Drugarska kritika: Možemo! bi trebalo vjerovati samom sebi

Prošlog je tjedna platformi Možemo! završio medijski medeni mjesec. Većina medija je taj kraj jedva dočekala, ali odgovornost prije svega snosi sama platforma, točnije njeno vodstvo. Slučajevi u Zagrebačkom Holdingu i Dječjoj bolnici Srebrnjak i naknadna opravdanja nisu, čini se, samo slučajni propusti već učinci nerazrađenih politika: od medijske strategije koja kao da ne vidi sve opasnosti minskog polja preko manjka klasnog osjećaja do nes(p)retnog bijega od ideologije u stručnost. Drugarsku kritiku piše Dean Duda.

Kad se stvari zahuktaju pred lokalne izbore, politički komentarijat raznih vrsta – a ime mu je legija – započne natjecanje tko će prije i više puta banalizirati stvar, i ponoviti da su to izbori bez ideološkog punjenja jer se, eto, radi o vodovodu, kanalizaciji, asfaltu i EU-projektima. Pa kako voda, kanalizacija, asfalt i EU-projekti, nisu deklarirali političku pripadnost i ideološki smjer, niti se to da razabrati iz njihove svakodnevne djelatnosti, tako i lokalni izbori ispadaju u toj interpretaciji ideološki prazni. Kao da je posrijedi izbor za upravitelja zgrade, glavnog vodoinstalatera u kvartu ili natjecanje za najbolju asfaltnu bazu. I tu se kao stalno mjesto i obavezni lik u raspravama pojavljuje pitanje stručnosti i sposobnosti, dakle izbor ljudi koji znaju, jer građani su na izborima poklonili političko povjerenje onima koji će izabrati upravo takve u svom upravljačkom radu ili su pak sami prepoznati baš kao ti i takvi. Dakle, drugi korak jest da se u tom hlapljenju političkog i ideološkog, nakon izbornih rezultata, u upravljačke ekipe javnim natječajem ili nekom kreativnijom logikom biraju stručni i sposobni, navodno dokazani u problemima vodoopskrbe, kanalizacije, asfalta i EU projekata.

Kad se, međutim, dogodi smjena lokalnih vlasti, onda taj isti komentarijat, kojemu je (ne zaboravimo) ime legija, zdušno blebeće kako je “pala dugogodišnja utvrda HDZ-a/SDP-a/IDS-a” i predviđa kako bi se taj rezultat “mogao odraziti u političkom životu na nacionalnoj razini”, hoće li to “uzdrmati vrh stranke” jer su “birači poslali poruku”, pa odjednom pripovijest o vodi, kanalizaciji, asfaltu i EU-projektima nekako poprima realnije političke i ideološke konture, neovisno o tome jesu li lokalne upravljačke strukture bile sastavljene od stručnih ili podobnih. Ne vide se ili se ne žele vidjeti uvjeti proizvodnje političkih odluka, pa tako i onih koje se odnose na vodoopskrbu, kanalizaciju ili asfalt, jer – prisjetimo se – višemandatni i doživotni zagrebački gradonačelnik dizao je fontane, gradio skupe javne zahode na tramvajskim okretištima i asfaltirao rupe promptnim telefonskim pozivom tijekom radio-emisija, a struka je šutjela u kutu i bavila se svojim poslom, i u toj šutnji bila ništa manje koruptivno aktivna od politike. Desetljećima.

Pad koncentracije i poneki nedostatak

Ipak, zavodljivost prazne priče o struci i politici nije samo stvar cikličkog presinga komentarijata. Kad se pojave problemi u “upravljačkim procesima”, kao što je to prošli tjedan bio slučaj u Zagrebu, onda se paradoks tog odnosa multiplicira, osobito ako je vladajuća upravljačka politika kao jedan od svojih ključnih orijentira postavila stručnost u radu pa se, zatim, u oba slučaja (Zagrebački holding, Dječja bolnica Srebrnjak), nezadovoljna uslugama ili izborom stručnih ljudi zatekla u nezavidnoj situaciji i uz poneku ogrebotinu ili manju modricu ipak ostala s pravom postojana u vatrenom krštenju. Modrice i ogrebotine ogledaju se nedvojbeno u dva činjenična ishoda. Prvi, da je završio njezin medeni mjesec s većinom medija, što su neki istini za volju jedva dočekali jer napeti obigravaju već dulje vrijeme; i drugi: da se po bokovima bespotrebno otvorila setu primjedbi koje uključuju dijelom niz stereotipnih etiketa isticanih u predizbornoj kampanji, slijed ciničnog omalovažavanja i udar na bitne odrednice zamišljenoga političkog djelovanja.

