«

»

velj. 12 2018

Ćuprija ispred Neuma: Die Brücke, ponte ili – qiáo

Foto: Index.hr

Je li hrvatska vlada pod pritiskom EU-a da poništi rezultate natječaja te uskrati renomiranom kineskom konzorciju gradnju Pelješkog mosta? Ako Zagreb mora pitati Bruxelles i o dimenzijama kaveza za kokoši nesilice i kome će izvan svojih granica povjeriti iznimno unosnu gradnju širokopojasnog interneta, ludo je i pomisliti da premijer Plenković ima toliko kuraže držati do sebe, do svoje odgovornosti u vladi i vjerodostojnosti zemlje, pa neće pognuti glavu, nego će 375 milijuna eura za Pelješki most – plus iksti iznos hrvatskih poreznih obveznika – plasirati natječajnom pobjedniku i najprihvatljivijem mostograditelju. Kineskom konzorciju China Road and Bridge Corporationu, koji je po svim traženim uvjetima bio bolji od austrijsko-rusko-talijansko-turske konkurencije te zasluženo osvojio maksimalnih 100 bodova. 

Marijan Vogrinec

Nije trebalo više od prosječne pameti, pa još prije mjesec dana zaključiti dvije bitne stvari. Kinezi, koji su prošli na međunarodnom natječaju Hrvatskih cesta za gradnju Pelješkog mosta, nemaju šanse pokupiti prihvaćenih 2,08 milijardi kuna bez PDV-a za tri godine posla, jer to neće dopustiti Bruxelles. Tjednik Globus ekskluzivno je objavio da su navodno s te adrese upravo stigla premijeru Andreju Plenkoviću vrlo uvjerljiva upozorenja da ne zbija „kineske šale“ s tim unosnim poslom, koji je Unija obećala sufinancirati s 375 milijuna eura. Drugo, RH će se jamačno već milijunti put kompromitirati pred vlastitim građanima i šire kao zemlja što u „obitelji kojoj oduvijek pripada“ služi kao mala od kužine. Poslušno skinutih gaća do koljena.

Kao svaki put kada direktivama ili (ne)izravnim porukama čelnika EU-a, birokratskim igrama mrkve i batine – intervencije i ograničenja u financijskom sektoru, ekonomiji, poljoprivredi i ribarstvu, trgovini, odnsima sa susjedima, itsl. – anulira i sam privid suverenosti, samostalnosti, neovisnosti i tzv. nacionalnih interesa RH.

Ako Zagreb mora pitati Bruxelles i o dimenzijama kaveza za kokoši nesilice i kome će izvan svojih granica povjeriti iznimno unosnu gradnju širokopojasnog interneta, ludo je i pomisliti da Plenković ima toliko kuraže držati do sebe, svoje odgovornosti u vladi i vjerodostojnosti zemlje, pa neće pognuti glavu, nego će 375 milijuna eura za Pelješki most – plus iksti iznos hrvatskih poreznih obveznika – plasirati natječajnom pobjedniku. Kineskom konzorciju China Road and Bridge Corporationu, koji je po svim natječajnim uvjetima bio bolji od austrijsko-rusko-talijansko-turske konkurencije te zasluženo osvojio maksimalnih 100 bodova.

Damping od pola milijarde kuna?

Kinezi su bili više od pola milijarde kuna jeftiniji od talijansko-turskog Astaldi-Ictasa i austrijsko-ruskog Strabaga, koji su se žalili na natječajni ishod i stopirali pripreme gradnje Pelješkog mosta, do okončanja žalbenog postupka. Kinezi su ponudili i pola godine kraći rok gradnje od predviđenog natječajem (tri i pol godine), jaka bankarska jamstva i 120 mjeseci garantnog roka za uklanjanje nedostataka. Strabag se nudio cijenom od 2,6 milijardi kuna i pola godine dužim rokom gradnje od natječajnog, a Astaldi-Ictas cijenom od 2,5 milijardi kuna. Talijansko-turski konzorcij nije uzet u obzir ne samo zbog skuplje ponude već i stoga što nije imao ni bankarska jamstva.

