Čemu zavist pred imovinskom karticom Urše Raukar?

Danima sam vrlo pažljivo pratio kako fejsbuklije do u sitna crevca proučavaju imovinsku karticu Urše Raukar. Čitao sam, gledao, slušao kako desni i Plenkovićevi mediji optužuju ženu zbog licemjerstva, jer ima a na strani je onog koji nema, i nemušto, jadno i nepametno nastoje politički profitirati i etički poantirati na njezinom materijalnom bogatstvu. Jednako sam se, međutim, nervirao oko lijeve bijede, koja bi istovremeno da obrani napadnutu drugaricu, ali i da zadrži idejnu i ideološku vjerodostojnost. I onda su, mutavci, debatirali o razlici u bogatstvu stečenom u vrijeme feudalizma, socijalizma i kapitalizma, te o tome kako se istinski ljevičar, lijevi aktivist, drugarica i drug zabrinuti za stratosferu, bioraznolikost i radnička prava trebaju odnositi prema naslijeđenom bogatstvu.

Pa hajde da onda ne budem nepošten i ne prešutim vlastiti doživljaj nečega što je postalo već toliko javno. Tim prije što je taj doživljaj, čini mi se, jedinstven. Za razliku od svih drugih, lijevih i desnih, ja naime osjećam zavist prema materijalnim prilikama Urše Raukar. I pomalo se, sam pred sobom, osjetim poniženim pred tom zavišću. Pljunuo bih samom sebi u lice, samo kad bih mogao. Ali prije nego što obrazložim svoju zavist, te se na taj način, osvješćivanjem traume, pokušam rasteretiti, nekoliko stvari ću napomenuti. U svojih tridesetak, trideset i pet godina radnoaktivnog vijeka nisam učinio ništa, ili gotovo ništa, da se obogatim. Radio sam u skladu s uvjerenjima, uživajući u poslu koji volim i koji mi nije samo posao. Prema ljudima koji su mi mogli, a katkad čak i htjeli pomoći da imam više novca, pokazivao sam često i bezrazložnu mrzovolju. Ponašao sam se u skladu sa svojim klasnim, socijalnim i zavičajnim položajem i predispozicijama koje su iz njega proizlazile. Premda nisam ono što su bili moji djedovi i bake, nisam ih želio zatajiti. I još ovo: nikada bogatim i upicanjenim kokošima nisam zavidio na bogatstvu. Ni onim govedima poširokih vratova, čije se maseratiji i ferariji svojim niskim podvozjima stružu po seoskim drumovima, ni onoj todorićadi, ni svoj ostaloj djeci desnih kao ni lijevih tajkuna nikad ja nisam zavidio na novcima. Kao što ni svojim formalno nadređenim nikad nisam zavidio na novcima. Na nečemu drugom, možda, jesam, ali na novcima nisam.

Urši Raukar, međutim, zavidim. I baš me je nekako sram te zavisti. Baš bih nekako da se ovo nije dogodilo. Bilo bi mi lakše da je lagala ispunjavajući imovinsku karticu. I ne bi mi tad smetalo ni da sam znao da laže. Moja zavist se, naravno, ne tiče onoga što bih kupio za njezine novce, kada bi ti novci bili moji. Ne bih kupio ništa. I čini mi se, zapravo, kada Uršu Raukar iz daljine vidim, ili kada se, premda vrlo rijetko, negdje u gradu sretnemo, da ona ne kupuje ništa što i sam ne mogu kupiti. Nigdje tog ružnog Luja Vitona u njezinom pogledu, pozdravu i nastupu. Moja zavist se ne tiče ni njenih nekretnina: svaka je nekretnina čovjeku briga. Materijalno bogatstvo ima smisla samo kada je izraženo u simboličkom obliku, u novcu, zlatu, dijamantima… Takvo bogatstvo je (uglavnom) neuništivo, i ono čovjeku pruža čvrstu iluziju materijalne sigurnosti. Ali zar i to nije paradoks, zar nije contradictio in adiecto: čvrsta iluzija!

