«

»

velj. 12 2018

Boris Dežulović: Tajna bivše firme

Kažem vam ja, nema tvrtke do bivše tvrtke. Eto, samo posljednji primjeri, Ante Ramljak i Damir Krstičević. Fićfirići su do jučer bili direktori, partneri i članovi uprava u nekakvim tranzicijskim faking konzalting-inženjering privatnim kompanijama kretenskih engleskih naziva, sve dok ih žene i punice nisu nagovorile na sigurnu državnu službu

Najprije je otkriveno kako je američki AlixPartners, konzultantska kuća koju je angažirao Vladin povjerenik za restrukturiranje Agrokora Ante Ramljak, za podizvođača po mjesečnoj tarifi od milijun kuna angažirao manje poznatu domaću tvrtku Texo Management. Ne bi to bilo bog zna kakvo epohalno otkriće – ministrica gospodarstva Martina Dalić hladnokrvno je uvjeravala naciju kako su Amerikanci angažirali hrvatske stručnjake uvjerivši se kako izvanredno rade svoj posao – da nevjerojatnom igrom slučaja nije ispalo kako je, sve do preuzimanja posrnulog Agrokora, direktor u izvanredno stručnom Texo Managementu bio upravo – Ante Ramljak.

Nije to bila jedina nevjerojatna slučajnost u nevjerojatnom slučaju Agrokor. Cijeli je taj nevjerojatni slučaj i počeo nevjerojatnom slučajnošću, sjetit ćete se te fantastične priče, kad je ministrica Dalić onomad jednako hladnokrvno uvjeravala naciju kako novi zakon o državnoj intervenciji u ‘sistemskim’ tvrtkama, onima s više od osam hiljada zaposlenih i milijardu eura duga, nije nikakav lex Agrokor – ‘to je zakonodavni okvir čija je svrha zaštititi stabilnost hrvatskog gospodarstva i ne pripremamo ga specifično za Agrokor!’ ponavljala je gospođa ministrica – a onda, nije još ni završila rečenicu, prdnuo u čabar baš Agrokor, nevjerojatnom slučajnošću jedina hrvatska privatna ‘sistemska’ tvrtka s više, štoviše mnogo više od osam hiljada zaposlenih i milijardu eura duga.

Bilo je s Agrokorom još tih nevjerojatnih slučajnosti, toliko je zapravo tih nevjerojatnih slučajnosti bilo da se malo tko iznenadio kad je – nakon nevjerojatne slučajnosti da su američki savjetnici Agrokorova povjerenika Ante Ramljaka, uvjerivši se kako domaći stručnjaci izvanredno rade svoj posao, angažirali upravo bivšu tvrtku Ante Ramljaka – ispalo kako je Ramljakova bivša tvrtka ugovor s kompanijom AlixPartners nevjerojatnom slučajnošću potpisala istog dana kad je i AlixPartners potpisao ugovor s Agrokorom!

Da živ čovjek i građanin ne zna kako je riječ o nevjerojatnoj igri slučaja, upitao bi se kolike su šanse da Ramljakovi američki savjetnici od sviju konzultantskih kuća i kućica na bijelome svijetu angažiraju baš Ramljakovu bivšu firmu, i kad su se to točno Amerikanci uvjerili da izvanredno rade svoj posao, ako su ugovor s njima potpisali istog dana, tek koji sat kasnije? Da, eto, ne zna kako je sve nevjerojatna slučajnost, pomislio bi živ čovjek i građanin kako Plenkovićeva vlada i ministrica gospodarstva već godinu dana s izvanrednim uspjehom prave od njega imbecila.

Hrvatska je, međutim, zemlja nevjerojatnih slučajnosti, pa se nitko više nije iznenadio kad je samo koji dan kasnije otkriveno kako je – usred kampanje ministra obrane Damira Krstičevića za modernizaciju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i javnog natječaja za nabavu višenamjenskih borbenih aviona u vrijednosti od pola milijarde dolara – bivša Krstičevićeva tvrtka M San grupa osnovala tvrtku-kćer Planet IX, nevjerojatnom slučajnošću registriranu – evo, ja se naježio i dok pišem – baš za ‘popravke i održavanje zrakoplova i zrakoplovne opreme’!

Nije to bila jedina nevjerojatna slučajnost u nevjerojatnom slučaju Krstičevićevih bivših firmi. Cijeli je taj nevjerojatni slučaj i počeo nevjerojatnom slučajnošću – sjetit ćete se i te fantastične priče – kad je ono Krstičević imenovan ministrom obrane, a pred zgradu Vlade uskoro stigli kamioni ugledne IT-kompanije King ICT s novom računalnom opremom, pa nevjerojatnom igrom slučaja ispalo kako je član Nadzornog odbora u uglednom King ICT-u sve do preuzimanja Vladinog resora obrane bio upravo – Damir Krstičević.

