„Domoljubna“ hrvatska vlast gura u zaborav najčasnijeg vojskovođu Domovinskog rata

Foto: Hina

Sva državna pompa ubijenom plaćeniku OSRH u Afganistanu – gdje nije imao što tražiti, da ga u smrt nije poslao isti taj državni i vojni vrh RH koji ignorira generala Petra Stipetića, ne samo u Ogulinu – a prešućivanje istinskog domoljublja, hrabrosti i vojnih uspjeha ljudi, koji su u kritičnim trenutcima najnovije nacionalne prošlosti izborili opstanak i opstojnost ne samo svoje domovine već i ljudi što ih kukavički ignoriraju nakon što je oružje utihnulo. Hrvatsko Središte za međunarodne vojne operacije – sic transit, kakve RH treba uopće imati veze s tuđim (američkim) ratovima i međunarodnim operacijama po svijetu!? Nikakve. Ubijeni u Afganistanu Josip Briški ni jednim promilom nije zaslužan za uspostavu temelja ove zemlje. General Stipetić jest. Kojem se državni i vojni vrh nije udostojio odati zasluženo priznanje. Nije se ni protokolarno – kamoli ljudski zahvalno ili veteranski solidarno – udostojio nazičiti prvom u RH imenovanju trga Stipetićevim imenom. Došao je samo general Marijan Mareković, u svoje ime, koji je s najčasnijim vojskovođom uspješno pobjeđivao na najtežim bojišnicama 

Marijan Vogrinec

Kolumbijski književni nobelovac Gabriel Garcia Márquez napisao je neprolazno štivo „Pukovniku nema tko pisati“, Miloševićev apologet crnogorskih krvnih zrnaca u srpskoj književnosti vrlo vrijednog, „kužnog“ u tzv. komunističkom mraku „Heroja na magarcu“ (Otokar Keršovani, Rijeka 1967.), a HDZ-ova koalicijska državna i vojna vlast neki dan u Ogulinu u povodu godišnjice smrti sramotnu epizodu o tomu kako stožernoga generala Petra Stipetića – istinskog heroja Domovinskog rata i pobjednika u najkrvavijim bitkama protiv velikosrpskog agresora – licemjerno gura sa slavljeničkog bijelog konja na magarca ignorancije i zaborava. Nitko, ama baš nitko od tih što trenutno upravljaju državom i vojskom, Hrvatskim generalskim zborom i važnijim od 1350 tzv. braniteljskih i stradalničkih udruga nije došao – makar protokolarne korektnosti radi, što im spada u opis posla – na Dan grada Ogulina nazočiti svečanosti na kojoj je Stipetićevo rodno mjesto, prvo u zemlji, odalo počast najčasnijem vojnom profesionalcu, utemeljitelju organizirane hrvatske oružane sile i uspješnu zapovjedniku imenovanjem Trga generala Petra Stipetića.

Nije to samo guranje heroja s pobjedničkog konja na magarca, krimen trenutne vlasti prema slavnom pokojniku (umro je lani nezasluženo gurnut u stranu; nije želio pripadati „domoljubnoj“ polit-vojnoj kasti nabildanih „braniteljskih zasluga“ i prava), nego je to krimen vlasti prema narodnom pamćenju, što joj valja odgovarajuće honorirati na izborima. Da ignoranti zapamte što jesu, a što nisu vrijednosti na kojima civilizirana zemlja ima budućnost u civiliziranom svijetu. Tek par dana prije Ogulina, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i braniteljski ministar Tomo Medved, etc. u cintoru crkve sv. Mihaela u zagrebačkim Gračanima klanjaju se i mole – je li, u ime svih žitelja RH (sic transit) – bezimenim kostima navodno 294 ustaše i njemačkih nacista, pokrivenih državnom zastavom RH, zemlje ustavno strogo distancirane od zločinačkog pararežima tzv. NDH. Počast, je li, na najvišoj državnoj razini ustašama i hitlerovcima, ubijenim po sljemenskim šumama i okolici, pri bijegu, u žestokim borbama s partizanima, jer nisu željeli položiti oružje ni danima po raspadu tzv. NDH i kapitulaciji Trećeg Reicha. Kakva je to i komu poruka: državna počast nacifašizmu, zaborav junaku Domovinskog rata bez kojeg i takvih ove države ne bi bilo?

