Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom

Možda još ima preživjelih koji se sjećaju Univerzijade u Zagrebu. Od jednog prosječnog sportskog natjecanja, umješne vođe i lukavi političari, zamislili su i napravili prvorazredni događaj, izvlačili novac iz federalnih fondova, obnovili Zagreb, i napravili priredbu u kojoj je sport samo bio nužan i glavni, ali ne i jedini sastojak. Grad je živnuo. (Uzgred, takvima bi trebalo dati obnovu Zagreba danas i imitirati tadašnju organizaciju!)

Bageri su izrovali tadašnji Trg Republike, stotine kamiona dovozile su šljunak, radnici s plavim kapama sjedili su u sjeni, ponešto radili. To je bio zvjezdani trenutak za planere i urbaniste. Od bezličnog parkirališta i vječitog prometnog milicajca Mehe koji je s postolja neke automobile slao u Gajevu, druge u Ilicu, trebalo je stvoriti velegradski razigrani trg na nekoliko ploča, i napraviti da trg ne bude samo tramvajska stanica.

I danas se sjećam, zapravo sjajnih zamisli.

No sve je planirano palo u vodu radi trivijalne stvari. Na istočnom dijelu trga iskopana je neka kamena kocka u blatnjavoj bari. Novine su razvile priču da je tu bio izvor na koji je izvjesna Manda dolazila po vodu. Nije baš bilo jasno kada je to bilo, kakav je bio status i životna priča te Mande, ali priča je od nje stvorila ženu koja je dala ime gradu (”Zagrabi, Mando, zagrabi!”).

Osjećaj neizvjesnosti, i to novih neizvjesnosti, procesa i promjena koje ne razumijemo i za koje nismo stvorili običaje i navike, koje nas umiruju, za koje nemamo utjehe u vjeri i vrijednostima, nemamo znanja i ne znamo kako se nositi s novim pojavama

Ta priča ima evidentne logičke nedostatke, vjerojatno nije bilo Mande, izgleda da je tamo bio potok, a ne izvor, svjedoka baš i nema, dokumenti su oskudni. Sve je to sporedno.

Ne stotine već tisuće ljudi hodočastile su na trg, gledale, držeći djecu za ruku, tu žućkasto sivo smeđu kocku poroznog kamena. Nije bilo nikakvog izvora. Nije bilo Mande ni njenog duha. Bio je to mračni komunizam pa su se ljudi diskretno križali. Crkva nije imala stav.

Ja sam gledao s nebodera preko ramena pola razreda neke škole (ona polovica koja je markirala) i nisam vidio zapravo ništa. Raskopani šljunak i nekakav kamen.

No ljudi su dolazili, a službena glasila Socijalističkog Saveza ponavljala su legendu o Mandi, koja je vjerojatno danas pitanje na ispitu za turističkog vodiča. Samozvani povjesničari u pismima čitatelja dodavali su detalje i dokaze. To je, u nekom vrlo pozitivnom smislu, bila socijalna panika. I što sad?

Općinski i gradski komitet analizirali su pojavu, zabrinuti da iza svega ne stoji klerofašizam. Financijaši su tražili da se radovi nastave. Javnost je otvoreno očekivala čuda (Gospa na Univerzijadi?).

Stvar je razriješena trivijalno, a neko je na tome i malo zaradio. Preko noći arhitekti su smislili zdenac, kamene stepenice na kojima će sjediti obožavatelji i gdje će se odigravati kulturni događaji.

Sada imamo zdenac Manduševac. Nitko više ne zna zašto je to zdenac, zašto se u njega baca sitniš, zašto se u njega bacaju pijani maturanti, zašto se peru beskućnici.

Sve u svemu od mjesta obožavanja i očekivanja to je običan vodoskok, nelogično smješten, mjesto kojeg prolaznici uopće ni ne zamjećuju.

Nepretvaranje nečeg svetog u obično u Hrvatskoj je rijetko. Obično je obratno. Sitne i obične stvari dobiju neko simbolično i mistično značenje. Klikće se ”Dinamo svetinja”, govori se o čudesnim pobjedama, a nekad i sinje kukavice, čak zločinci dobiju orden.

Recimo, razbijeni vodotoranj postaje simbol stradanja i želje za mirom. Sveti Otac mirno trpi takve blasfemije, tradicija Crkve je stvaranje mitova i vjera u čudesa, pa je bolje ne otvarati delikatna pitanja.

Jesu li Turci pod Sinjem nastradali od proljeva (doista vulgarno) ili je tu pomogao božanski zagovor, toliko jak da se i danas po takvu pomoć dolazi pješke, čak i bez cipela, da se ljube ili dotiču prsti skulptura u crkvama ili u splitskom parku. Na Stradunu pijani bosi mladići i djevojke skaču na kamen koji viri iz zida crkve, šire ruke i privijaju se, praveći se da će time postati sretni. Na kraju padnu.

Takvi mitovi nisu religija. Štoviše, obiluju stavovima koji poriču priznate religije, ali se dobro uklope u mistiku koja prati religiju. Nisam bio ponesen nego zgađen i šokiran, puzanjem vjernika po crkvi u Trebinju. Krajnje nehigijenski.