Osim ozbiljnih pukotina koje vraćaju u upravljačku igru navodni klijentelizam, pripovijest o odnosu politike i struke začinjena je ovom prilikom odrednicama od “dječjeg vrtića”, “cirkusa”, “aktivizma”, “amaterizma”, “njima odluke šapću prijatelji” do račanovske parafraze u hadezeovskoj leksičkoj izvedbi “opasni ljudi opasnih nakana”, kao i niza sličnih označitelja koji bi više ili manje trebali pokazati da se radi o ljudima čija je politička ubrojivost opasna i ispod zahtijevane razine koju iziskuje ozbiljnost upravljačkog posla. Naravno, posrijedi su kvalifikativi koji već desetljećima predstavljaju opća mjesta u ocjeni bilo kojeg političkog angažmana iz zelenog ili zeleno-lijevog spektra, osobito simbolički dobno-opresivno iritantni, i naslušat ćemo ih se svakako sljedećih godina čak i u situacijama kad ih budu izgovarali i oni koji ne razumiju njihovo porijeklo i značenje. Jedan historijski zanimljiv primjer slične političke orijentacije možda bi mogao biti poučan.1 Doista bi, u nizu aspekata.

Vratimo se ipak spomenutim uvjetima proizvodnje političkih odluka u četverokutu transparentnost – zakonitost – stručnost – javni interes u okolnostima u kojima je platforma Možemo! (platforma a ne partija što, starinskim političkim rječnikom, na stanovit način uključuje frakcije, ali ne i borbu među njima nego paralelne putanje u prioritetima i razini aktivnosti) započela upravljanje gradom, a te su okolnosti naslijeđeno minsko polje koje se usložnjava dodatno u kombinaciji sa spomenutim četverokutom. Izbor takva okvira političkog djelovanja zahtijeva maksimalnu mobilizaciju sustava zagovaranih političkih vrijednosti, jasnu ideološku legitimaciju i adekvatnu mjeru taktičkog opreza. I tu se, nažalost, dogodio pad koncentracije pa se usput pokazao i poneki nedostatak. Tek nekoliko perifernih koraka odnosno primjera i to obrnutim redom:

a) Kad se posljedicama političkih odluka naslađuju predpolitička tijela poput Filipovića ili Hermana, onda se mora znati da se negdje pogriješilo, jer ako su i oni nešto shvatili, onda je građanima, biračima i simpatizerima, uza svo razumijevanje okolnosti, više nego jasno i vjerojatno barem malo i razložno neugodno.

b) Kad mediji dočekaju posljedice političkih odluka na volej, proizvodeći dodatnu količinu moralne panike izrazima poput “mesijanizam” ili sličnim budalaštinama, istražujući otprilike je li netko s liste Možemo! živio 2008. u istoj ulici s nekim članom nadzornog odbora javnog poduzeća što neosporno pokazuje koruptivno-klijentelističku vezu, ili kad netko razgovara s voditeljem navodno gledanog javnotelevizijskog nedjeljnog u 2 programa koji ne razlikuje plaćanje životnog osiguranja od ulaganja u fondove – a pita ulažete li u fondove – onda treba sjesti i razmisliti o medijskoj strategiji. Jer ako se odlučilo mijenjati način bavljenja politikom u zajednici, onda se sukladno mijenja i medijski pristup, i to, usudio bih se reći, žešće negoli je to dosad učinio itko u političkom životu. Za to, naime, postoje nužne pretpostavke, a vrijeme odnosno trajanje mandata jednako tako ide tome u prilog.

c) Kad se na pregovore/razgovore o/s imenovanim članovima uprave pozove lik skupštinar koji s menadžerima razgovara kao da su frendići iz prosvjedne povorke ili netko iz ekipe u haustoru (ako je vjerovati subjektu koji je neprofesionalno objavio veću količinu smeća i profesionalno pokupio jednaku količinu otpremnine), onda se zbilja mora zamisliti što se uopće zna o navodno kompetentnim korporativnim pticama selicama kojima su grijani automobilski zicevi i nekoliko otpremnina godišnje nešto poput “dobar dan”. Bez razvijenog klasnog osjećaja ili barem osjećaja za klasne pozicije, a zatim i izbora prikladnog načina političke komunikacije teško da se u postojećim okolnostima može upravljačko-politički djelovati.