Bilo je s bivšim tvrtkama ministra Krstičevića još nevjerojatnih slučajnosti, toliko je zapravo tih nevjerojatnih slučajnosti bilo da se malo tko iznenadio kad je – nakon što su u Krstičevićevoj bivšoj tvrtki demantirali nevjerojatnu slučajnost da su se usred Vladinog natječaja za nabavku borbenih zrakoplova registrirali upravo za održavanje zrakoplova, objasnivši kako se ne misle baviti avionima, već bespilotnim letjelicama – ispalo kako je ministar Krstičević prošlog ljeta, nakon onog katastrofalnog požara kraj Splita, u okviru nove protupožarne strategije nevjerojatnom igrom slučaja najavio upravo nabavku stotinu i dvanaest milijuna kuna vrijednih – bespilotnih letjelica!

I da živ čovjek, građanin i imbecil ne zna kako je riječ o nevjerojatnoj igri slučaja, pomislio bi kako je baš to – dakle građanin imbecil – jedino zapravo što je Plenkovićeva vlada napravila u cijelom svom dosadašnjem mandatu.

To je, naravno, zato što se građanin imbecil ne razumije u ekonomiju, a poglavito u najčudesniju od sviju svjetskih ekonomija – hrvatsko gospodarstvo. A u hrvatskom gospodarstvu, to zna svatko, najbolja tvrtka je bivša tvrtka.

Nevjerojatni slučajevi bivših tvrtki ministra obrane i Vladina povjerenika za Agrokor samo su posljednji primjeri tog ekonomskog fenomena. Godinama već pratimo tu neobičnu pojavu, naslušali smo se svakakvih nevjerojatnih slučajnosti. Mala, uboga tvrtka nekog tranzicijskog luzera iz provincije godinama životari na tankom rubu stečaja – kumov nećak sa svojima iz kick-boxing kluba mora od vulkanizera Ćipe utjerivati jebenih dvjesto eura duga da bi čovjek sebi odštampao vizit-karte chief executive officera – i ovaj naposljetku odluči prekinuti to mučenje: zaposli se naš provincijski chief executive officer u državnoj službi kao županijski pročelnik, saborski zastupnik ili čak ministar, i dočim ju je zbog Zakona o sukobu interesa prebacio na punicu, bivša mu tvrtka nevjerojatnom igrom slučaja dobila pet unosnih ugovora s državom! Onaj do jučer tužno obješeni graf na godišnjoj bilanci bivše firme veselo poletio u zrak, pare teku u brzacima, a punica kupila novi Lamborghini i nemilo ga zajebava.

Prokletstvo je to i usud hrvatskog poduzetnika, nije jedan nesretnik to doživio, da je vlasnik ili direktor na plaći u posrnuloj kakvoj građevinskoj tvrtki, što je u očaju dao otkaz ili prepustio firmu kumu, pa se prijavio na izbornu listu i završio kao ministar građevinarstva, a bivša mu tvrtka nevjerojatnom igrom slučaja sutradan od države dobila ugovor od višesto milijuna novaca.

Kažem vam ja, nema tvrtke do bivše tvrtke. Eto, samo posljednji primjeri, Ante Ramljak i Damir Krstičević. Fićfirići su do jučer bili direktori, partneri i članovi uprava u nekakvim tranzicijskim faking konzalting-inženjering privatnim kompanijama kretenskih engleskih naziva, sve dok ih žene i punice nisu nagovorile na sigurnu državnu službu: jedan postao Vladin povjerenik, drugi ministar obrane, a bivše im tvrtke praktički sutradan potpisale milijunske ugovore s državom. Žene i punice ih zajebavaju, a jadni luzeri moraju pisati demantije srpskim manjinskim tjednicima kako su im firme bile uspješne i prije nego što su se zaposlili u Vladi.

Da živ čovjek, građanin i poduzetnik ne zna kako je riječ o nevjerojatnoj igri slučaja, upitao bi se kolike su realne šanse da im bivšim firmama posao krene dočim su se namjestili u državnoj službi? Da, eto, ne zna kako je sve nevjerojatna slučajnost, pomislio bi živ čovjek, građanin i poduzetnik kako Plenkovićeva vlada s izvanrednim uspjehom pravi od njega imbecila.

Osim, jasno, ako čovjek, građanin i poduzetnik nije imbecil, pa mu je jasno da to ne može biti slučajnost. Kad neka firma, čim joj dojučerašnji direktor ili vlasnik postane nekakav Vladin povjerenik ili ministar, dobije posao od Vlade i namlati ozbiljne novce – to zaista, kad se ovako napiše i pročita, teško da je nevjerojatna slučajnost. Kao jedino zdravorazumsko objašnjenje preostaje da su dojučerašnji vlasnici i direktori – sad je, naravno, i vama jasno – zapravo bili potpuni ekonomski nevježe i menadžerski tudumi, bolno nesposobni i neupućeni u vlastiti posao, pa su im se bivše firme spasile kad su otišli.

A nesposobne nevježe onda – teorija, jebiga, ima smisla – uzela Vlada.

 

2 comments

  1. Popac

    Krstičević je pravi sin domovine. Ramljak je sinovac.

    1. Jabihnesto

      Slučaj Ramljak i svjedoci izgleda da je beznačajan u usporedbi s ovim igrama oko bivše firme ministra obrane…

Odgovori