Devet razloga zbog kojih revizionizam “prolazi”

Foto: AFP / Gert Eggenberger

Ponekad ljudi vjeruju u potpuno bizarne i opasne priče. Ali to ne znači da ta vjerovanja padaju iz vedra neba.

Mnogi su se komentatori u Hrvatskoj proteklih dana zapitali: pa jesmo li stvarno dotle došli? Jesmo li stvarno “kao društvo” toliko otupjeli na najgore laži i na neuvijenu afirmaciju ustaških zločinaca i praksi? Neposredan povod su, dakako, bile promocije: knjige i filma Romana Ljeljaka “Mit o Jasenovcu” te knjige o ustaškom koljaču Maksu Luburiću. Kao i komemoracija ustaških vojnika koju je predvodio ministar branitelja. Premda su i dosad revizionističke tendencije bile itekako prisutne, čini se, tvrde komentatori, kao da je krajnja granica prekoračena. Više naprosto nema nikakvog skrivanja. Ustaški se režim slavi kao takav: i to u renomiranim institucijama i bez ikakve reakcije vlasti.

Takvoj dijagnozi stanja dodatno pridonose i stalne prijetnje koje dobivaju svi oni koji javno istupaju protiv tih trendova. Ponekad se u dometima tih dijagnoza pretjeruje pa se donekle uspoređuje današnju Hrvatsku s tzv. NDH, što bi, ako zbog ničega drugoga, onda zbog pijeteta prema žrtvama kvislinške tvorevine trebalo pod svaku cijenu izbjegavati. No, da je normalizacija ustaštva kao legitimne političke ideologije i opcije prisutna, tu nema spora. Naravno da je moralna panika normalna i razumljiva, međutim, razumijevanje razloga mora biti povijesno i političko, a ne ono zasnovano na prostom zgražanju. Pa pokušajmo ponuditi razloge.

1. Jugoslavija se raspala

Na prvi pogled radi se o sasvim banalnoj tvrdnji. Svi znaju da se raspala, kao što znaju i morbidnu bilancu tog raspada. Međutim, sam taj raspad i kriza legitimiteta koja mu je prethodila funkcioniraju kao okvir čitanju povijesti same Jugoslavije. Po valjda neupitnoj logici: ako se ta država na kraju raspala onda je sve u njenoj povijesti bilo od početka krivo. Uključujući i borbu partizana u Drugom svjetskom ratu kao ishodišni moment nastanka socijalističke Jugoslavije. Drugim riječima, kriterij za procjenu zbivanja u Drugom svjetskom ratu više nisu ni činjenice ni civilizacijsko-moralne norme već krajnji epilog: država nastala iz tih zbivanja se raspala.

2. Domovinski rat

Kao što znamo, Jugoslavija se raspala u ratu. Taj se rat u njegovoj hrvatskoj inačici zove Domovinski. I on danas u Hrvatskoj predstavlja neupitnu društvenu i političku vrijednost. Međutim, predstavlja on i nešto drugo. Nakon oslobađajuće haške presude generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini sakralni status mu je zacementiran. Čak je i mrski Haag potvrdio da je sve bilo čisto. A ako je sve bilo čisto, onda su i svi koji su sudjelovali u ratu čisti. Ako su u njemu sudjelovali i vojnici koji su koristili ustaška obilježja, kao primjerice, članovi HOS-a, onda je i ustaški pokret bio čist. Onda je i ustaški pozdrav “Za dom spremni” čist i kako ona notorna Komisija kaže: može se koristiti u pojedinim prigodama. Dakle, Domovinski rat funkcionira i kao ideološka praonica ustaškog pokreta. A ustaše su tako stekle status legitimne etape u povijesnom narativu o hrvatskoj državnosti.

3. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju

Svi vjerojatno poznajete ultimativan argument: u Hrvatskoj je došlo do jačanja proustaških i neokonzervativnih snaga jer smo ušli u Europsku uniju i sad njih u Bruxellesu više nije briga. Drugim riječima, glumili smo u pristupnim pregovorima da nismo ustaše samo da nas puste, a sad možemo raditi što nas je volja. Problem s ovim argumentom ne nalazi se na strani Hrvatske već na strani Europske unije. Dok smo, eto, mi skrivali svoje pravo lice, Europljani su ga otkrivali. Danas se europska politika svodi gotovo na eurovizijsko natjecanje: u kojoj će zemlji ekstremna desnica dobiti najviše glasova? Ulaskom u Europsku uniju domaća je desnica samo dobila prostor za inspiraciju i učenje od zapadnoeuropskih kolega, a država je izgubila prostor za ozbiljnije bavljenje sa socijalnim i ekonomskim problemima. Tako se zatvorio prostor za bilo kakvo drukčije zamišljanje budućnosti i otvorio za drukčije zamišljanje prošlosti.