Na čemu, dakle, zavidim Urši Raukar? I zašto baš njoj, pa nije Urša najbogatija? Zavidim joj, i ne mogu si pomoći, na onoj vrsti slobode koju čovjeku mogu pružiti samo novac i ostala materijalna dobra. Kako živimo u društvu u kojem vas gotovo svakodnevno materijalno ucjenjuju, u društvu korumpiranog i razbojničkog pravosuđa (Osječkim sucima, kao ni pojedinim sucima Vrhovnog suda, ne zavidim na materijalnom bogatstvu. Aktivno prezirem svaki njihov euro, dolar, kunu!), tako je blagodat, gotovo bih rekao blagoslov zajamčene materijalne sigurnosti nešto što je neprocjenjivo vrijedno u životu. Na prvom mjestu je, bez ikakve dvojbe, fizičko čovjekovo zdravlje. Ali na drugom mjestu su, prije duševnog zdravlja i obiteljske sreće, novac i materijalna dobra. Zašto? Zato što novac i materijalna dobra u ovakvoj zemlji i ovakvom svijetu jamče onu vrstu sigurnosti, slobode i zaštite iz koje gotovo sigurno proizlaze duševno zdravlje i obiteljska sreća. Da bi u Hrvatskoj čovjek bez novca bio duševno zdrav, da bi bio dobar prema bližnjima i da bi bližnji bili dobri prema njemu, on mora u sebi svakoga trenutka imati aktiviranu moć samokontrole. Mora imati branu pred strepnjom, patnjom, paničnim strahom i užasom, te svu novozavjetnu i starozavjetnu mitologiju žrtve i žrtvovanja, uz pomoć koje bi štitio vlastitu dušu i živote svojih bližnjih od prijetnje kojoj je svakog trenutka izložen. Pogotovo je tako ako se bavi poslom koji u Hrvatskoj nije cijenjen, pa još ako u tom poslu ima verifikaciju i priznanje odasvud, osim iz Hrvatske. Ako ste, recimo, pisac, i previše vodite računa o vlastitom dostojanstvu, a premalo o lujvitonizaciji svojih socijalnih veza i kontakata, te se još i rugate onome književnom i novinarskom jadu od kojeg ste na riječima bolji i jači, tada će vam se dogoditi da premirete od straha pred zemljom i svijetom u kojima živite. Eto, zato zavidim Urši Raukar na njezinoj imovinskoj kartici. Ne mogu joj ništa, jer je njezina sloboda zaštićena. I pritom se, što njih tako strašno iritira, Urša Raukar bori za svijet u kojem će biti zaštićeni dostojanstvo i sloboda svakoga unutar zajednice. Načelno govoreći, ona se bori za svijet u kojem će bogatstvo bogatih izgubiti svoj suštinski smisao. Za svijet u kojem će se to bogatstvo zbilja svesti na neke neuke kokoši koje naprosto vole ružne torbice i još ružnije sandalice i na neke agresivne volove koji uživaju u autima koji mogu juriti tristo na sat, premda žive u svijetu u kojem je dopušteno samo stotrideset na sat. I to je ono prema čemu, bez obzira na zavist, imam najveće poštovanje. Dok sam ja ucijenjen svojim socijalnim pretpostavkama, pa su moja uvjerenja vrlo vjerojatno uvjetovana materijalnom situacijom, Urša Raukar je, ipak, mogla birati. Ona ne zna kako je to strepiti pred materijalnom katastrofom, koju si sam izazvao jer nisi bio ponizan pred antitalentima. Ali ona je svojom voljom izabrala ideju svijeta u kojem nitko neće morati da bude ponizan pred tuđim manama. Kao ni pred tuđom zavišću.

jergovic

2 comments

  1. To je zavist prema sreći i pameti, a ne imovini.

  2. Ne, @SLIM……..upravo suprotno: to je zavist isključivo prema imovini, a kasnije, kad se otkrilo u javnost i podrijetlo i rodna veza sa Kukuljević Sakcinskim, tek onda je sva moguća javna zavist usmjerena prema Urši Raukar kao osobi, čije lijevo stranačko uvjerenje kolidira s onim napisanim u imovinskoj kartici…..
    Sreća i pamet su ovdje relativizirani kao nepostojeći : ima dakao sretnih ljudi i bez tolike imovine ali nisu zanimljivi . Ona jest, jer je unatoč svemu odabrala stranu na koju, po mnogima koji imovinu vide kao neprikosnoveno bogatstvo–ne pripada!
    Stranka MOŽEMO čija je članica se upravo vinula u orbitu jer je glasačima bilo više nego dosta beskrupuloznog bogaćenja vladajućih, a i onih koji su im “prikrpani ” da bi se zaštićeno bogatili ( Bandić , Kušćević, Nadan Vidošević i ini )
    Vjerujem autoru kad govori o odabranoj viziji osobnog mira bez straha od zataškivanog bogaćenja : neprocjenjivo je naći sebe i biti sa sobom sretan jer ti ne nedostaje na pr…stan od 200 kvadrata u Zgradi moćnika da ti prva susjeda bude Pripuzova kći……..ali mani ga…………ne kažu uzalud da svaki majmun ima svoje veselje….zato se bogati vesele bogatstvu a zgražaju se nad jednom aktivisticom po čijoj odjeći i ponašanju ni u najcrnjim snovima nisu pretpostavljali , da u imovinskoj kartici ima puno, pa čak i više u stavkama, u kojima nije bila sigurna…….

    ” Načelno govoreći, ona se bori za svijet u kojem će bogatstvo bogatih izgubiti svoj suštinski smisao. “…………….C/P…….da, ali po svemu sudeći to nećemo dočekati.
    Lijepa je ova misao , li je čista utopija, budimo realni..

Odgovori