Banalnost zla u hrvatskoj verziji

U susjednoj Italiji pojave fašističkog vandalizma postaju sve brojnije. Oskrnavljeni su židovski grobovi, sprejem je na stanovima i zgradama svastikama obilježeno gdje stanuju Židovi, vandaliziraju se grobovi antifašista iz Drugog svjetskog rata, neofašističke organizacije izlaze iz anonimnosti i sve su glasnije.

Da se nacizam i fašizam vraćaju u Europu, kao misao i kao politička akcija – to više nitko ne može negirati. Ako već ne ubija, kao što je to u Njemačkoj, u Norveškoj, u Americi, Novom Zelandu i Engleskoj, izruguje se ubijenima i pljuje na njih. Tako počinje svoj tekst Michele Serra, jedan od najuglednijih talijanskih novinara, a iz tiska izlaze sve brojnije knjige o fenomenu novog fašizma kojeg mnogi nazivaju i ”fašizam 2.0” jer se rapidno širi internetom i društvenim mrežama.

Da se nacizam i fašizam vraćaju u Europu, kao misao i kao politička akcija – to više nitko ne može negirati. Ako već ne ubija, kao što je to u Njemačkoj, u Norveškoj, u Americi, Novom Zelandu i Engleskoj, izruguje se ubijenima i pljuje na njih. Tako počinje svoj tekst Michele Serra, jedan od najuglednijih talijanskih novinara, a iz tiska izlaze sve brojnije knjige o fenomenu novog fašizma kojeg mnogi nazivaju i ”fašizam 2.0” jer se rapidno širi internetom i društvenim mrežama

Serra se pita, kako se oduprijeti ovoj ”banalnosti zla” koje se javlja u novom ruhu i koju političke snage desnog spektra uporno negiraju. Štoviše, brane pravo tih vandala na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja – čak i u obliku provokacija, a da ne govorimo o povijesnom revizionizmu koje je u Italiji uzelo maha toliko, da mnogi gradovi u kojima je svojevremeno Benito Mussolini bio proglašen za počasnog građanina odbijaju da mu oduzmu tu počast.

No stvari nisu ništa bolje ni u Hrvatskoj – gdje je nedavno održana, u europskim razmjerima, važna konferencija pod nazivom ”Fašizam i antifašizam u Europi danas”. O toj konferenciji, kao i njenoj deklaraciji, osim izvještaja agencije Hina deklaraciju su objavili samo poneki portali, između ostalih i Autograf.

Zato je veliki publicitet dobio sramotni incident na karnevalu u Imotskom, a osobito pokušaji obrane čina spaljivanja homoseksualnog para, pri čemu se diže povika da je spaljivanje djeteta s likom Nenada Stazića čin slobode mišljenja i društvene satire.

Taj incident koji se pokušava opravdati kroz stoljetnu tradiciju karnevala na kojem se pali lutka – simbol nesretne godine, nikako se ne može opravdati kao proizvod političke satire.

Nobelovac Dario Fo ukazao je na razliku između satire, zadirkivanja i ponižavanja. Bit satire je da ona koristi komiku protiv moćnika i protiv vlasti, i ona nužno koristi paradoks i grotesku da izvrgne smijehu objekt satire, da ga skine s pijedestala moći i da ga izvrgne ruglu.

Naprotiv, zadirkivanje i ponižavanje koristi se protiv slabijih od sebe, ridikulizirajući ih i ono je prvi korak u jeziku mržnje, koje može onda izazvati i čin realnog nasilja prema izabranom cilju izrugivanja.

U ovom slučaju radi se baš o tome, da su za cilj izabrani pripadnici manjine, ugrožene manjine protiv koje su sve desne i konzervativne snage u Hrvatskoj, iako je i naša vlada, u kojoj dominiraju moderni, prividno proeuropski konzervativci, osudila taj čin spaljivanja homoseksualnih simbola.

No stvari nisu ništa bolje ni u Hrvatskoj – gdje je nedavno održana, u europskim razmjerima, važna konferencija pod nazivom ”Fašizam i antifašizam u Europi danas”. O toj konferenciji, kao i njenoj deklaraciji, osim izvještaja agencije Hina deklaraciju su objavili samo poneki portali, između ostalih i Autograf

Tako da je sasvim deplasirano retoričko pitanje koje je postavio ”jaki čovjek” režima, zamjenik predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić u svojoj reakciji na Facebooku, kada se pita: tko će presuditi gdje je granica između umjetničke slobode izražavanja i govora mržnje? i pritom poziva sve – da budu tolerantniji.