d) Ako se već nježno bježi od eksplicitno lijeve političke legitimacije da se ne bi navodno iritiralo građane kojima je kao dosta i ideologije i ovih i onih, nego ih zanimaju kanalizacija, vodoopskrba i asfalt, pa se i u tom aranžmanu posljedice političkih odluka jedva dočekaju na desni volej, s razlogom ili ne, vrijedilo bi, čini se, svaku odluku politički vrijednosno potkrijepiti jer se tako definiraju orijentiri i određuje smjer.

e) Ako je već osnovna legitimacija zelena i održivo-razvojna, što je neprocjenjiva kvaliteta platforme, onda se barem u tom aspektu upravljanja gradom ne bi smjela dogoditi ni najmanja pogreška, neovisno o tome koji je stručno-klijentelistički zdrug naslijeđen ili osporen u naslijeđu aktivnosti vezanih uz problematiku otpada.

Da pojednostavim s naličja: Možemo! je propustilo priliku sadržajnog očitovanja, dakle jedan od ključnih trenutaka, zvali ga konvencijom, saborom, kongresom, savjetovanjem, kako god bilo, da uključi članove i simpatizere u rad, osnuje raznorazne radne grupe, operativne i savjetodavne, i nametne jači i masovniji politički ritam na nacionalnoj razini. Nazivali se platformom ili strankom, ionako već imaju Savjet (nadam se služe svrsi), morali su drukčije i bolje kapitalizirati rezultate lokalnih izbora. Možda jesu, ali da je vidljivo i javno – baš i nije.

Neaktivirane vlastite snage

Ali tu je, čini mi se, jedini bitan problem koji Možemo! zapravo ima. Zdušno podržani i dobrodošli kao da nisu uspjeli do kraja uvjeriti aktivne dionike platforme da politički angažman ne prestaje izbornom pobjedom, snimanjem spota ili objavom na društvenim mrežama nego da iziskuje izlazak iz granica građanskog komfora uzimanjem udjela i preuzimanjem konkretnih upravljačkih obaveza, dakle da u zagrebačko političko blato i sve njegove ekstenzije treba zagaziti, bilo da je riječ o kulturi (što je pomalo začudno pasivno), obrazovanju (polukorak s izborima za školske odbore i siva zona građanskog odgoja) ili pak zdravstvu. Stoga bi Možemo! moralo okončati internu igru skrivača budući da među brojnim ljudima koji su radili/pisali njihov program, s obzirom na biografski deklarirane kompetencije, takvi svakako postoje. Situacija je isuviše važna da bi se politika i nadalje tretirala kao hobi u vrijeme dokolice i ostajala s onu stranu praga građanskog komfora, a odličan posao odrađivali tek saborski zastupnici ili, u zagrebačkom i puno težem primjeru, gradonačelnik i njegovi zamjenici.

Usto, vrijedilo bi dograditi, ne nalazim primjereniju usporedbu, lovrakovsko razumijevanje zajednice i politike, jer unatoč svoj inkluzivnosti i politici odozdo, život u gradu i upravljanje gradom nisu ni “Družba Pere Kvržice” niti “Vlak u snijegu”. To je tradicija HSS-a iz nekih drugih vremena, dopadljiva na prvoj razini, ali na svim ostalim danas posve neprimjerena, ograničena i nedostatna u svojoj naivnosti. Iako poučna u mnogočemu.

Poštenje ljudi iz Možemo!, koje je izvan svake sumnje, nije dovoljan adut u ovoj igri, kao ni pristojnost koja svakako jest dobrodošla vrijednost u hrvatskoj političkoj bari. Zato je ključno kontrolirati uvjete proizvodnje političko-upravljačkih odluka. U širem političkom okviru Možemo! bi nedvojbeno trebalo osvijestiti da ima srednjoročno značajnu odgovornost odnosno teret koji nije jednostavno nositi. To je teret perspektive politika lijevo od centra u godinama koje dolaze i u trenutnoj konstelaciji snaga, kocka je ne bez razloga pala upravo na njih. Stoga treba tražiti saveznike, artikulirati politički sadržaj i aktivirati ideološko punjenje. Stvar je više nego ozbiljna jer bi propuštena prilika podigla rampu filipovićima, hermanima ili resslerima, i ostao bi samo život u punoj praznini. A tad ni kanalizacija, ni vodoopskrba, ni asfalt ne bi imali puno smisla.

  1. Uz ispriku na samocitiranju, podsjećam, dakle, tek na jednu davnu analizu ponešto slične ambicije i potpunog promašaja: Zeleni snovi o beskonfliktnom društvu – Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje (arhiva 2013-2017) [↩]

bilten

1 comment

  1. Ako ništa drugo treba pročitati posljednji pasus.

Odgovori