Božica Fortuna i Hrvati

Nisu Hrvati u svojoj tegobnoj povijesti imali mnogo sreće, sve u svemu na srednji prst jedne ruke dalo bi se nabrojiti slučajeve kad im je zavodnički i zavjerenički namignula božica Fortuna.

Takav je, eto, bio slučaj kad su ono prije pet stotina godina Hrvati u Cetingradu za svoga kralja izabrali habsburškog nadvojvodu Ferdinanda I., a strogi austrijski javni bilježnik zatražio im pečat za ovjeru povelje. Zašto su tom prilikom izabrali onaj stotinu godina stari grb iz vremena Maksimilijana, kako je hrvatske velmože onovremeni neki Boris Ljubičić nagovorio da iz bogate europske heraldičke ponude i tradicije – pored svih mrkih ptičurina, bijesne zvjeradi, kula, topova, kubura, sablji i jatagana – izaberu one blesave crveno-bijele kvadratiće, nitko više i ne pamti, baš kao što odavno više nitko ne pamti i da je zapravo riječ o grafičkoj redukciji Predziđa kršćanstva: tek, sve od tada, punih pet stotina godina crveno-bijeli kvadratići prepoznatljiv su vizualni identitet te male nacije iz kornera Europe.

Nije to, istina, izgledalo bog zna kakvom historijskom srećom: radije bi Hrvati da im je Fortuna namigivala kad su, recimo, umjesto grba birali historijske sponzore. Dobitkom na lutriji Hrvatima se to ukazalo tek kad su pola milenija kasnije konačno formirali svoju nacionalnu državu, taman – što ti je sreća! – na početku globalne informatičke i masmedijske revolucije. U vrijeme kad su se za taj, kako se zove, „nacionalni branding“ dizajnerskim studijima i marketinškim agencijama potpisivali bianco-čekovi, Hrvati su rijetkom povijesnom srećom imali već gotov portfelj s upravo bolesno modernim vizualnim identitetom.

I dok su se ostale velike i stare nacije lomile tražeći jednostavan i pamtljiv trade mark, dovijajući što u vrijeme digitalnih komunikacijskih kanala raditi sa svojim prijetećim lavovima, mrkim zmajevima i dvoglavim orlušinama, Hrvati su imali potpuno genijalno jednostavne i jedinstvene crveno-bijele kvadratiće. Kombinacija crvene, bijele i plave boje na njihovoj nacionalnoj zastavi, recimo, koju su dijelili sa barem polovicom europskih i svjetskih država, uključujući i nekadašnje jugoslavenske susjede i smrtne neprijatelje, bila je posve neupotrebljiva: da su, eto, takvi – konfekcijski crven-bijeli-plavi – od kakvog jebačkog američkog ili talijanskog studija 1990. tražili neko efektno i pamtljivo dizajnersko rješenje, crvene i bijele kvadratiće platili bi pola budžeta. A Hrvati ne samo da su takvo rješenje imali besplatno, gotovo i spremno, već – još važnije – s tradicijskim i historijskim legitimitetom.

Kad je tako nakon rata, na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998., hrvatska reprezentacija bljesnula u prepoznatljivim – i, uzgred, fantastično dizajniranim – dresovima s crveno-bijelim kvadratićima, projekt je bio zaokružen: sve otada, gotovo četvrt stoljeća, sitna i posve nevažna jedna mala nacija iz kornera Europe svojim je vizualnim identitetom upisana kao vjerojatno i najprepoznatljivija od svih dvjesto nacija iz kataloga Fife i Ujedinjenih naroda.

Nijedna, ali baš nijedna od ostalih nacija sa svjetskog nogometnog prvenstva ne može se identificirati sa stotpostotnom sigurnošću, čak i kad je riječ o rijetkim dizajnerskim rješenjima i kombinacijama: zeleno-crveni Portugalci mogu biti i Bugari, žuto-plavi Brazilci mogu biti i Šveđani, plavo-crni Urugvajci mogu biti i Estonci, ali oni na crveno-bijele kvadratiće jesu i mogu biti samo Hrvati. Jedino patuljastu i nevažnu Hrvatsku odmah tako bez greške prepoznaje svaki gledatelj na svijetu, od favela Rio de Janeira do siromašnog kakvog kambodžanskog sela, čak i kad nema pojma gdje je točno ta Kroejša.

