Borže pravde

Premijer Andrej Plenković nikako ne može pobjeći od činjenice da je svojim autoritetom i funkcijom blagoslovio to da grupa ljudi koja je u tajnosti pisala zakon o Agrokoru ubrzo nakon stupanja na snagu istog tog zakona počne javno i legalno zgrtati milijune u operaciji ‘spašavanja Agrokora’

Politička prepirka o tome tko bi trebao donijeti pravorijek u povodu zahtjeva premijera Andreja Plenkovića da Nataša Novaković, predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, ne sudjeluje u odluci koja se tiče premijerove uloge u netransparentnom angažiranju skupine zagrebačkih odvjetnika i financijskih konzultanata, poznatih pod kodnim imenom Borg, za pisanje zakona namijenjenog državnoj intervenciji u Agrokoru, ta prepirka, dakle, sasvim je zasjenila sadržajnu skandaloznost Plenkovićevog zahtjeva, kao i njegove motive da se upusti u takvu rabotu. Vjerojatno se i htjelo postići to da nadmudrivanje u pogledu forme i pravnih nedorečenosti zakloni suštinu problema, u čemu se, eto, dobrim dijelom i uspjelo. A suštinski problem jest u tome što premijer nikako ne može pobjeći od činjenice da je svojim autoritetom i funkcijom blagoslovio to da grupa ljudi koja je u tajnosti pisala zakon o Agrokoru ubrzo nakon stupanja na snagu istog tog zakona počne javno i legalno zgrtati milijune u operaciji ‘spašavanja Agrokora’: to zgrtanje novca ne bi bilo moguće bez premijerovog nakaradnog poimanja elementarnih vrijednosti demokratskog društva i moralnih postulata.

Na čemu je, osim na usputnom mišljenju zagrebačkog Upravnog suda u povodu žalbe Martine Dalić, premijer Plenković utemeljio svoju tezu o konfliktu interesa gospođe Novaković u ovoj priči, tezu koje se dosjetio tek u poodmakloj fazi postupka koji se bavi time je li premijer u slučaju Borg povrijedio načela obnašanja javne funkcije?

Predsjednik Vlade utemeljio je tu tezu isključivo na tome što je Nataša Novaković nekoć bila zaposlena u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, a financijski doprinos funkcioniranju te udruge davao je, između brojnih drugih tvrtki, jedan od najvećih poslodavaca u državi – koncern Agrokor Ivice Todorića. Po toj logici, Novaković bi se morala izuzeti iz svakog postupka u kojem se, u bilo kojem svojstvu, pojavljuje bilo koja od firmi što su sudjelovale u redovnom financiranju HUP-a, a ako je tako, onda se postavlja pitanje zašto je HDZ izabrao Natašu Novaković za šeficu rečenog povjerenstva, pritom smijenivši Daliju Orešković koja je dobro radila taj posao. Potpuno je jasno da Novaković nije bila ni na koji način povezana s Ivicom Todorićem i da mu ništa nije dužna, a gledano striktno formalno, čak da joj je Agrokor i izravno isplaćivao novac na račun, to opet ne bi bio njezin sukob interesa: o tome bi se moglo govoriti samo da joj je Todorić davao novac iz svoga džepa ili da je na neki drugi način bila interesno povezana s obitelji Todorić. Ovako, Plenkovićeva teza i stav Upravnog suda krajnje su besmisleni, jer interesi tvrtke Agrokor i intencija Lex Agrokora nisu bili konfrontirani: taj zakon je donesen s proklamiranim ciljem da se spasi koncern, sačuvaju radna mjesta i održi poslovanje. Jednako bi besmislena bila i Todorićeva tvrdnja da je Novaković u sukobu interesa zato što sad prima plaću iz državnog proračuna. Ovdje se naprosto ne radi o odnosu Agrokora i Vlade, nego o odnosu Vlade i njezinog prvog čovjeka sa skupinom ljudi koji su tajno kreirali jedan interventni zakon koji im je poslužio kao osnova za enormnu zaradu u vrlo kratkom roku.

