Dragan Markovina: Baldasar, Tuđmanov učenik ili kako se briše povijest na splitski način

Dragan Markovina: Baldasar, Tuđmanov učenik ili kako se briše povijest na splitski način

Čitav cirkus koji se odvijao u Splitu kroz posljednjih par dana, nije poslužio ničemu drugom, doli tome da se razumniji svijet po tko zna koji put uvjeri kako puno veću odgovornost za moralno otkliznuće moderne Hrvatske u svaku vrstu revizionizma i neoustaškog sentimenta, snosi SDP, nego stranka koja stoji iza tih procesa, a odaziva se na ime HDZ. Jer dok s HDZ-om čovjek uvijek zna na čemu je, tzv. socijaldemokratska alternativa svaki put iznova iznenadi količinom poniznosti kojom je spremna ljubiti cipele svojih političkih suparnika. Ta je disciplina u posljednjih četvrt stoljeća toliko uzela maha, da više ne može biti nikakvog govora o tome da su SDP-ovci u očajničkim pokušajima da poljube tuđmanovsku mitologiju dosegnuli pod. Njihova se posvećenost toj aktivnosti, naime do te mjere razvila, da su sada prešli u nojevsku fazu pod zemljom. Koja im naravno omogućuje da lokalnim neofašistima i pronosniranim povijesnim lažljivcima cipele ljube stražnjicom. To je recimo disciplina koju je splitski gradonačelnik Ivo Baldasar doveo do savršenstva. Do takve se na kraju figure dođe kad se u istom čovjeku spoje izvorni SDP-ovac, uvijek spreman na svaku vrstu domobranske poniznosti i suvremeni SDP-ovac, ispražnjen od svakog političkog sadržaja. No takvima se, konkretno Ivi Baldasaru, ipak mora priznat da su ispravno shvatili Tuđmanov koncept pomirbe, koji se sastoji otprilike od toga da će djeca ustaša poštediti djecu partizana, uz sitnicu od uvjeta, da ovi u svakoj prigodi zataje porijeklo, ili još bolje pljuju na njega.

Baldasarov strah od revizionista

Činjenica da današnji Split nema niti jednu, jedinu ulicu posvećenu antifašističkoj borbi, a da njime vlada socijaldemokratsku partija u pravom svjetlu pokazuje što je od te partije ostalo. Dakle Ivo Baldasar, ne samo što otvara spomenike brigadama koje nose ime ustaškog zločinca, nevino plješćući na toj manifestaciji, nego i iz predostrožnosti odbija minimalne zahtjeve splitskih antifašista, da bi na kraju odustao i od vlastitog kalkulantskog prijedloga da neka periferna ulica ponese ime Prvog splitskog odreda. I to zbog čega? Zanemarimo li naravno njegovu potpunu političku nepismenost i bezidejnost, zbog straha od Petra ŠkorićaLuke Podruga i plejade ostalih revizionista. U tom svjetlu njegov obračun s nesretnicima s Mejaša toliko je licemjeran, da čovjek pred tim naprosto ostane bez riječi.

Sjetit ćemo se, nije bilo davno, kad je Baldasar na isti način, pred nesuvislim i neartikuliranim napadom bijesa Petra Škorića povukao prijedlog da Josip Milat bude predsjednik Povjerenstva za imenovanje trgova i ulica, da bi sada učinio potpuno istu stvar. Naivniji građani mogli bi se zbog toga eventualno upitati, zašto su onda uopće glasali za Baldasara, a ne izravno za Škorića, dočim će im oni trezveniji objasniti da ovom zemljom, a posebno Splitom čitavo vrijeme vlada HDZ. Nekad svojom radikalnom frakcijom pod izvornim imenom, a nekad opet kroz umivenu, domobransku frakciju, koja se  krije iza imena SDP-a. Iznevjeriti po tko zna koji put, ne samo vlastite birače, nego i te nesretne heroje Splita koji su goloruki i iz ideala išli oslobađati zemlju i grad, da se ne bi zamjerili čuvarima nacionalističkog duha, mogu samo, da se poslužimo riječima njihovog idola, za čiji su spomenik splitski SDP-ovci unisono digli ruku, jalnuški diletanti i smutljivci. A sve pod krinkom uspostave konsenzusa. Baldasar nikako da shvati da društvo nikad i nigdje nije jedinstveno, niti to treba biti, te da baš zbog toga postoje različite stranke kroz koje se zrcale različiti interesi, različitih slojeva društva. Da nije tako, bila bi dovoljna jedna partija i njenih nekoliko frakcija. Čemu kao što je već navedeno, od ’90. do danas i svjedočimo. Sada je valjda svima jasno da SDP ne služi ničem drugom, doli prevari birača koji se ni u čemu ne slažu s politikom HDZ-a. Jer toliko raditi protiv volje vlastitih birača, a u korist upravo onih protiv kojih su glasali, može samo netko tko djeluje s unaprijed donesenim planom. Jedina je na kraju šteta što je još Nikola Grabić formalizirao to stanje prešavši kao gradonačelnik iz HSLS-a u HDZ, pa bi se takav Baldasarov potez u današnje vrijeme činio tek kao blijeda kopija onodobnog zvjezdanog prelaska. Što i ne treba žaliti kad je već svjesno izabrao da u svemu bude bos, a ne hadžija.