Svjetski prvaci Francuzi, na primjer, dupe bi dali da im se pariška milicija u revoluciji 1789. umjesto dosadne i kolosalno nemaštovite plavo-bijelo-crvene kombinacije dosjetila napraviti zastavu s kvadratićima. Da i ne govorimo o nesretnim Talijanima, koji se cijelo nogometno stoljeće upinju brendirati kao „azzuri“, dakle obični „plavi“, poput barem još stotinu njih s East Rivera. Crveno-bijeli dizajn oštarijskog stolnjaka – asocijaciju koju glupi i neuki Hrvati doživljavaju smrtnom uvredom – Talijani bi, recimo, kao ikonografski znak životoljubivog Mediterana potpisali ne pitajući koliko košta.

Historijska sreća s vizualnim identitetom nije, naime, Hrvatima namignula samo jedinstvenim i prepoznatljivim dizajnom, već i njegovim asocijacijskim i konotacijskim kapacitetom. Prepoznatljiv bi, jebiga, bio i smeđi dres: nitko nikad nije imao smeđi dres. Razigrani crveno-bijeli kvadratići, međutim, upravo su izmišljeni za kakvu malu mediteransku zemlju sretnih i bezbrižnih veseljaka koji vole sve ljude svijeta: ne možete u tako blesavom dresu zamisliti strašne Nijemce ili mrke Ruse. Ne, to je dres za opuštene neke mediteranske ili karipske autsajdere, dušu dao za, štajaznam, Kostariku ili Jamajku, da cijeli svijet navija za svima drage rasplesane veseljake u crveno-bijelim kvadratićima.

A simpatični veseljaci iz Kostarike ili Jamajke u takvim dresovima onda ne samo da se na opće oduševljenje plasiraju na Svjetsko nogometno prvenstvo, nego najprije 1998. uzmu broncu, pa na koncu prije tri godine zaigraju i u finalu: bi li na cijelom svijetu bilo ikoga – ali ikoga – tko u finalu Mundijala u Rusiji ne bi navijao za Marleyeve rastafarijance u crveno-bijelim kvadratićima? Pa i pola Francuske u finalu bi navijalo za njih! Jebeš Ronalda, Nike bi živio samo od jamajkanskih dresova.

Takva je, eto, historijska sreća nakon hiljadu i pol godina namignula maloj i veličanstveno nevažnoj Hrvatskoj, da nemaju više-manje ništa osim nešto loptačkog talenta, te najprepoznatljivijeg i najveselijeg vizualnog identiteta na svijetu, predviđenog – koliko se ja razumijem u dizajn i vizualne komunikacije – da takva reprezentacija svugdje na planeti bude omiljeni gost, pa da se građani na ulicama Helsinkija ili Ciudad Mexica slikaju s raspjevanim hrvatskim zajebantima, i sami na tribinama noseći sad već kultni dres na crveno-bijele kvadratiće, kupljen onomad u Dubrovniku ili Međugorju.

Plan boginje Fortune nije imao nijednog slabog mjesta – bio je to debelo, sa zateznim kamatama preplaćen iznos svih njenih povijesnih dugova prema zlosretnim Hrvatima – osim jedne jedine sitnice: Hrvati ne žele biti svima omiljeni i razigrani veseli zajebanti.

Iz nekog razloga, naime, Hrvati ne žele da ih ljudi u crveno-bijelim kvadratićima doživljavaju kao opuštene životoljupce iz male mediteranske zemlje sretnih i bezbrižnih ljudi. Hrvati bi htjeli da su mali, ali zajebani, oni bi da ih se ljudi boje i da ih zaobilaze na ulici. Takve su, eto, oni kurčeve historijske sreće: sve što su od svoje povijesti zapravo htjeli bilo je samo to da ih svijet gleda kao opake i mrke tipove s kojima ne želiš imati posla, a od nje na kraju dobili vizualni identitet karipskih razbibrižnika u ljetnoj školi marengue.

