Ustaše nisu ratni pobjednici, a još manje – hrvatski narod

Foto: Darko Bandic/Associated Press

Ustaški emigranti, pobjezi ruci pravde, prozvali su predaju bleiburških kvislinga Titu bleiburškom tragedijom (za ratne gubitnike to jest tragedija), licemjerno se pokušali oprati kukavičkim poistovjećivanjem s hrvatskim narodom te povratak zločinaca na mjesto zločina proglasili križnim putem. Hrvatska filijala Katoličke crkve, s debelim slojem putra na glavi zbog kolaboracije dijela i najvišeg klera, odnosno problematične uloge u ustaškom režimu tzv. NDH, nekritički je prihvatila i svih desetljeća održava tu manipulaciju, koja se na deficitarnom skupu 18. svibnja obilno prolila u javnost i „govorom“ krčkog biskupa Ivice Petanjka. Red povijesnih krivotvorina, red polit-ideoloških podilaženja proustaškom sentimentu kao da Ivica Petanjek ne zna što piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH: hrvatska je država utemeljena na državotvornim odlukama ZAVNOH-a nasuprot kvislinškom tzv. NDH-u, na antinacifašističkom Narodnooslobodilačkom pokretu i pobjedi u Drugom svjetskom ratu nasuprot ustaškom genocidu i veleizdaji vlastitog hrvatskog naroda 

Marijan Vogrinec

Ako nije ideologiziran/kostimirani dernek uz tone ića i hektolitre pića – nešto à la ona čuvena bikijada u selu Radošiću, „domoljubna proslava“ VRA Oluje u Čavoglavama ili tradicionalni pak narodni pazar u Zadvarju, gdje se sjati i staro i mlado, i zbog sebe i zbog drugih – nema smisla ni dolaziti tog signifikantnog nadnevka mjeseca svibnja na Lojnaško polje nedaleko od Bleiburga. Moliti se za možebitne obiteljske „nedužne hrvatske žrtve partizanskih zločinaca“ otprije tri četvrtine stoljeća moguće je jeftinije i jednako (ne)učinkovito – kako tko poimlje – kod kuće u dnevnom boravku, u lokalnoj bogomolji, na kakvom hodočašću ili pod središnjim križem na groblju, gdje se moli i pale svijeće mrtvima, kojima se ne zna groba ili su pokopani negdje drugdje. Da, ali… Bilo bi šašavo moliti se u dnevnom boravku odjeven/a u ustašku crnu ili dijareja boje ustašku, odnosno domobransku cementno sivu odoru, pa očenaše, zdravomarije, slaveocu, etc. začiniti s pola kile janjetine iz kućne pečnice i zaliti konzervom piva iz frižidera. Bilo bi, dakako, još blesavije tako uparađen/a doći u crkvu na misu ili, je li, na hodočašće u Mariju Bistricu, Gospi od Gudalupe, u Međugorje, u Fatimu…, moliti se pod središnjim križem na groblju o Danu mrtvih, etc.

Netko bi pri svijesti i zdravom razumu možebitno pomislio da se snima kakav film iz Drugog svjetskog rata ili da ustaško-domobranski kostimiran lik, ktomu još zaogrnut šahovnicom bijelog početnog polja i bez dizajnerskog toucha Miroslava Šuteja, krune pet hrvatskih povijesnih pokrajina, ili mašući ustaškim sentimentom na dugačkoj pritci nije pri zdravoj pameti. E sad, na Lojbaškom se polju to desetljećima itekako moglo i toleriralo – prkosilo se antinacifašistima, a ustaško gubitništvo, ratni i zločin protiv čovječnosti krivotvorilo kao pobjedu – dok austrijska vlast i koruška filijala Katoličke crkve nisu zabranile „najveći skup (neo)nacifašista nakon Drugog svjetskog rata“. No pasaran proustaškoj manipulaciji tza komemoracijom „nedužnim hrvatskim žrtvama“ uz hrgu granita na kojoj se slavi i odaje počast „ubijenoj hrvatskoj vojsci“. Sic transit. Ako se to više ne smije kako se dosad smjelo, jer austrijska policija (450 ove godine), helikopteri i video nadzor strogo utjeruju neposlušnima strah u kosti, iz guzice uglavu, a zakoni/pravosuđe sankcioniraju s 4000 eura i prdekanom čak i najmanji proplamsaj ustašonostalgije u riječi i djelu, onda tzv. komemoriranje „najveće tragedije hrvatskog naroda“ (sic transit) na Lojbaškom polju jednostavno više – nije zanimljivo. Je li, nema smisla. I to se dogodilo.