Zašto je Plenković onda odlučio da inzistira na nečemu čega nema, na nečemu za što je svakom razumnom jasno da je samo rupičasti konstrukt koji se urušava u dodiru s blagim povjetarcem zdravog zaključivanja?

Potpuno je jasno da Novaković nije bila ni na koji način povezana s Todorićem, a gledano striktno formalno, čak da joj je Agrokor i izravno isplaćivao novac na račun, to opet ne bi bio njezin sukob interesa

Premijer je posegnuo za time zato što nema ničeg drugog što bi ga moglo izbaviti od negativne odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, odnosno od konstatacije da je povrijedio načela na koji se temelji dužnosnički posao. To je slamka spasa za koju se premijer očajnički uhvatio da smjesta ne propadne u živo blato moralnog kraha, nego da se javno potonuće u mulj odgodi do nekog što daljeg dana, po mogućnosti dana kad Plenkoviću više ništa ne bude značila moralna osuda antikorupcijske komisije ili do dana kad se tom tijelu, izmjenom zakona, oduzmu ovlasti da utvrđuje kršenje načela obnašanja dužnosti. Pod uvjetom da HDZ ne zna kako razmišlja petero članova povjerenstva, odnosno pod uvjetom da ne znaju da je Nataša Novaković jezičac na vagi koji preteže u korist rješenja štetnog za Plenkovića, odugovlačenje i razvodnjavanje postupka jedini je mogući smjer grčevitih samospasilačkih akcija koje poduzima ionako načeti i politički sve paraliziraniji premijer.

Čeka li Plenković odluku Ustavnog suda u povodu ustavne tužbe Tomislava Karamarka, bivšeg potpredsjednika Vlade i bivšeg šefa HDZ-a, kojeg je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa prije tri godine proglasilo krivim za sukob interesa i za gaženje načela dužnosničkog funkcioniranja, a sve u povodu poslovne povezanosti njegove supruge s Jozom Petrovićem, lobistom mađarskog MOL-a, ključnog suvlasnika INA-e?

Plenkoviću bi dobro došlo da Ustavni sud prihvati Karamarkovu tužbu barem u onom dijelu za koji je aktualni premijer vitalno zainteresiran, a to je povreda načela obnašanja državne dužnosti. Ako ustavni suci proglase neustavnom ovlast Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa da procjenjuje je li neki funkcionar prekršio spomenuta načela, to će sigurno biti zeleno svjetlo HDZ-ovoj parlamentarnoj većini da se upusti u zakonske izmjene koje bi uključile takav stav Ustavnog suda, što bi, na kraju, dovelo do toga da se obesmisli tekući postupak protiv Andreja Plenkovića. Nije poznato kad će Ustavni sud odlučiti o Karamarkovoj tužbi, ali govori se da bi se to moglo zbiti u idućih par mjeseci.

Koje bi državno tijelo trebalo odlučivati o izuzeću gospođe Novaković?

Premijer se sada očajnički uhvatio za slamku spasa da smjesta ne propadne u živo blato moralnog kraha, nego da se javno potonuće u mulj odgodi do nekog što daljeg dana

Opozicijski SDP prvo je bio predložio da o tome donese odluku parlamentarni Odbor za izbor i imenovanja ili Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav. HDZ i HDZ-ovi koalicijski partneri otklonili su taj prijedlog s ispravnim obrazloženjem: u tim odborima, kao i u drugim saborskim odborima, vladajuća koalicija ima većinu i može donositi rješenja koja joj politički odgovaraju, a to može biti fatalno za nezavisno tijelo koje odlučuje o sukobu interesa istih tih političara. SDP je zatim predložio da priču o izuzeću presiječe Visoki upravni sud, što je bolja ideja od one da odlučuje Odbor za Ustav, no HDZ i njegovi partneri inzistiraju na tome da samo antikorupcijsko povjerenstvo razriješi pitanje sukoba interesa svoje predsjednice, pri čemu se Novaković, naravno, ne bi izjašnjavala o samoj sebi.