„Zaslužnicima“ čast, zaslužnicima zaborav

Sva državna pompa ubijenom plaćeniku OSRH u Afganistanu – gdje nije imao što tražiti, da ga u smrt nije poslao isti taj državni i vojni vrh RH koji ignorira generala Petra Stipetića, ne samo u Ogulinu – a prešućivanje istinskog domoljublja, hrabrosti i vojnih uspjeha ljudi, koji su u kritičnim trenutcima najnovije nacionalne prošlosti izborili opstanak i opstojnost ne samo svoje domovine već i ljudi što ih kukavički ignoriraju nakon što je oružje utihnulo. Hrvatsko Središte za međunarodne vojne operacije – sic transit, kakve RH treba uopće imati veze s tuđim (američkim) ratovima i imperijalnim operacijama po svijetu!? Nikakve. To nije naš interes – nosit će ime poginulog u Afganistanu Josipa Briškog, koji ni jednim promilom nije zaslužan za uspostavu temelja ove zemlje. General Stipetić jest. Kojem se državni i vojni vrh nije udostojio odati takvo, više no zasluženo priznanjeni. Nije se ni protokolarno – kamoli ljudski zahvalno ili veteranski solidarno – udostojio nazičiti prvom u RH imenovanju jednog trga/ulice njegovim imenom. Svaka čast generalu Marijanu Marekoviću, koji je s najčasnijim vojskovođom Stipetićem uspješno pobjeđivao na najtežim bojišnicama i koji je, u svoje ime, došao uveličati događaj u Ogulinu.

Ploču s nazivom Trga generala Petra Stipetića otkrila je njegova kćerka u nazočnosti mještana i dijela tzv. običnih hrvatskih branitelja, suboraca omiljenog generala Pere, koje se nije i neće vidjeti na politikantskim i stranački dirigiranim performansima ucrnjenih čekićara, stožeraša, šatoraša…, na „događanjima veteranskog/stradalničkog naroda“, etc. Čiji mnogi „vječni“ vođe ni ratnim zaslugama niti vojničkom čašću u ratu i poraću nisu vrijedni čistiti Stipetićeve vojničke čizme. Ali, što bi neki rekli, to je nama naša borba dala, da imamo napretek – budala. Nema veze, je li, što izostaje državno priznanje ratnomu junaku koji je omogućio svojim sugrađanima napokon biti „svoji na svomu“, da „hrvatska lisnica bude u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu“?

Ako je HDZ-ovom vladajućem mainstreamu u državi i vojsci, a jest – iz politikantskih razloga ulizivanja tzv. suverenističkoj desnici uoči izbornih utrka i usred unutarstranačkog rusvaja u borbi za (pre)vlast – neugodno nazočiti odavanju počastiti zaslužnom generalu, više ne smiju govoriti da su preuzeli odgovornost. To nije odgovornost za narod i državu, kamoli za službeno oktroirane vrijednosti tzv. dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata. Zašto nije pokazala odgovornost vrhovna zapovjednica oružane sile, koja je „žarko željela uzeti pušku u ruke na početku rata i otići na prvu crtu bojišnice“? Grabar-Kitarović u politiku i HDZ, a general Stipetić na prvu crtu bojišnice. Gdje je pobjeđivao. „Zašto niste bili na odavanju počasti generalu Petru Stipetiću, koji je u Ogulinu dobio trg“, pitala je Nataša Božić, urednica/voditeljica „Točke na tjedan“ televizije N1 Hrvatska Gordana Jandrokovića, a ovaj je odgovorio von oben, pun sebe i neviđene količine arogancije:

„Tko je taj tko će prozivati predstavnike vlasti da ne obilježavaju te važne događaje? To pitanje je postavio predsjednički kandidat SDP-a (Zoran Milanović, op. a.), a ja bih pitao gdje su oni kad slavimo Dan državnosti, idemo na Mirogoj položiti vijence i zapaliti svijeće prvom hrvatskom predsjedniku, doktoru Franji Tuđmanu. Radi se o plitkoj politikantskoj akciji, tamo su bili predstavnici ministarstva, radi se o nepotrebnoj provokaciji. Zašto bih se ja sada opravdavao SDP-u gdje sam bio? Neprimjereno je od njih, koji uglavnom ne dolaze na takva mjesta, da postavljaju takva pitanja. Nemojte mi vi određivati gdje ću ja biti. Vi biste određivali predsjedniku Sabora, predsjedniku vlade i predsjednici Republike na kojim će manifestacijama biti? Što niste pitali njih? Što ću ja sada, ako me prozove SDP, svaki put objašnjavati zašto negdje nisam došao?“ Ratni heroj, Gordan Jandroković bi morao znati, nije lopta za međusranačko napucavanje, kao što su i novinari dužni pitati, a državni dužnosnici odgovoriti na pitanja. I točka. Arogancija ne pali.

