine sugerirali da fašizam – ako je riječ o HOS-u – može biti i stvar probavljive perspektive.

Budući potezi vladajuće većine u ovom će slučaju pored svih društvenih sektora definirati i ponašanje sudbene vlasti u Hrvatskoj. Pravosuđe zadnjih godina u svojim suprotstavljenim rješenjima vapi za zakonskom uravnilovkom

Budući potezi vladajuće većine u ovom će slučaju pored svih društvenih sektora definirati i ponašanje sudbene vlasti u Hrvatskoj. Pravosuđe zadnjih godina u svojim suprotstavljenim rješenjima vapi za zakonskom uravnilovkom. Dok do toga ne dođe, pojedini hrvatski suci i sudovi koriste se opisanim lažima hrvatske desnice. Većina sudaca Visokog prekršajnog suda oslobodila je Thompsona odgovornosti od optužbi zbog pozdrava “Za dom spremni” rukovodeći se bestidnim opaskama o spornom pozdravu u kontekstu Domovinskog rata koji nema veze s ustašama. Pravosuđe tako samo slijedi društvene trendove, koji su uspostavljeni zadnjih nekoliko desetljeća, a u kojima se antifašizam dobrim dijelom spominje u najsočnijim psovkama i uvredama.

HDZ je najvećim dijelom odgovoran za to stanje, dok je, na primjer, SDP samo slijedio praksu. Vlada Zorana Milanovića imala je četiri godine priliku da donese konkretne mjere koje su mogle rezultirati drugačijim raspravama u vremenu današnjem. Ne bi, k tome, trebalo zaboraviti da je aktualni predsjednik Milanović, mjesec dana prije nego što je pohvalio komuniste u Brezovici, vratio odlikovanja Branimiru Glavašu, čovjeku optuženom za likvidacije ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, koji se zadnjih godina naslikavao s portretima Adolfa Hitlera i Ante Pavelića.

portalnovosti

Odgovori