4. Liberalni ustupci

Kao što smo napomenuli na početku, revizionističke tendencije nisu ništa novo, samo su ušle u novu brzinu. A jedan od razloga zašto su stekle dodatno ubrzanje nalazi se u prirodi otpora tim tendencijama u prethodnim periodima. Tzv. liberalni antifašisti uglavnom su u odgovoru na napade koristili dva argumenta. Prvi je glasio: Hrvatska se u Drugom svjetskom ratu nalazila na pobjedničkoj strani. Eto, ishod je bitan, a ne priroda rata. Da je slučajno antifašizam poražen, ne bi bio bitan. Imali smo naprosto sreće. A drugi, na sličnom etničkom tragu glasi: da nije bilo partizana, ne bi bilo današnje Hrvatske. Trebao bi neko poručiti partizanima da su se borili za gotovo etnički čistu i kapitalističku Hrvatsku. Da znaju da su se zabunili. Ovaj sarkastičan ton je tu da ukaže koliko su ovi argumenti bili jalovi i u krajnjoj liniji igrali na kartu desnice.

5. Antikomunistička koalicija

A igraju liberali i u drugom polju na kartu desnice. Dakako, u onom ekonomskom. Ne prođe tjedan dana a da neki komentator ili kolumnist na Indeksu, najčitanijem hrvatskom portalu, ne objavi tekst u kojem u naslovu stoji otprilike: evo zašto je Hrvatska zapravo Sovjetski Savez ili evo dokaza da živimo u komunizmu. Takve sulude konstrukcije prati i svakodnevni arsenal uvreda prema radnicima u javnom sektoru i zgražavanja nad državnim intervencijama u ekonomiji. I to na svim mejnstrim portalima. Ovo, naizgled, nema nikakve veze s “ustašama i partizanima”, što i sami autori itekako ističu kako bi si time priskrbili valjda status ozbiljnosti i objektivnosti. Međutim, ako demonizirate socijalizam na dnevnoj bazi u obliku “porezi su zlo” kao da su porezi socijalistička izmišljotina, onda prilično utječete na “izbor” između strana u Drugom svjetskom ratu. Nažalost po liberale, nije bilo neke treće. Ne igra tu pretjeranu ulogu ni redovita kritika ustaštva: ona se zasniva na moralno-civilizacijskoj dimenziji, dok ova “socijalizma” zadire u neposredno društveno tkivo i svakodnevno iskustvo.

6. Klasno nasljeđe Jugoslavije

Premda tako na samom početku nije izgledalo, rat, tranzicija i SDP učinili su svoje. Dok su na pragu devedesetih reformirani komunisti i druge lijeve stranke ostvarivale značajne izborne rezultate u industrijskim središtima, naknadna politička putanja stvorila je novi “klasni” okvir čitanja hrvatskog društva. Urbane srednje klase su nositelji jugoslavenskih antifašistički vrijednosti, dok su radnici i seljaci autentičan hrvatski narod. Iako je u prvom redu taj okvir rezultat ideoloških ratova, on u priličnoj mjeri baštini klasnu povijest Jugoslavije. Naknadno čitanje mjera štednji i rasta nezaposlenosti u Jugoslaviji osamdesetih u nacionalnom ključu barem je adresiralo klasne probleme, ma koliko krivo. Dok su predstavnici liberalnih snaga klasu smatrali zastarjelim konceptom, nedostojnim političkog angažmana. Tako da smo sad svjedoci povijesne ironije: komunistički projekt, zasnovan na eliminiranju klasnog društva, stvorio je, navodno, elitu koja dominira nad hrvatskim narodom. I samim tim se antifašističke vrijednosti, eto, nalaze na strani elite.

7. “Subverzivan” status ustaštva

U takvom kontekstu ne čudi da se ustaštvo, pogotovo među mladima, javlja kao subverzivan pokret. Pored ove konstruirane “klasne” podjele hrvatskog društva, tome pridonosi i način na koji vlasti tretiraju hrvatsku fašističku povijest. Nju se mahom predstavlja kao svojevrsni tabu: protiv smo svakog totalitarizma, ali o onom ustaškom nećemo baš pričati. A i što bismo kad u socijalizmu nije bilo jogurta i morao si partiji javiti koliko kruha planiraš pojesti svaki dan. Kad je nešto tabu, ma kako oblikovan, onda svako bockanje tog tabua predstavlja subverziju. Doda li se tome da je antifašizam, kao i Istanbulska konvencija, zapravo zavjera komunističko-briselskih elita, onda je put otvoren.