Stožerni general Petar Stipetić – među svojim vojnicima omiljeni general Pero, s vječnom cigaretom među prstima – bio je vrhunski profesionalac, vojno školovan do generalskog čina još u bivšoj JNA, koji je 1991. na poziv predsjednika Tuđmana i s generalom Antunom Tusom preuzeo delikatnu zadaću u kritičnim okolnostima ustrojiti i organizirati hrvatsku vojsku. Kao zapovjednik Sektora sjever u VRA Oluji (Sektorom jug je zapovijedao general Ante Gotovina), stavio je oslobodilačku točku na i najsjajnijom pobjedom u najkrvavijoj bitci Domovinskog rata: 8. kolovoza 1995. predao mu se 21. kordunski korpus vojske tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) s cca. 5000 vojnika, tenkovima, kompletnim teškim i lakim naoružanjem, pratećom logistikom i više od 20.000 civila u zbjegu. Taj je događaj u slici i riječi obišao svijet, a taktika i strategija te pobjede uče se na stranim vojnim školama. I američkim. Kasnije pak, za obilježavanja tog odlučujućeg 8. kolovoza, vlasti bi „zaboravile“ pozvati generala Peru. Skromnog, samozatajnog, velikog čovjeka, neusporedivo većeg od svih koji su ga pokušavali/pokušavaju zatajiti, znatno sposobnijeg/uspješnijeg od mnogih s prekonoćnim visokim činovima i odličjima – Franjo Tuđman ih je dijelio šakom i kapom, bez kriterija – čija zavist i podmetanja (sve do kukavičkog sapunanja daske za Haag) imaju (pre)dugačku bradu.

Na njegovim bojištima, uključivo Sektor sjever u završnim operacijama VRA Oluje, nije bilo ratnih i zločina protiv čovječnosti nad srpskim zarobljenicima, civilima i njihovom imovinom. Za razliku od Sektora jug, gdje su specijalci generala Mladena Markača i Željka Sačića počinili 5. kolovoza 1995. jeziv masakr srpske starčadi u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina, etc. Gotovina je u tek oslobođenom Kninu – čuveni snimak je bio u Haagu jedan od krunskih dokaza njegove nedužnosti po optužbi za tzv. zapovjednu odgovornost – žestoku opleo po podčinjenim visokim časnicima zbog nediscipline, raskalašenosti, „kokošarenja“, itsl. Neprispodobivima vojničkom ponašanju i međunarodnim konvencijama. O tome su se mogle čuti strašne pojedinosti na haaškim suđenjima, ali i saznati iz medija i izvješća humanitarnih organizacija. General Pero je časno ratovao po svim međunarodnim uzusima, bez ikakve mrlje na ljudskoj duši i vojničkoj časti, što se cijenilo i na neprijateljskoj strani tako da se 21. kordunski korpus nije želio predati nikom drugom na hrvatskoj strani do li generalu Stipetiću. „Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi.“ salutirao je nedaleko od Topuskog pukovnik svomu bivšem zapovjedniku u JNA generalu Stipetiću. Bila je to prva predaja cijelog jednog korpusa nakon Drugog svjetskog rata.

Samo dan-dva ranije Hrvatska je vojska trpjela veće gubitke i zastoje na tom ratištu – taj je isti korpus vatrom dočekao HV, uništio pet tenkova, više oklopnjaka, 18 gardista je poginulo (s dvojicom zapovjednika) te je veći broj hrvatskih vojnika ranjen. U svega nekoliko sati ratne nizbrdice, Franjo Tuđman je povukao generala Peru iz Đakova, gdje je sa svojim gardistima čekao možebitan napad iz Srbije i povjerio mu zapovjedništvo Sektora sjever te konsolidaciju HV-a u napadnim akcijama. Redom je oslobađao Petrinju, Glinu… i pobjeda je bila u džepu. Pao je cijeli korpus. Kad su mu „domoljubi“ potajno pakirali haašku robijašnicu ne bi li prošli lišo neki koji su je itekako zaslužili, intervenirao je SAD, a istražitelji nisu našli ni jedan dokaz generalove možebitne ratne krivnje. Vojnik od glave do pete, nije se želio baviti politikom niti se ideološki/stranački svrstavati sa skupinom 12 generala, koji su po naputcima iz HDZ-a 2000. godine potpisali „pučističko“ pismo protiv SDP-ove vlasti te ih je predsjednik RH Stjepan Mesić smjesta umirovio. Vojska i politika ne idu skupa. Ili-ili…

