Drago Pilsel: Zoran Milanović i pitanje hrvatske krivnje

Bio sam u Sarajevu s vladikom pakračko-slavonskim Jovanom Ćulibrkom koji mi je bio gost u emisiji koju vodim na Face TV (prvi dio razgovora je emitiran prošle subote i možete ga pogledati na desnom stupcu ovoga portala – ”Vrijeme suodgovornosti”, drugi dio će biti emitiran iduće subote).

Dotakli smo se i pitanje genocida počinjenog od strane Hrvata/ustaša nad Srbima, govorili smo i o prijeporima oko Jasenovca (brojke od 700.000 do milijun ubijenih Srba, kao i minimalističke brojke Vice Vukojevića, Igora Vukića, bliskog suradnika Josipa Bozanića Stjepana Razuma i Glasa Koncila su, jednostavno rečeno – nemoralne!), stigli smo i do ovogodišnjeg obilježavanja proboja logoraša (bit će to 75. godišnjica)…

Gospodin Jovan se susretao sa Zoranom Milanovićem u Jasenovcu, dok je bio premijer RH. Hoće li izabrani Predsjednik pomoći da dođe do suočavanja s poviješću ili, jer mi se ta metafora dopada, do smirivanja povijesti? Hoće li znati iskoristiti povoljnu klimu koja postoji među predstavnicima vjerskih zajednica i činjenice, o kojoj sam dosta pisao, da su se lani u Jasenovcu podno Kamenog cvijeta u molitvi prvi put sastali vladika, biskup, muftija i rabin?!

Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala

Dok smo se vraćali avionom iz Sarajeva za Zagreb gledao sam kroz prozor poharan i krvlju natopljeni prostor u kojem djeluje vladika Jovan: eparhija mu je desetkovana u bilo kojem smislu. Izuzetno teško breme ima Jovan Ćulibrk na plećima (kazao mi je, štoviše, da ponegdje, kao što je slučaj u Virovitici, gradska vlast ne želi dati ni prostor ni dozvolu da se služi liturgija, a tamo je razoren pravoslavni hram. Toliko o Plenkovićevom HDZ-u i blebetanju o europskoj Hrvatskoj!). Pa sam, pod dojmom našega televizijskog razgovora i koncentriran na ono što mi se motalo u glavi dok sam gledao Hrvatsku iz zraka, poželio biti u prilici da ispovjedim izabranom predsjedniku Milanoviću moju muku.

Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? Jasno mi je, predsjedniče, da je to u hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) gotovo nezamislivo i skoro nemoguće. U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat.

Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima, frustracijama i porivima za osvetu iz Drugog svjetskoga rata i poraća.

Hrvati bi se zbog Nezavisne Države Hrvatske (NDH), čije se postojanje sve više problematizira u modernoj historiografiji, za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti sućut i pokajanje. Baš kao što taj osjećaj imaju Nijemci. Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv srpskoga i romskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću, nažalost – još nema.

Reče Ivo Josipović u razgovoru za beogradski list Danas (koji prenosimo i imamo na portalu) da Zoran Milanović nije osoba koja bi zataškavala zločine. A je li osoba koja bi mogla dogotoviti (ili nastaviti) proces koji je počeo za mandata Ive Josipovića, proces čišćenja povijesne memorije za koji se toliko bio angažirao Ivan Pavao II. i nastavlja širiti papa Franjo?

Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer mislim da ako je savjest ”mirna” mnogim Hrvatima, moja to ne smije biti.

Moj otac Adolf Pilsel približio se Anti Paveliću u drugoj polovini pedesetih u Argentini kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem kao znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Ćosić udata Pilsel spasili život Poglavniku u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu (što je opisano u mojim knjigama).

Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands) 1982.

Gospodin Jovan se susretao sa Zoranom Milanovićem u Jasenovcu, dok je bio premijer RH. Hoće li izabrani Predsjednik pomoći da dođe do smirivanje povijesti? Hoće li znati iskoristiti povoljnu klimu koja postoji među predstavnicima vjerskih zajednica i činjenice, o kojoj sam dosta pisao, da su se lani u Jasenovcu podno Kamenog cvijeta u molitvi prvi put sastali vladika, biskup, muftija i rabin?!

Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam svakim danom kojim sam se budio postajao svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) i jer sam morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978., kada mi je bilo 16 godina, postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život.

Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji. Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako pravno za djelo nismo odgovorni.

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, političku povijest i koji postaje svjestan ne dohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.

Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova (jedan ustaša, drugi suradnik Gestapa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.

Moj lani preminuli otac, Adolf Pilsel, nakon mene prvi, i to tek u 81. godini života, postao je sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što su o tome kazali Vlado Gotovac, Predrag Matvejević ili Slavko Goldstein. Znate da nisam na čisto s time s kojom je sviješću moj otac preminuo, a bio sam siguran da shvaća što mu želim poručiti, osobito nakon što me je zamolio da ga odvedem u Jasenovac i nakon što se tamo poklonio žrtvama ustaškog terora.

Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije iz uzroka (kako je to zagovarao Karl Jaspers) – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svomu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.

Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Bilo me sram i kod posjete Ahmićima. Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sram me je i što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu (nešto tu pokušava požeški biskup Antrun Škvorčević ali to ni iz daleka nije dovoljna gesta). Dakle, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!

Reče Ivo Josipović u razgovoru za beogradski list Danas (koji imamo na portalu) da Zoran Milanović nije osoba koja bi zataškavala zločine. A je li osoba koja bi mogla dogotoviti (ili nastaviti) proces koji je počeo za mandata Ive Josipovića, proces čišćenja povijesne memorije za kojeg se toliko bio angažirao Ivan Pavao II. i nastavlja činiti papa Franjo?

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine rata i poraća, pak druga je manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog jugoslavenskog staljinizma.

Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: i ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.

Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. U tom poslu Zoran Milanović smatram, mora biti jako angažiran.

Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.

autograf

1 comment

  1. Koji genije, eto zašto ne moram čitati sve portale nego samo one koji objavljuju D. P. i slične pametne autore! Izvrstan članak!

Odgovori