Kineski graditelji već su neko vrijeme prisutni na zapadnom Balkanu – dobili su velike poslove u Crnoj Gori, rade u Srbiji… – i Hrvatska im, kao najmlađa, još friška članica  EU-a, sigurno nije bila ulaznica u velike poslove na Starom kontinentu. Osim toga, u mostrogradnji imaju znatno jače reference i od Strabaga i od Astaldi-Ictasa. Iza njih su svjetski mostovni kolosi poput Hangzhou Bayja (36,5 km) ili mosta Donghai (32,5 km). Pelješki bi most sa svojih 2,4 km bio Kinezima mačji kašalj. A to je li konzorcij China Road and Bridge Corporation pobijedio dampinškom cijenom – kako se tvrdi u žalbama – teško je vjerovati, jer je u natječajnim papirima procijenjena vrijednost bila  fiksirana na 1,75 milijardi kuna.

Uostalom, ako Kinezi jamče da će po ponuđenoj cijeni izgraditi kvalitetan most kakav Hrvatska zahtijeva natječajem, koga briga hoće li graditelji na tome zaraditi ili neće, odnosno zašto neuspješna i skuplja konkurencija drži njihovu cijenu – dampinškom. Kinesko gospodarstvo je među najbrže rastućim u svijetu, u rangu do jučer vodećih globalnih ekonomskih megasila zbog čega je već neko vrijeme Unija jako zabrinuta, a osobito je pobjesnio SAD useljenjem nabusitog Donalda Trumpa u Bijelu kuću. RH je u tom vrzinom kolu globalnih ekonomskih i političkih interesa velikih i moćnih, njihovih imperijalnih presizanja nevidljiv elektron u atomskoj jezgri tog nemilosrdnog svijeta, čak ne ni elementarna atomska čestica, kamoli pak molekula bez koje veliki i moćni ne mogu funkcionirati. Ako je tako, a nažalost jest, RH neće odlučivati ni o Pelješkom mostu na način kako to vladajući demagoški prikazuju svojoj javnosti.

Prigovor da iza Kineza stoji njihova država, pa to nije u skladu s pravilima EU-a, također je sklizav argument, koji ne drži vodu. Da je išta bilo sporno u tom smislu, Hrvatske ceste ne bi uzele u obzir natječajnu prijavu – države Kine. Konzorcij Road and Bridge Corporation je graditelj s provjerljivim međunarodnim referencama i nikog u principu, osim države RH, ne bi smjela boljeti glava kome će na svom teritoriju dati posao i po kojim uvjetima. Ako akvatorij u Neumskom zaljevu, zbog jakih bošnjačkih osporavanja, u međuvremenu ne podijeli sudbinu Savudrijske vale/Piranskog zaljeva. EU može ili ne mora sudjelovati u tom projektu te pomoći ili odmoći, ali je neprilično i mimo zdrave ekonomske pameti uvjetovati/prijetiti bilo kojoj svojoj članici zato što gleda – vlastiti interes. Načelno jest tako, ali politička zbilja suštinski nije ono što se vidi prostim okom i što najšira javnost misli da vidi ili da jest.

Neka iza Astaldi-Ictasa i Strabaga stanu njihove države, koje ispod radara javnosti itekako lobiraju u Bruxellesu da se poništi natječaj u RH, izbaci Kineze iz igre i ubace „naši“, a koliko će to stajati hrvatske porezne obveznike – koga briga. Zagreb ima biti kuš, slušati, i točka. A slušat će. Na no-no kažiprst iz Bruxellesa, neće ništa uvjetovati ni Strabagu niti Astaldi-Ictasu. RH već ima negativna iskustva s Astaldijem iz 2008. godine, nakon izgubljene arbitraže u Beču i odštete od 44,35 milijuna eura zbog raskida koncesije za gradnju dionice brze ceste Zagreb-Goričan.