No ljubljenje svetih totema nije posebno stvar pravoslavlja. Dobar katolik klanjat će se ostacima jednog sveca vrlo niskog rasta, ljubiti raspelo ili na koljenima puzati po izlječenje ili smirenje. Krajnje nehigijenski.

Svatko tko je čitao ”Zlatnu granu” Georgea Frazera ili ”Elementarne forme religijskog života” dobro zna koliko nevjerojatnih tvrdnji ima u svakom proglašenju vjere, u stvar ili događaj predstavljen svetim.

Ne dirajte svetinje! Emocije su snažne, heretici se proklinju i spaljuju, u novije vrijeme zasipaju govorima mržnje na Facebooku.

Sasvim je jasno da osnovno pitanje nije što je istina. Za vjerovanje u nestvarno i kontrafaktično potrebna je čvrsta vjera, duboka potreba za sigurnošću. Sidro u tmurnim vremenima i društvenim olujama. Što je život složeniji, što su promjene brže, to je potreba za sigurnošću veća.

Osjećaj neizvjesnosti, i to novih neizvjesnosti, procesa i promjena koje ne razumijemo i za koje nismo stvorili običaje i navike, koje nas umiruju, za koje nemamo utjehe u vjeri i vrijednostima, nemamo znanja i ne znamo kako se nositi s novim pojavama.

Možda još ima preživjelih koji se sjećaju Univerzijade u Zagrebu. Od jednog prosječnog sportskog natjecanja, umješne vođe i lukavi političari, zamislili su i napravili prvorazredni događaj, izvlačili novac iz federalnih fondova, obnovili Zagreb, i napravili priredbu u kojoj je sport samo bio nužan i glavni, ali ne i jedini sastojak. Grad je živnuo. (Uzgred, takvima bi trebalo dati obnovu Zagreba danas i imitirati tadašnju organizaciju!)

Bitno pitanje je postojanje, uvjetno rečeno, psihološke potrebe za sigurnošću. Izvor te potrebe sve je manje materijalna oskudica. Ne u platformi o milenijskim ciljevima već stvarno (čitajte Y. N. Hararija!).

Izvori neizvjesnosti su danas pretežno društveni. Kako će ti snaha, zgodna Filipinka ili Afrikanka, podnositi (”bezazlene”?) rasističke šale, kako ćeš prevesti naše psovke, a tek ako je iz nekog susjednog plemena, Srpkinja ili Hercegovka.

To da smo vjernici u istoj zajednici, da volimo čvarke ili pršut, ne volimo blitvu ili prežganu juhu, ne razrješava stotine mogućih nesporazuma, predrasuda i prikrivenih mržnji.

Štoviše, pitanje tko su naši, a tko vaši, dramatično se potencira. Pitanje identiteta počinje i na sitnim simboličkim gestama. Kako se krsti, za koji klub se navija, je li ljepša naša ili njihova zastava?

Svaka stvar nepredvidivo može postati svetinja i pitanje časti, identiteta, kulturne tradicije, ponosa. Obično to zapravo i nisu najvažnije stvari.

Recimo, netko se može uzbuditi činjenicom što nemamo hrvatsku riječ za mobitel, ali nitko se ne uzbuđuje zato što nemamo proizvodnju mobitela, što zarađuju strani teleoperateri koji svoju službu prigovora dislociraju u Vukovar.

To me podsjeća na onu priču o sastanku upravnog odbora nuklearne centrale. O točkama nabave parogeneratora, nove elektronike i cijeni urana odlučuje se skoro bez rasprave i jednoglasno, ali kada na dnevni red dođe nadstrešnica za bicikle rasprava je žučljiva, svi imaju viziju i argumente, padaju teške riječi.

U Hrvatskoj se ne raspravlja puno o zaduženjima, budućnosti, tehnološkom napretku, zelenoj i energetskoj politici. Vijesti iz svijeta svedene su na brojeve zaraženih, više o modi, sportu, ali još više od svega o svetim simbolima, zastarjelim podjelama prema (zapravo) irelevantnim ideologijama.

Oni koji govore reinterpretira se prošlost, relativiziraju činjenice, mašu zastavama, rasipaju se emocije, daje se oduška nejasnim porivima osvete i mržnje. Svi se razumiju u simbole. Mržnja je gorivo.

Nevjerojatno je uz kako malo znanja mnogi imaju čvrste stavove o nastanku nacije, šire romantizirane priče o herojima, zavjerama i neprijateljima. Na svu sreću napušteno je, mada ne bez zadrške, traženje vraga specijaliziranog za Hrvate koji se samo bavi urotama, spačkama i podmetanjima.

Ako imamo svece koji nas štite i dopuštaju povremene masakre, egzoduse i ratove, valjda postoje i vragovi.

Osjećaji koji se vezuju uz takve trenutne ideje i pojmove su strahovito snažni. O tim svetinjama ne može se raspravljati, nema ni razuma ni argumentacije. Sila ne pomaže protiv osjećaja čak i kada su glupi, nepromišljeni i apsurdni.

