Ante Tomić: Ovo je moje mišljenje o državi i njezinim birokratima koji su dopustili da se ove godine iz doma u Nazorovoj posvoji jedno jedino dijete…

Kad se navečer ugasi svjetlo, djevojčice i dječaci u domu u Nazorovoj još neko vrijeme prije spavanja tiho pričaju o svojim mamama i tatama. Njihove su mame lijepe princeze i vile, nasmijane liječnice sa slatkom karamelom u džepu bijele kute, a njihovi tate hrabri vojnici, piloti, Batmani i Supermani, astronauti, kapetani što plove po cijelom svijetu, sve do dalekih zemalja gdje goli crnci kopljima love lavove. Doći će jednog dana, kleknuti i zagrliti ih, i bit će topli i meki kao svježe ispečeno pecivo s orasima. Divno će mirisati njihovi mame i tate. “Di si ti, mala moja”, kazat će mama princeza svojoj Marini u pidžami na medvjediće nježno je ljubeći. “Drugi put ću i tebe povesti. Ideš sa mnom u svemir”, obećat će Brunu njegov tata astronaut.

Šapću u mraku svoje nevjerojatne priče mališani iz Nazorove, a rečenice su im malo pomalo kraće i nepovezanije, dok u sobi napokon ne nastupi tišina i jednolično disanje. U snovima djeca nastavljaju živjeti u sretnom danu kad će njihovi mame i tate doći da im zakopčaju jaknu, zavežu cipelice i zauvijek ih odvedu iz doma. Ali, naravno, za većinu njih taj dan nikad ne dođe. Jer tata nije nikakav Batman ili Superman, već je jednom pijanac, a jednom lupež i nasilnik, bitanga koja skoči kroz prozor kad mu policija dođe na vrata, a mama je katkad sirota glupača koja se jedva sjeti odvezati gumenu vrpcu na nadlaktici nakon što je ubrizgala heroin u venu. Svakako, nekakva je tragedija s mamama i tatama djece iz doma. Imaju i oni, takvi promašeni roditelji, istina, trenutaka kad ih ispuni duboka, crna žalost i krivnja zbog klinaca koje im je socijalna služba oduzela i smjestila u dom. Obećaju tada sebi kako će se srediti, otrijezniti i naći pošteni posao, plaćati struju, vodu i telefon, kuhati za svoju obitelj, živjeti kao normalan svijet, no takvi su trenuci rijetki i ne potraju.

U isto vrijeme, pod istim onim mjesecom što nečujno putuje kroz oblake iznad zagrebačkih krovova, dok djeca u domu u Nazorovoj ušuškana u krevetima na kat sanjaju o čudesnim mamama i tatama, neki su parovi u tišini večerali i tupo sjede ispred televizora, ne usuđujući se pogledati jedno drugo, prestravljeni osjećajem da ljubav među njima nepovratno gasne. Ljubav se iscrpila u liječenju neplodnosti, izdahnula je u čekaonicama i ordinacijama, slomila u bezbrojnim neuspješnim pokušajima da se dobije dijete.

Može se, naravno, krasno živjeti i bez djece, laže tko tvrdi da ne može. Bezbrižno se putuje i karta s prijateljima, sretno stigne i na kazališnu premijeru, i na jogu, i na košarku, i na prepuštovečko Martinje i na kostajničku Kestenijadu, a da vas nitko ne zove i uzrujano sikće kako mala ima temperaturu trideset devet dok se vi neodgovorno skitate. Nađe se na ovome svijetu sreće i mimo usranih pelena, beskrajnih roditeljskih sastanaka na kojima neke matere vazda imaju nešto zastrašujuće idiotski pitati i božićnih predstava u vrtićima što ih gledate zgrčeni na niskim stočićima, naginjući se malo ulijevo, malo udesno zato što je imbecil ispred vas ustao s videokamerom. Lijepo se, na kraju krajeva, i ušpara ako ste samo vas dvoje. Ali, eto, mnogi se, zagonetno zašto, bez djece osjećaju uskraćeno, neostvareno, prazno i besmisleno.