Trideset godina Hrvati se stoga bore sa svojom kurčevom historijskom srećom, živi se polomivši da izmaknu svakoj mogućoj svjetskoj simpatiji, pa u genijalno žovijalnom dizajnerskom outfitu sveudilj ustrajno mrze, tuku, vrijeđaju, pljuju, psuju i dižu ruke u nacistički pozdrav. Cijela u tom povijesnom međuvremenu izgrađena supkultura hrvatske nogometne reprezentacije nepodnošljiv je militantni galimatijas piva, vatre, bengalki, baklji, dima, piva, prijetnje, nasilja, piva, zastave, boksera, bejzbol palice i piva, s loše prikrivenim – ako uopće prikrivenim – fašističkim accesoiresom, u kojemu je realno jedina, ali golema greška potpuno promašeni veseli „kockasti“ dizajn.

Hrvatska televizija tako, sve popravljajući štetu, u redovitim bijenalnim ciklusima terorizira nedužne gledatelje Mundijala i Eura duboko umbolnim navijačkim koračnicama za marševe, vojne parade i bavarske pivnice, a navijači – koji izgledaju kao kaznena bojna Kordićeva HVO-a – niti nakon trideset godina nisu naučili nijednu od njih, i dalje dirljivo uvjereni kako se cijeli svijet trese od straha kad devedeset minuta uporno ponavljaju „U boj, u boj, za narod svoj“. Jedini tekst kojega su cijelog uspjeli naučiti i zapamtiti.

Sve, međutim, džabe. Tko bi se, zaboga, tresao od straha pred debeljuškastim veseljacima u crveno-bijelim kvadratićima?

Kako su onda na koncu prije koju godinu za rezervnu varijantu izabrali onaj osamdeset godina stari dres iz vremena Schutzstaffela, kako je hrvatske nogometne bossove neki ovovremeni Hugo Boss nagovorio da pored žive svoje heraldičke tradicije, pored svima znanih i prepoznatljivih crveno-bijelih kvadratića, izaberu crno-plave, nitko više i ne pamti: tek, sve od tada, crna je boja prepoznatljiv vizualni identitet te male, ali zajebane nacije iz kornera Europe.

A mrki se Hrvati, jasno, oduševili. To je bilo to što je nedostajalo: crna boja. Dalje je bilo lako: već za ovo Europsko prvenstvo igrači su tako umjesto crveno-plavih kvadratića navukli rezervne crno-sive! Da bi potom crno-siva kombinacija – sad već izvjesno samo prijelazna varijanta prema crno-crnim kvadratićima – na kraju navijačkim konsenzusom bila promovirana kao prvi, domaći dres, potisnuvši nesretne crveno-bijele kvadratiće kao rezervne, za ne daj bože, kad gostuju recimo kod neke od desetak reprezentacija koje su se jednako dosjetile originalnog i prepoznatljivog crnog dresa.

Novi je zlokobni i mračni crno-sivi dizajn potpuno tako potisnuo svaku moguću crveno-bijelu radost, bolno tupe i odbojne koračnice i marševi Zaprešić Boysa konačno su dobile primjerenu kostimografiju, pa spotovi izgledaju kao da ih je režirala Leni Riefenstahl: ne znaš je li riječ o spotu hrvatske reprezentacije ili Crne legije, je li reklama za pivo ili za mobilizaciju na Staljingrad. U posljednjem, recimo, namrgođeni i opaki navijači zapalili su čak i – nisam znao da tako nešto uopće postoji – crnu bengalku!

Cijeli svijet tako konačno zna male ali zajebane Hrvate, svaki gledatelj od favela Rio de Janeira do siromašnog kakvog kambodžanskog sela na ovom Europskom prvenstvu odmah bez greške prepoznaje opake hrvatske neonacističke crnokošuljaše iz Karpatske brigade, čak i kad nema pojma gdje je točno ta Mađarska.

I prije je, ne kažem, bilo naroda kojima je sreća okrenula leđa, ali Hrvati su, što se zna, prvi koji su sami okrenuli leđa sreći. U njihovom oblačnom, tmurnom i sumornom crno-sivom svijetu sreća nije božica, nego bog, i ne zove se Fortuna.

A Njegovi su putevi ponekad baš nedokučivi: ima On svoje razloge zašto Hrvati baš nemaju sreće.

n1info

Odgovori