8. Odakle su došli partizani?

Predstavljanje ustaša kao navodnih subverzivnih boraca za pravdu i interes hrvatskog naroda svoju uvjerljivost duguje i jednom drugom problemu povijesnog revizionizma. Radi se o periodu koji je Drugom svjetskom ratu prethodio. Premda je problem prekrajanja povijesti u samom ratu i nevjerojatno preokretanje činjenica na glavu veliki problem, pažnju valja posvetiti i kompletnom brisanju prijeratne povijesti. Nitko danas ne zna ništa o povijesti sindikalizma u Hrvatskoj i povijesti socijalista i komunista. Jedino što se tu i tamo u javnosti pojavljuje su sumanute teorije o Titovom porijeklu. Ako ne znamo odakle su partizani došli, kako je tekla borba za socijalnu pravdu i kakvo je uopće bilo ekonomsko i društveno stanje u Hrvatskoj u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, onda je normalno da mnogima, pogotovo mladima, partizani izgledaju kao nekakvi vanzemaljci u koje se može upisivati bilo kakve dijabolične karakteristike.

9. Crkvena infrastruktura

Bez obzira na sve dosad navedeno, s pravom ćete se upitati: ali kako je moguće da ljudi vjeruju u sve te ludosti? Od toga da su partizani napali “ustaški dječji vrtić” u Jastrebarskom do svih onih bizarnih konstrukcija koje su pratile prosvjede protiv implementacije Istanbulske konvencije? Stvarno je ponekad teško objasniti u što sve ljudi vjeruju, ali valja imati na umu da se ta vjerovanja ne zasnivaju samo na njihovim kognitivnim sposobnostima. Prisutna je tu, dakako, i doza autoriteta, ali i potreba za socijalnim priznanjem i uključenošću. Isto kao što ljudi ne idu u Crkvu zato što vjeruju u Boga, već zato što ih ta praksa čini dijelom zajednice. Dovoljno se samo prisjetiti toga da su najvjernije posjetiteljice Crkve starije žene koje uglavnom nemaju drugi pristup socijalnom životu. Na sličnom tragu treba gledati i uspjeh revizionističkog pokreta: njegova oslonjenost na crkvenu infrastruktruru, pristup masama ljudi, povezivanje tih tema s drugima, religijskim i socijalnim, čini vezivno tkivo tog uspjeha.

Bez uspostavljanja kontrainfrastrukture borba protiv tih laži neće biti uspješna. Kao što neće biti uspješna ni ako se bude zasnivala na zgražanju nad onima kojima se laže.

 

bilten

 

 

3 comments

  1. Izvanredan tekst.

  2. Mlogo bre vejete ,ali kukolj i dalje neizvejan u vama.Dakle revizija povijesti je nešto što su većina postkomunističkih država prošli.Počelo je u Poljskoj sa sindikatom krajem osamdesetih te u Rusiji devedesete čim su Vojtila i Gotbačov jednog popodneva na čajanki nagovorili pijanog Jeljcina da se popne na onaj ćuveni tenk .Ostalo je povijjest.

    Sovjeti i komunizam su šaptom pali,a u Moskvi su se pootvarali dokumenti.Sam uvid u zločine koji su komunisti počinili i njihov obim dali su signal svim narodima da se revizija povijesti sprovede.Još jedino Titina ostavština nije dirnuta jer to Srbima nikako ne odgovara.Ali ako bilten kaže da revizionizam prolazi,proći će,nemoj da brigaš.

  3. Dvije stvari:

    prvo -povijest je stalnio revitzionizam, jer se stalno pojavljuju novi podaci, nove metode istraživanja i novi dokazi i pokazatelji o određenim događajima. Povijest koja se ne revizionira je dogmatska, diktirana, naređena, fabricirana.

    drugo – revizionizam na neznanstvenim osnovama (ako ga ima) uspijeva jer je kom’letna povijest jugoslavije rađena na isti način, puna je prozirnih laži, koje svaki srednjoškolac površnim istraživanjem može opovrgnuti.

    Dakle drugovi, da niste toliko lagali, da su komunistički “znanstvenici” ozbiljno i savjesno radili svoj posao, ne bi bila moguća nikakva “loša” revizija.

Odgovori