I sad, ako već postoji ponuda na jednoj i potražnja na drugoj strani, a živimo, Bogu hvala, u kapitalizmu, ravnamo se po strogim zakonima tržišta, zar nije logično ujediniti djecu što žude za mamama i tatama i parove koji venu za djecom? Da se od njihove dvije strašne nesreće sastavi jedna lijepa sreća. Dobro, za sve parove se vjerojatno neće naći djece, ali da vlast to zaista želi za svaku djevojčicu i dječaka u domu negdje bi se našli roditelji, u Hrvatskoj pouzdano ima dovoljno vila, princeza, nasmiješenih liječnica s karamelama u džepovima, dovoljno hrabrih vojnika, kapetana, astronauta, Batmana i Supermana koji će spasiti do jednoga samotnog i čemernog malog sanjara iz Nazorove.

Međutim, vlast to ne želi. Vlast se, naprotiv, srčano trudi da ostavljena djeca nikad ne upoznaju roditeljsku brigu i ljubav. Čitali smo nekidan u novinama, od nekadašnjih tridesetak godišnjih posvojenja u Nazorovoj, prvo se preklani palo na šest, a lani su samo jednome jedincatome djetetu, poslije dugog čekanja, na skromnoj svečanosti uručili rezervne roditelje. Kako je krenulo, štićenici doma bit će sve stariji, djevojčicama će rasti grudi, a dječacima brkovi, stopala će im doći do broja četrdeset sedam prije nego im dođe rješenje o posvojenju. Neki će možda tek u penziji dočekati da dobiju mamu i tatu.

Kažu da je nekakav zakon svemu kriv, nekakav je paragraf, tvrde, loše napisan, nekakve činovničke drkadžije otežu s posvajanjem, ali ja ne vjerujem u to. Zakoni, paragrafi i činovnici, čini mi se, točno su onakvi kakvim ih vlast želi. Država koja je razdvojila potencijalne posvojitelje od djece u domovima naprosto ne želi da se od dvije nesreće sastavlja jedna sreća. Republika Hrvatska je kao neka užasna, zlobna stara tetka stisnutih usana, koja se nikad ne smije i pravo je živcira da su drugi sretni. Vlast koju imamo, ovi lupeži i podlaci, ova katolička bagra što je već počela humanitarnu pomoć krasti, ne želi zaista vidjeti da se ljudi vole jer se oni samo u mržnji ostvaruju.

Gledajući ih, poželim katkad da nakon smrti ipak nešto ima. Premda sam nevjernik, volio bih da je kao što Biblija piše, da se po zaslugama na ovome svijetu nagrađuje i kažnjava na onome. Da je stvarno tako, krvi ti Isukrstove, gdje bi sve ove naše primili? Pakao, koliko god velik, bio bi pretijesan za hrvatsku katoličku bagru.

 

jutarnji

 

 

3 comments

  1. Koliko god da Tomić zna prebaciti težište na humor, toliko zna izreći i krvavo ozbiljnu bit:

    “Gledajući ih, poželim katkad da nakon smrti ipak nešto ima. Premda sam nevjernik, volio bih da je kao što Biblija piše, da se po zaslugama na ovome svijetu nagrađuje i kažnjava na onome. Da je stvarno tako, krvi ti Isukrstove, gdje bi sve ove naše primili? Pakao, koliko god velik, bio bi pretijesan za hrvatsku katoličku bagru.”

  2. “Vlast koju imamo, ovi lupeži i podlaci, ova katolička bagra što je već počela humanitarnu pomoć krasti, ne želi zaista vidjeti da se ljudi vole jer se oni samo u mržnji ostvaruju.”

    Sto puta bravo Tomiću!!!

  3. Zastrašujuća hladnoća države koju Tomić žigoše kao monstruma.

Odgovori