Komad kamena nije kamen već sveta stvar, križ nije ukršteno drvo već znak identiteta i smisla, boja dresa nije stvar estetskog izbora. U takvim pitanjima djeluje mehanizam osjećajne identifikacije (mi dobri; oni, drugi zli). Racionalnost i tolerancija zaspu pa i oni, inače sasvim razumni, zatvore se u kule svojih predrasuda.

U takvoj manihejskoj kulturi, naravno da su važni sitni znakovi po kojima prepoznajmo tko je naš. Naravno, po obliku glave (Đodan) i nošnji (naročito kapi), ali u posljednje vrijeme ta metoda nije pouzdana.

Najlakše je orijentirati se po jeziku. U stanju sam zapaziti sitne nijanse u akcentu, riječima i frazama. Ne može se sakriti. Ako netko ne voli Hrvatsku otkrivamo ga po sitnim ili većim razlikama. Koristi izraz kaiš, pantalone, pertle ili boranija. Istina ni to nije baš sasvim pouzdano.

Neki naši baš tako govore. Standardni književni hrvatski jezik ugrožen je takvim tuđicama. Međutim pokušaji da se to zakonom regulira su ispadali smiješni i neuspješni. S druge strane novi, navodno, hrvatski izrazi i fraze preuzeli su funkciju prepoznavanja razlika.

I ti pokušaji su ispadali smiješni i neuspješni: zrakomlat, potrebiti, vojnica, bojovnik, sasvim nametljivo smiješni, ali kao i prijam, nadnevak ili zaživjeti, ponavljanjem će ući u upotrebu. Neke riječi kao uspješnica, računalo prihvatio sam kao lijepe riječi, ali još pišem na kompjutoru.

Nedavno je zastupnica u Saboru govorila srpski. Zašto ne? Drugi su je razumjeli. Zašto Mađari i Talijani u Saboru ne govore na svom jeziku. Zato što ih ne bismo razumjeli. Kojim jezikom je govorio premijer Orešković? Kojim jezikom govore zastupnici ponosni na svoje dijalekte?

Na istočnom dijelu trga iskopana je neka kamena kocka u blatnjavoj bari. Novine su razvile priču da je tu bio izvor na koji je izvjesna Manda dolazila po vodu. Nije baš bilo jasno kada je to bilo, kakav je bio status i životna priča te Mande, ali priča je od nje stvorila ženu koja je dala ime gradu (”Zagrabi, Mando, zagrabi!”)

To nije pitanje koji je službeni jezik u Republici Hrvatskoj. Zakoni i akti pišu se na hrvatskom (ako smijemo taj birokratski jezik zvati našim?), ali u saborskoj raspravi važnije je razumljivost poruke nego nametanje standarda, i to afektiranog standarda čistunaca koji kod ”svojih” ne vide manjak gramatike, izostanak padeža i jadan stil (izričaj?).

Hrvatski zastupnici bi od Milorada Pupovca trebali učiti što je standardni književni hrvatski jezik.

Ja ne vidim problem u tome da Srpkinja govori srpski. Ona ima to pravo, ne samo radi slobode izražavanja, već je to znak da pripada jednoj kulturi tolerancije i snošljivosti, stoljetnog suživota s malim razlikama. Ona nije odnekud došla, ona je bila tu, njeni preci su bili tu i sretna je što se vratila iz izbjeglištva. Tamo nije na svojem. Ali dirnula je totem, osporila tabu. Taknula je neke nove svetinje.

I konačno, žestina reakcija pokazuje da se ne radi samo u psihološkom mehanizmu straha od novog, odbijanja onog što nismo navikli, već da, kao i u drugim stvarima, proglasiti nešto svetinjom stvara dogme koje brane realne materijalne interese.

Neke vlasti i mnogi pojedinci žive u mržnji radi toga što ona opravdava njihovo postojanje, brani privilegije i opravdava nejednakost.

Taj trulež materijalnog osjetim često kad se nešto proglasi svetinjom: ratovi, pobjede i porazi, žrtve i odricanja. Totemi i tabui postoje i u modernom svijetu, ali im je mjesto u muzeju.

autograf

4 comments

Skip to comment form

    • Lara on 07.08.2020 at 08:13

    Pošto je u Hrvatskoj sve svetinja (zemlja, more, povijest, rijeke, more)…. sve je ovdje trulež. Hrvati su oožavatelji truleži, umjesto da se samodive svojemu.

    • Nana on 07.08.2020 at 13:39

    …”No ljubljenje svetih totema nije posebno stvar pravoslavlja. Dobar katolik klanjat će se ostacima jednog sveca vrlo niskog rasta, ljubiti raspelo ili na koljenima puzati po izlječenje ili smirenje. Krajnje nehigijenski.”.. genije, dragi genije.

    • Frog on 07.08.2020 at 16:06

    Najluđi primjer o svetinjama je što su Srbi proglasili Gazimestan svojom svetinjom i Kosovo,pardon Kosmet svetom srpskom zemljom

    • Mi on 08.08.2020 at 11:58

    Sve te “svetinje” su interesne igrice, na žalost.

Odgovori