„Rat je gotov, okrenimo se budućnosti“

Iako je general Stipetić to odbijao priznati, u ratu se osjetila razlika u tzv. dvostrukim linijama zapovijedanja i polit-ideološkom tretiranju „partizana“ (Hrvata prebjeglih iz JNA) i „ustaša“ (deklariranih nacionalista, osobito hosovaca, koji su se legitimirali ustaškom krilaticom „Za dom spremni“). Da nije bilo vojno školovanih i izvježbanih „partizana“, na Tuđmanov mig ili svojom voljom uključenih u Hrvatsku vojsku, Hrvatska ne di dobila Domovinski rat. Samo hrabrost i domoljublje nisu dovoljni. Drukčije ne ide. General Stipetić nije krio da iznimno cijeni generala Antu Gotovinu, osobito zbog njegove mudre poruke po povratku iz Haaga: „Rat je gotov, okrenimo se budućnosti“. A budućnost nije vraćanje u prošlost, osobito onu koje se svaki razuman čovjek stidi., niti je ima zemlja koja ignorira svoje heroje i zaslužnike. General Pero jest jedan od takvih u najnovijoj hrvatskoj povijesti. Pobjednik je u prvim oslobodilačkim akcijama 1991. u zapadnoj Slavoniji te u VRA Bljesku i Oluji, ali i uspješan zapovjednik obrane Hrvata u Bosanskoj posavini od srpske agresije.

Protivio se zapovijedi iz Zagreba o povlačenju, jer bio je uvjeren da će obraniti teritorij. Politika je ipak „prodala“ 270.000 Hrvata srpskom voždu Slobodanu Miloševiću radi tzv. koridora Banja Luka – Brčko – Beograd. Uslijedio je egzodus hrvatskog življa i vojske preko Save u Slavoniju, progon zapovjednika, a general Stipetić je prekonoć postao persona non grata u vojnom i političkom krugu kojim je vedrio i oblačio ministar obrane i Tuđmanova desna ruka iz emigracije Gojko Šušak s utjecajnom tzv. hercegovačkom strujom. Razmjena teritorija i uspostava u zapadnoj Hercegovini etnički očišćene od Srba i Bošnjaka tzv. HZ/HR Herceg-Bosne vis-à-vis etnički očišćene od Bošnjaka i Hrvata Republike Srpske? Zbog zbivanja 1992., general Tus je odstupio s dužnosti zbog neslaganja s „Tuđmanovom politikom podjele Bosne“.

Kao što aktualna HDZ-ova državna i vojna vlast nečasno i nepravedno degradira časnog stožernoga generala Stipetića s herojskog konja na ignorantskog magarca, a počastima slavi bivše tjelesne čuvare, vozače, instalatere, konobare, plaćenike iz francuske Legije stranaca, otmičare civilnih aviona, emigrantske ubojice, etc. s visokim vojnim činovima i pozicijama u politici/društvu te poginule kvislinge, nacifašiste u Drugom svjetskom ratu, tako (ne)svjesno kontaminira povijesnu istinu, koja mora biti temeljni kamen uspješne i međunarodno prihvatljive države. Heroji moraju biti na konjima, ne na magarcima.

tacno

3 comments

  1. “Sva državna pompa ubijenom plaćeniku OSRH u Afganistanu – gdje nije imao što tražiti, da ga u smrt nije poslao isti taj državni i vojni vrh RH koji ignorira generala Petra Stipetića, ne samo u Ogulinu – a prešućivanje istinskog domoljublja, hrabrosti i vojnih uspjeha ljudi, koji su u kritičnim trenutcima najnovije nacionalne prošlosti izborili opstanak i opstojnost ne samo svoje domovine već i ljudi što ih kukavički ignoriraju nakon što je oružje utihnulo. Hrvatsko Središte za međunarodne vojne operacije – sic transit, kakve RH treba uopće imati veze s tuđim (američkim) ratovima i imperijalnim operacijama po svijetu!? Nikakve. ”

    Tekst je pun ovakvih razotkrivajućih rečenica. Vogrinec je oštar i hrabar.

  2. A možda desničari ne vole izdajnike? Oni možda Stipetića vide kao izdajnika JNA?

  3. General Stipetić zaslužuje poštovanje i o njemu trebaju i dalje pisati informirani i ugledni autori. Hvala glavnom uredniku SBP što na ovom portalu objevljuje samo kvalitetno štivo.

Odgovori