Arbitražni sud u Beču dosudio je Astaldiju 64,926 milijuna eura – na ime glavnice od 37,101 milijuna eura i kamata – ali u višemjesečnim pregovorima s ministrima Ivanom Šukerom i Božidarom Kalmetom je pristao na nagodbu. Odrekao se gotovo trećine potraživanja. To je bila Pirova pobjeda RH, jer su teški teret odštete za neobavljene poslove platili hrvatski građani. Da nije arbitražno otišao u vjetar, deseci bi se milijuna zdrave šuške dali korisnije upotrijebiti za – opće dobro. Ovako…

Državne gaće na štapu

Hrvatska nije imala sreće ni s dva velika javno-privatna koncesionara na svojim brzim  autocestama – Autocestom Zagreb-Macelj (AZM) na istoimenoj dionici te Binom Istra na Istarskom ipsilonu i tunelu Učka. U AZM-u je privatni partner Strabag s udjelom od 51 posto nasuprot 49 posto RH, i državne obveze nadoknade možebitnog gubitka. U Bina Istri je, po jednako ugovorenim poslovnim rizicima na štetu RH, privatni partner francuska tvrtka Bouygues s također 51 posto udjela u odnosu na državnih 49 posto. Francuzi su u koncesijskom odnosu u Istri od 1995., a Austrijanci na pravcu Zagreb-Maribor kroz Hrvatsko zagorje od 2004. godine.

I jedni i drugi su dužni plaćati Hrvatskoj naknadu od šest posto dividendi isplaćenih članovima koncesijskog društva te šest posto kamata po svakom ugovoru o zajmu člana društva. I to ne odjednom, koncem godine, nego u ratama tijekom trajanja koncesije, pa cestovni milijuni imaju neprirodan smjer – iz državnog proračuna koncesionaru. Oko 100 milijuna kuna godišnje, „po komadu“. Umjesto obratno, u državni proračun, u korist građana RH koji su objektivno vlasnici te infrastrukture.

Paradoks je tim veći kad se zna da je vlada RH dopustila francuskom Bouyguesu ubirati tunelarini kroz Učku – iako je petkilometarski objekt probijen (1976.-1981.) novcem žitelja bivše SFR Jugoslavije i samodoprinosom hrvatskih građana, koji sada plaćaju Francuzima skupu tunelarinu – a austrijskom Strabagu debelo zarađivati i na već izgrađenih 40 km brze ceste od Gubaševa do Krapine. Strabag je dogradio samo 20 km do Maclja, a kroz AZM koncesionira cjelokupnu relaciju.

Dobra je ta Hrvatska za poslove „poduzetnika“ iz neke jače/starije članice Unije kad stanare Banskih dvora – nema veze jesu li tzv. desni ili lijevi – možeš veslati kako se sjetiš. Mekani su poput glinemola, a poslušni kao janjad na ispaši, pa… Ako se neki egoističan Gregor uzjoguni, kao onomad Zoran Milanović lex Perkovićem njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, bruxelleski no-no kažiprst odmah će sunuti u zrak. I mirna Bosna. Budu li u pravu Globusovi novinari Jurica Körbler i Krešimir Žabec u eksluzivi „Diplomati iz Bruxellesa hrvatskoj vladi poslali upozorenje: ‘Dobiju li Kinezi posao gradnje Pelješkog mosta, nadzor će biti drastičan’“, slijedi – frka.

Jer, ako se ne može protegnuti od poluotoka Kleka do poluotoka Pelješca austrijski die Brücke ni talijanski ponte, jer ne dâ natječajno povjerenstvo Hrvatskih cesta, eee, neće majci ni kineski qiáo, jer ne daju izlobirani političko-interesni arbitri u Bruxellesu. Njihova je zadnja, a bude li ta zadnja palac dolje, od Pelješkog mosta neće biti ništa. Prvo, taj most ionako Uniji ništa ne znači, pa ako neki tamo strabazi/astaldiji iz druge EU-brzine ne mogu opet pokupiti vrhnje na uneređenom balkanskom kifliću, nikom ništa. Drugo, Hrvatska nema financijskog daha sama ostvariti projekt, neusporedivo više politički, nego prometno nezaobilazan i ekonomski isplativ. Neki dan je bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, gostujući u kultnoj emisiji „Nedjeljom u dva (Nu2)“ Aleksandra Stankovića na HTV-u, u šali pitao zašto RH ne izgradi tunel ispod mora od Kleka do Pelješca.

