Bog ga poživio

Otkako je Labrović otišao u pečalbu, Juričan je postao najistaknutiji hrvatski performer, premda se on sam tako vjerojatno ne bi definirao. ‘Bandić kaže da mu je Bog rekao da spasi ovaj grad. Isti taj Bog je došao i meni i rekao mi da snimim sve što Milan radi’, kazao je Juričan, koji predlaže da se u prostoru kina Europa otvori Muzej korupcije

Newsroom, N1, 30. travnja, 16:45

Otkako je Siniša Labrović otišao u pečalbu – u Berlin, Njemačka – Dario Juričan postao je najistaknutiji i najoriginalniji hrvatski performer, premda se on sam tako vjerojatno ne bi definirao. Ima dobre i svježe ideje, ne boji se, ima petlje i stvar prezentira na medijski atraktivan način. U ‘Newsroomu’ je iznio cijeli rukovet svježih ideja: u prostoru kina Europa, rekao je, trebalo bi otvoriti Muzej korupcije. Domagoj Novokmet predstavio ga je kao ‘kustosa’ te institucije, čiji posao neće biti težak – eksponata neće nedostajati. ‘Korupcija mora biti nešto svakidašnje i dostupno svima. Kandidata ne nedostaje. Jedno krilo moglo bi se zvati Agrokor, jedno Milan Bandić’, rekao je Juričan. Ured za imovinskopravne poslove Grada Zagreba nije oduševljen Juričanovom idejom, svakoga mu dana prijete tužbom, ali on se na to smije. U nedostatku operativnijih rješenja za naše probleme, Juričan je našao drugo najbolje – sprdnju. On se šegači jer je očito koliko nas vlastodršci prave budalama, pijani od oholosti, pa nema druge nego sprdati se s njima. ‘Bandić kaže da mu je Bog rekao da spasi ovaj grad. Isti taj Bog je došao i meni i rekao mi da snimim sve što Milan radi’, zaključio je Juričan, Bog ga poživio.

N1 uživo, 2. svibnja, 14:30

Ugodna, simpatična pojava koja zrači čovjekoljubljem, Željka Markić uvijek je rado viđen gost na ekranu svakog poštenog gledatelja i TV kritičara. U razgovoru s Igorom Bobićem podarila nam je rukovet svojih misli, stavova i uvjerenja pa samo tako doznali da će, kad idući put na dan izborne šutnje bude priređivala Hod za život, za dozvolu pitati Andreja Plenkovića. Jako cijeni Marijanu Petir koja je minulih pet godina obavila sjajan posao, iznimno cijeni Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića (zašto je izostavila predsjednicu, hm hm?), Hrast joj baš nije mio, a njezina negdašnja alternacija – stanoviti Zvonimir Troskot – čini se da je napustio Hrvatsku. Čudno za jednog domoljuba, ali dobro, svega ćemo se mi još nagledati na ovoj šarenoj cesti. Gospođa Markić ima veliko srce i voli i cijeni cijelu tu scenu, ali najviše od svih voli, iscijedio je Bobić od nje priznanje – Most. ‘Procjenjujem da kod njih ima sposobnosti, da ima poštenja, da neće krasti i da će u onome što će raditi biti osjetljiviji za ono što građani traže. Na neki način ste me, gospodine Bobiću, tako sada izvozali da sam sada rekla koga bih ja na neki način preporučila, pa čestitam, to ste dobro izveli’, rekla je uzbuđeno gđa Markić, a mi se njezinim čestitkama Bobiću pridružujemo od srca.

Tema dana, HRT, 2. svibnja, 19:50

‘Tema dana’ postala je Hyde park za dužnosnike Vlade – kad ih netko ulovi s prstima u pekmezu, oni se naruče na Prisavlje gdje mogu verglati svoju pjesmu od Poncija do Pilata, bez neugodnih potpitanja, što imaju zahvaliti činjenici da nasuprot njih ne stoji novinar – ili, ne daj bože, dva – već govorni automat Vlade. Prošlog tjedna Goran Marić, a sad ministar Marko Pavić iskoristili su taj džoker samo zovi u ljutoj nevolji. Pavić, koji muku muči s mirovinskom reformom pa je posegnuo u Vladinu blagajnu da propagandnim kontraudarom spriječi sindikate da mu sruše reformu (a on na takve poteze nema pravo), tog je dana više puta, nervozan kao leptir, napuštao vlastitu press konferenciju s koje je na kraju, u slomu živaca, i pobjegao, ali u ‘Temi dana’ nije bilo takvih pitanja, već sve u stilu ‘zvonili ste, milorde’… Elem, mirovinska reforma. Javnost je posljednjih šest mjeseci bila bombardirana avanturama dvojice veselih umirovljenika, Blaža Curića (čija je mirovina, ako nas pamćenje dobro služi, oko 12-13 tisuća kuna) i Milijana Brkića, a oni s još duljim pamćenjem sjetit će se da je stranka koja danas želi kazniti sve koji bi mlađi u penziju umirovila kontingente pionira i podijelila tisuće povlaštenih mirovina koje se isplaćuju iz proračuna, a ne iz mirovinskih fondova. A sad bi naciju nagovorili da rade do posljednje pomasti. Lijepo, bogami, jedini licemjerniji od njih je Davor Bernardić koji je bio za tu odluku dok je SDP bio na vlasti, a sad ga eno uz sindikalce, potpisuje peticiju i vrišti protiv reforme. Koji lud, zbunjen, normalan, treba gledati našu scenu, a ne jadnog Fazlinovića, koji naspram njih djeluje kao čovjek iz Doma lordova.