Što ako bi rezultat glasanja četvero članova Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa bio neriješen, dva prema dva?

Ne znamo da li Plenković ima informaciju o raspoloženju četvero članova komisije, ali nema dileme da bi ovo bio dobar scenarij za premijera. Bolje bi mu bilo samo to da većina članova bude za isključenje gospođe Novaković iz njegovog postupka, što bi onda moglo sugerirati i to kakva će biti odluka o zatajenoj sprezi premijera i grupe Borg. To je, međutim, malo vjerojatna opcija. Ako bi bilo dva – dva, povjerenstvo bi se u postupku protiv premijera našlo u blokadi iz koje ne bi izišlo tako lako i tako brzo. Plenkoviću je, podsjetimo, kupovina vremena osnovna strateška orijentacija, i to ne samo kad je riječ o aferi koja ga je dovela pred protukorupcijsko povjerenstvo.

A ako bi povjerenstvo izglasalo da gospođa Novaković nije u konfliktu interesa i da može sudjelovati u donošenju odluke o Plenkovićevom ismijavanju države putem operacija skupine Borg?

To je najvjerojatnija solucija. Plenković bi se na to žalio Upravnom sudu u Zagrebu, a to bi mu kupilo neko vrijeme. Potom bi se, ako ne bi postigao što je htio, nesumnjivo žalio i Visokom upravnom sudu, što bi dodatno otegnulo proces. Ukoliko bi i na ovoj sudskoj instanci doživio poraz, priča o premijerovoj povredi temeljnih postavki obnašanja državne funkcije jednog bi se podalekog dana vratila na početak, to jest pred peteročlani sastav Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Pretpostavimo da bi to tijelo relativno brzo usvojilo zaključak negativan za Plenkovića, ali zatim opet slijede žalbe, sve do Ustavnog suda. Vidimo da u Karamarkovom slučaju to traje već tri godine.

Da rezimiramo. Plenković vidi sukob interesa Nataše Novaković u činjenici da je bila zaposlena u HUP-u, ali ne priznaje interesni konflikt odvjetnika Borisa Šavorića i drugih pripadnika Borga koji su tajno kreirali zakon o državnoj intervenciji u Agrokoru, pa potom masno zaradili na uključenosti u državno ‘spašavanje’ Agrokora?

Da, upravo tako. Ovaj Plenkovićev frontalni sukob sa zdravim razumom i moralom najbolje je svjedočanstvo o današnjoj Hrvatskoj, zemlji koja se koprca u kaljuži korupcije i u kojoj je politički i ekonomski moćnima omogućeno da se nekažnjeno rugaju pravilima koja vrijede za obične građane. Stvorena je atmosfera u kojoj je normalno da se vlast formira najobičnijom kupovinom zastupnika i u kojoj plašt političke milosti efikasno štiti od odgovornosti te potiče besramnost i gramzivost. Proračunski suficit i poboljšanje kreditnog rejtinga samo su ružičasta mašnica na paklenoj napravi koju je aktualna vlast pričvrstila za demokratske standarde i civilizacijska dostignuća hrvatskog društva.

portalnovosti

1 comment

  1. — Da rezimiramo. Plenković vidi sukob interesa Nataše Novaković u činjenici da je bila zaposlena u HUP-u, ali ne priznaje interesni konflikt odvjetnika Borisa Šavorića i drugih pripadnika Borga koji su tajno kreirali zakon o državnoj intervenciji u Agrokoru, pa potom masno zaradili na uključenosti u državno ‘spašavanje’ Agrokora?

    Krade li se igdje ovako neskriveno kao u Hrvatskoj?

Odgovori