Tko će se voziti Pelješkim mostom izvan tri mjeseca turističke sezone i plaćati trošak održavanja, samo zato da bi „nacionalno osviještenima“ bila topla pri srcu spoznaja kako je Hrvatska opet cijela, a ne iz dva dijela. Otkad je Dubrovačka Republika 1718. godine prodala Neum i okolicu – sada u sastavu BiH – Osmanskom Carstvu ne bi li se „ogradila“ od imperijalno napasne Mletačke Republike. Pelješkim mostom, koji će imati još manje smisla kad BiH jednog dana ako ne prije postane članom EU-a, neće se voziti ni Dubravka Šuica kad bude s Franom Matošićem putovala Plenkoviću na brifing u Zagreb, ili na „posao“ u Uniju. Ima avion s Ćilipa, a to je brže i komfornije.

Nije neočekivano također da će se mostograditelji iz EU-a baciti na ponuđen mastan zalogaj u Neumskom zaljevu, s neskrivenim alibijem kako europski novac mora ostati u europskom džepu, a europska država RH, članica Europske unije ima to omogućiti. Poništenje natječaja najkomotniji je način, a neka formalna izlika nikad nije problem. Bez obzira koliko vraćanjem natječajnog postupka na početak bio nezadovoljan kineski veleposlanik u RH Hu Zhaoming, a kontaminirana vjerodostojnost hrvatske vanjske politike. Na koju je u Pekingu prisezala predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović za višednevnog (obiteljskog?) posjeta najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. Nije nevažno znati, što je i sama zaključila, da samo jedan osrednji kineski grad potroši u tjedan dana i odmah plati u kešu sve što manufakturna poluindustrija RH može proizvesti te poljodjelci i stočari uzgojiti u cijeloj godini. O turističkoj pak zaradi na dobrostojećim gostima iz Kine na jadranskoj obali i kontinentu da se i ne govori.

Unija kao tržište s pola milijarde potrošača nije Kini do koljena, a hrvatski izgledi za probitak u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ neusporedivo su slabiji od mogućnosti kakve otvara poštena suradnja s Kinom. Ta suradnja nije iskorištena dva posto. Nije daleko od pameti odgovor na pitanje – zašto? Ako baš nije politički maloumno, jest kontraproduktivno kompromitirati državnu vjerodostojnost na pitanju gradnje jednog mosta. Zapravo patuljka niskogradnje, koji je finanijski patuljak u odnosu na velike infrastrukturne investicije u svijetu. RH neće ni približno profitirati  od Unije – u što se građani svaki dan uvjeravaju na vlastitoj koži, koliko može izgubiti/propustiti zamjeri li se Kinezima kao promiskuitetan poslovni partner.

Ne možeš nekoga izabrati na natječaju kao najboljeg, pa se preko noći predomisliti na mig sa strane i – odbaciti ga. Ne ide to tako. Nije vjerodostojno ni moralno, kamoli u međunarodnom businessu. Vladajućim je političkim kastama u RH već 28 godina stalo do morala i vjerodostojnosti kao do lanjskog snijega, i zato zemlja razvojno lošije stoji u odnosu na preostalih (nakon Brexita) 26 člnica EU-a. Stanje zdravlja hrvatskog društva i gospodarstva je takvo da RH godišnje ostaje bez gotovo 100.000 stanovnika. Zbog tzv. bijele kuge, oko 11.000 manje rođenih nego umrlih, ali i zbog iseljavanja cijelih obitelji u radno najpotentnijim godinama. U vlastitoj domovini za njih nema kruha, radnih mjesta s plaćama dostojnim čovjeka, političke stabilnosti i životne sigurnosti. Za razliku od prošla dva velika iseljenička vala – po okončanju Drugog svjetskog rata i 1970-ih gastarbajterskih godina – sada odlaze cijele (mlađe i većinom školovane) obitelji s djecom. S jednosmjernim putnim kartama. Ne kane se vratiti.