Tako je izašla na vidjelo prava duša ove vlasti – dok je Andrej Plenković pošao putem prve, oštre reakcije novog predsjednika Zorana Milanovića i u ime Vlade osudio ovakvu dezinterpretaciju političke satire, Brkić je relativizirao ovaj linč lomačom na imotskom karnevalu navodeći slučaj izlaganja jugoslavenske zastave u Rijeci s crvenom zvijezdom, da bi time relativizirao smisao tog barbarskog čina.

Čiju suštinu, uostalom, razotkriva i fotografija organizatora tog događaja s nacrtanom svastikom u pozadini – jasnim i nedvosmislenim simbolom nacizma.

Može li se onda govoriti o tome, kako biti tolerantniji? O takvom krivom shvaćanju tolerancije, za kakvu se zalaže Brkić, već su dovoljno rekli Mahatma Gandhi, Thomas Mann i Karl Popper, samo da navedemo neka od imena povijesnih i intelektualnih velikana naše epohe.

Neselektivna tolerancija dovodi do nestanka svake tolerancije, jer ako nismo raspoloženi braniti društvo od napada netolerantnih koji koriste grotesku za ponižavanje najslabijih u društvu, tada će na kraju tolerantni biti uništeni, a s njima i sama tolerancija.

Tolerancija postaje zločin kada se ona primijeni na zlo, jer se zlo ne može i ne smije tolerirati, piše o tome Thomas Mann. Postoje običaji i ponašanja koji moraju ostati intolerabilni ili, kao što kaže Karl Popper, moramo se izboriti u ime tolerancije na pravo da ne toleriramo netolerantne.

O tome je moguće naći i relevantno mišljenje Umberta Eca, u baš sada objavljenoj knjizi ”Migracije i tolerancija”, koju je objavio agilni izdavač Tim-press iz Zagreba.

No čin spaljivanja homoseksualaca na imotskom karnevalu nije usamljen: on se nadovezuje na druge primjere netolerancije. Na netoleranciju kakvu je pokazao, primjerice, razbijač stakala na klinici oftalmologa Nikice Gabrića, koji je podvrgnut kritici medija zbog pripadanja masonima

No ovaj čin nije usamljen: on se nadovezuje na druge primjere netolerancije.

Na netoleranciju kakvu je pokazao, primjerice, razbijač stakala na klinici oftalmologa Nikice Gabrića, koji je podvrgnut kritici medija zbog pripadanja masonima; na netoleranciju prema Romima koji su u Slavoniji skoro podvrgnuti linču, o čemu svjedoči zastupnik Veljko Kajtazi; na netoleranciju kakvoj je višestruko izložen zastupnik Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac; netoleranciji kojoj su izloženi Srbi kojima se negira pravo na uporabu ćirilice… netoleranciji kakva se pokazuje u omalovažavanju hrvatskih Židova koji su stradali u holokaustu, samo da se izbjegne nedvosmislena osuda zločinačkog ustaškog režima.

Kao što vidimo, nije Italija usamljena. I kod nas se zbivaju naoko sitni incidenti koji, svi zajedno, čine jedan nesretni trend, o kojemu je bilo govora i na nedavno održanoj konferenciji o fašizmu i antifašizmu u suvremenoj Europi.

Treba podsjetiti, još jednom, na pregnantne stihove pastora Martina Niemöllera: ”Prvo su došli po komuniste / a ja se nisam pobunio / jer nisam bio komunist / Zatim su došli po Židove / a ja se nisam pobunio / jer nisam bio Židov / Zatim su došli po sindikaliste / a ja se nisam pobunio / jer nisam bio sindikalist/ Zatim su došli po katolike / a ja se nisam pobunio / jer nisam katolik / Zatim su došli po mene / a više nije bilo nikoga da se pobuni.”

U hrvatskoj varijanti, Niemöllerovi stihovi bi mogli glasiti: ”Prvo su došli po homoseksualce / a ja se nisam pobunio / jer nisam homoseksualac / Zatim su došli po masone / a ja se nisam pobunio / jer nisam mason / Zatim su došli po Rome i Srbe / a ja se nisam pobunio / jer nisam ni Rom ni Srbin / Zatim su došli po mene / a više nije bilo nikoga da se pobuni.”

autograf

1 comment

  1. U Hrvatskoj anti fašizam živi u pasjoj kućici, a fašisti pod krovom institucija.

Odgovori