Slavna povijest na udaru desnice

foto: hkv.hr

Da bismo u konačnici bolje razumjeli aktualnu raspravu oko imenovanja jedne od splitskih ulica imenom Prvog splitskog Partizanskog odreda, trebali bismo se vratiti u rane devedesete godine, koje su u potpunosti bile obilježene revizionističkim odnosom prema cjelokupnom povijesnom nasljeđu, s naglaskom na antifašističku baštinu. Iako je taj proces zahvatio čitavu Hrvatsku, u Splitu je on doveden do kraja, na način da su sa gradskih ulica nestala apsolutno sva imena koja su na ijedan način bila povezana s antifašističkom borbom ili s idejom ljevice. U kolikoj mjeri je takva odluka bila cinična, svjedoči podatak da je gotovo trećina grada na raznorazne načine sudjelovala u antifašističkoj borbi te da su građani Splita dva puta tijekom Drugog svjetskog rata oslobađali svoj grad od fašizma. Posebno tragičnu sudbinu imali su borci Prvog splitskog odreda koji su, otišavši potpuno nespremni na nepoznat teren, po nepodnošljivim uvjetima te nakon žestoke borbe s ustaškim i talijanskim jedinicama, bili uhapšeni, brutalno mučeni te na koncu, po odluci Prijekog ustaškog suda u Sinju, od 26. kolovoza 1941. godine strijeljani. Brojni Splićani su također stradali u fašističkom logoru na Solinskoj cesti, danas Ulici Domovinskog rata. Imajući sve to u vidu, posve je jasno da je konačno oslobođenje grada od fašizma, 26. listopada 1944. definitivno jedan od najvažnijih datuma u povijesti Splita. Što nas dovodi do još jedne sramotne odluke onodobnih gradskih vlasti, da se na novopostavljeni štandarac na Pjaci s uklesanim najvažnijim datumima iz povijesti grada ne ukleše 26. listopada 1944. godine. Ako su se navedene revizionističke odluke na neki izokrenut način u kontekstu cjelokupnih događaja iz devedesetih godina i mogle barem motivacijski razumjeti, iako ne i opravdati, posve je nejasno da se 2014. godine, povratak Splita vlastitoj povijesti uopće dovodi u pitanje te u konačnici relativizira. Unatoč tome što je Udruga antifašista, posve svjesna nedozrele građanske svijesti kod mnogih pripadnika nacionalističke desnice u gradu, istaknula minimalistički zahtjev da se dio ulice koja se nalazi na mjestu odakle je Prvi splitski odred krenuo u antifašističku borbu imenuje po tom odredu, da se manjem dijelu današnje Ulice Domovinskog rata vrati staro ime Ulice žrtava fašizma, zbog proste logike da se u njoj nalazio fašistički zatvor te da se u konačnici na štandarac ukleše datum 26. listopada 1944., njihov prijedlog naišao je s jedne na posvemašnji cinizam, a s druge na rezolutno odbijanje.

Ponižavanje grada

Međutim ovdje je od rezolutnog odbijanja puno pogubniji cinizam manifestiran od strane gradske vlasti. Voditi ikakvu suvislu raspravu sa likovima poput Podruga i Škorića, koji bi polemizirali o tome jesu li partizani bili partizani ili marsovci čini se prilično besmislenim. No naići na potpuno nerazumijevanje gradskih vlasti, koje su praktično u potpunosti odbile sve navedene zahtjeve, zakamufliravši vlastiti stav imenovanjem nepostojeće ulice na periferiji imenom Prvog splitskog odreda, da bi na kraju i od toga odustali, u punom je smislu riječi ponižavajuće. Posebno u svjetlu činjenice da se gradonačelnik Baldasar usudio tim odbijanjem javno pohvaliti, ističući kako nije prihvatio sve zahtjeve antifašista. Tražimo li kao građani i antifašisti doista previše kad očekujemo da se socijaldemokratski gradonačelnik ponaša kao istinski antifašist, a ne kao netko tko antifašistima udijeljuje milostinju i slijedom toga, zar doista očekujemo previše, ako tražimo da se poštuje tradicija grada kojim trenutačno upravlja, umjesto da se podilazi duhu i ljudima koji su tu tradiciju nekoć temeljito razgradili i ponizili?

tacno

1 comment

  1. Kakve li bi tek sudove Markovina donio o brodskim esdepeovcima koji šute kano kurve dok Brod ima ulicu nazvanu po ustaškom doglavniku Mili Budaku?

    Bitno je da su prvaci zaposlili svoje žene. Ostalo je nevažno.

Odgovori