Hoće li tko pasti s mosta?

Dvostruki doktor znanosti, ugledan ekonomski analitičar Slavko Kulić godinama se upinje dozvati pameti upravljačko-političke kaste u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru „katastrofičnim“ predviđanjem/upozorenjem da je kratkog daha rast utemeljen na stranoj akumulaciji, ali na državnom vrhu – gluhe uši. (Ne)odgovorni političari samo larpurlartistički vrte u javnosti jedno te istu „reformsku“ disketu, i ništa reformskog ne čine da se zaustavi slobodni pad uneređene države u propast. Sredinom siječnja se taj autoritet za ekonomske strategije oglasio na portalu Logično.hr (pr)ocjenom, koja neizravno ima veze s epizodom oko Pešlješkog mosta i izravno s onim što se zbilo s nacionalnom ekonomijom i što će se neminovno dogoditi kao posljedica svega što se zbivalo u prošla dva i pol desetljeća.

„Aktualna vlast“, drži Slavko Kulić, „stalno se hvali rastom BDP-a od 2,9 posto, premda rast BDP-a nije pokazatelj ni pojedinačnog ni društvenog napretka, a pogotovo nije rezultat političke učinkovitosti. Rast BDP-a nije postignut novonastalim vrijednostima, odnosno investicijama, već je rezultat povećane potrošnje. A rast potrošnje ne donosi ništa, osim novog duga. Zbog toga nam predstoji rasprodaja nacionalnog bogatstva ili ponovno zaduživanje. Mi imamo sustav vladavine na dug, a to zaduživanje nema nikakvog legitimiteta. To zaduživanje hrvatskih građana, bez da ih je itko o tom zaduživanju išta pitao, najspornija je stvar u RH. No, nitko na to ne reagira. Ni vlast, ni znanost, ni hrvatski intelektualci. Zato i nestajemo u procesu tranzicije i s tom činjenicom moramo se ozbiljno suočiti.“

Pelješki most, dakako, nije test za suočavanje s realitetima državne vjerodostojnosti i utemeljenosti razvojnih strategija koje neće biti podložne isključivo diktatima stranih vjerovnika i zapadnih političkih tutora od Bruxellesa do Washingtona. No, sljedeći će  tjedni i mjeseci pokazati tko će se, ako će se poskliznuti i pasti na muljevito dno ispod buduće ćuprije ispred Neuma, zvane Pelješki most. Ako ga uopće bude. Ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković kaže da RH „sve drži pod kontrolom“, da je „sve po zakonu i transparentno“ te da na „proljeće radnici i strojevi izlaze na gradilište“… Die Brücke, ponte ili ipak – qiáo? Živi bili, pa…

tacno

 

 

2 comments

  1. Vitrina

    Mudri Kulić

    “„Aktualna vlast“, drži Slavko Kulić, „stalno se hvali rastom BDP-a od 2,9 posto, premda rast BDP-a nije pokazatelj ni pojedinačnog ni društvenog napretka, a pogotovo nije rezultat političke učinkovitosti. Rast BDP-a nije postignut novonastalim vrijednostima, odnosno investicijama, već je rezultat povećane potrošnje. A rast potrošnje ne donosi ništa, osim novog duga. Zbog toga nam predstoji rasprodaja nacionalnog bogatstva ili ponovno zaduživanje. Mi imamo sustav vladavine na dug, a to zaduživanje nema nikakvog legitimiteta. To zaduživanje hrvatskih građana, bez da ih je itko o tom zaduživanju išta pitao, najspornija je stvar u RH. No, nitko na to ne reagira. Ni vlast, ni znanost, ni hrvatski intelektualci. Zato i nestajemo u procesu tranzicije i s tom činjenicom moramo se ozbiljno suočiti.“

  2. Zeitgeist

    Ako most većinski financira EU,ćemu onda s naše strane inzistiranje na najjeftinijem izvođaću,logičnije bi bilo inzistirati na najkvalitetnijem izvođaću.

Odgovori