Betonski spavači, HRT, 5. svibnja, 20:37

I njima se omakne! Čak i Prvi program može nam podariti zanimljive cjelodnevne sadržaje i to, da čudo bude veće, u nedjelju, dan u kojemu ekran obično podsjeća na oltar (‘Biblija’, ‘Pozitivno’, misa…). Jutro je počelo ‘Suđenjem u Nürnbergu’, briljantnim američkim filmom u kojemu se sudi fiktivnim njemačkim sucima koji su političke protivnike slali na sterilizaciju, a Židove koji ljube arijevke na vješala. Film koji je dobio dva Oscara nevjerojatno reljefno prikazuje kompleksnost suđenja nacistima (njihov odvjetnik pita sud hoće li tako suditi i Hirošimu i Nagasaki; navodi asistenciju demokratskog zapada u Hitlerovu usponu; citira Churchillove riječi iz 1938. prema kojima je Hitler genijalan i grandiozan državnik kojega je nebo podarilo Njemačkoj). U ‘Nedjeljom u dva’ ukazao nam se nešto kasnije Svetislav Basara, koji je razvalio tradicionalni srpski mit o Vidovdanu kao danu srpskog usuda (otkrio je da je Vidovdan star jedva 200 godina), potom onaj o Kosovskoj bitki (koja se samim tim nije mogla održati na Vidovdan), pa onda još jedan (ta bitka nije bila izgubljena nego neriješena, iako su je srpski mitotvorci proglasili izgubljenom), pa onda još jedan (bitku za Kosovo iz 1999. Milošević je proglasio dobivenom, iako je izgubljena). Pisac je udario i na suvremeni srpski mit o Kosovu, objasnivši da bi opcija povratka Kosova u Srbiju bila najmračnija od svih zamislivih rješenja, ali je, na sreću, nemoguća. Basara je nekakav desničar, pravoslavac, kršćanin, čini se da čak vjeruje i u Boga i u njegova sina Isusa – eto, i takve su pojavnosti moguće, a usput je i briljantan pisac.

Navečer smo pak na HRT-u vidjeli pravo čudo, dokumentaristički mirakul ‘Betonski spavači’, sjajnu, raskošno, umješno, inteligentno napravljenu seriju o modernizmu u socijalističkoj arhitekturi, čija nas zdanja zapanjuju. Od građevina prikazanih u ovoj epizodi, zgrada Doma revolucije u Nikšiću izaziva najviše netremične pažnje: taj nedovršeni monument, sfingičnog izgleda – i sudbine! – izgleda kao neki prostor iz ‘Odiseje u svemiru’. Golema, hrabra, utopijski dizajnirana, projektirana za državu veličine Jugoslavije, velika kao Sava centar (ni Juga je nije mogla završiti), a osuđena na grad veličine Nikšića, ta je zgrada, ‘Skadar u Nikšiću’, izazvala čuđenje postsocijalističkih generacija. Jedan mladić usporedio ju je sa Stonehengeom i rekao da je to vjerojatno djelo neke nepoznate, izvangalaktičke civilizacije (plauzibilna hipoteza, nema što), a u Crnoj je Gori prestala izazivati porugu kad ju je u Veneciji svjetska arhitektonska elita proglasila remek-djelom. Na natječaju za obnovu pobijedio je rad 10-20-70 (deset posto će se dovršiti u visokom sjaju, 20 posto je visoki rohbau pa neka Nikšićani u nj ugrade što god žele, ako žele, a 70 posto će biti konzervirano kao dokaz da danas ne mogu ni okrečiti ono što je On napravio, kako veli stari grafit). Odmah iza ovog monumenta vidjeli smo i sjajnu minijaturu Ivana Vitića na Komiži, lecorbusierovsko djelo u Nigdini. Sjajna serija, gledati!

portalnovosti

2 comments

  1. Newsroom, N1, 30. travnja, 16:45… Čista pozitiva.

  2. Basara je srbomitbrejker.

Odgovori