„Na skupu na Lojbaškom polju u subotu 18. svibnja se okupilo oko 10.000 osoba, što je za trećinu manje od očekivanog i na dva prijavljena prosvjeda protiv skupa na Lojbaškom polju je došlo manje sudionika od očekivanog, ukupno oko 100 osoba“, prenijela je Austrijska novinska agencija (APA) priopćenje koruške policije. Koliko su mediji izvijestili s mjesta događaja, Hrvatska je biskupska konferencija (HBK) izbjegla zabranu dijeceze Gurk-Klagenfurt biskupima iz RH da slave misu zadušnicu na tzv. komemoraciji tako, što je homilija krčkog biskupa Ivice Petanjka najavljena kao „govor“ budući da Austrijanci cijeli događaj tretiraju kao najavljeni skup građana. Baš protivno onom čime ga predstavlja Počasni bleiburški vod i istomišljenička mu HDZ-ova državna vlast, odnosno sva radikalna hrvatska tzv. desnica u zemlji i inozemstvu.

Pljuvačka nekultura Velimira Bujanca

Austrijski sudac pak Christian Liebhauser-Karl izjavio je APA-i da je okupljanje prošlo mirnije/pristojnije nego dosad: privedena je samo jedna osoba, koja se po završetku zanijela mjereći gubitničkom desnicom zamišljenu visinu kukuruza. Naivno se ufajući valjda u to da austrijska strogost nije na najvišoj visini, kao što i nije bila. Promaknulo joj je – ali ne i televizijskim kamerama hrvatskih medija – nekoliko ustaških zastava s bijelim početnim poljem: nataknutih poput pelerine preko ramena „rasnih Hrvata“ ili na kratkom štapu… Promaknulo joj je uhititi redikuloznog proustaškog kvazinovinara Velimira Bujanca i nekoga iz njegove pratnje. Bujanec, urednik i voditelj agitprop talk showa „Bujice“ na nekoliko lokalnih tv kanala, čijim upravama ne smeta proustaštvo, s partnericom je verbalno napao, vrijeđao i dvaput pljunuo na novinara renomiranog njemačkog dnevnika Frankfurter Rundschau Danijela Majića, a likovi iz Bujančeve pratnje pokušali su se fizički obračunati s Majićem. Novinarom, čije pisanje o Bujancu i onom što danas znače proustaštvo i povijesno krivotvoriteljstvo – i jučer, dakako – ne ide pod kapu apologetima najmračnije ideologije u povijesti ljudskog roda. Nacizma i fašizma. Naravno, s ustaškom verzijom te genocidne svijesti, koja je u najosnovnijoj računici stajala čovječanstvo 60 milijuna mrtvih. Od toga 32 milijuna samo – Rusa.

Foto maxportal.hr

Austrijska represivno-pravosudna supervizija tzv. komemoracije „nedužnim hrvatskim žrtvama“ na Lojbaškom polju „previdjela“ je – što je najindikativnije, je li – i zabranjene političke poruke u „govoru“ krčkog biskupa, koje se u suštini nisu razlikovale ne samo od sličnih povijesno-ideoloških krivotvorina prethodnih godina nego ni od desetljetne otvorene naklonosti Katoličke crkve gubitničkom nacifašizmu nasuprot komunizmu, partizanima, Josipu Brozu Titu, Narodnooslobodilačkom pokretu i hrvatskoj državi u sklop u bilo koje Jugoslavije. Ali, može pod čizmom Beča, Pešte, Rima… i takvih, je li, Bogu hvala? Biskup Petanjek se nije libio prozvati „sve one koji žele uništiti ovakva okupljanja“, podrazumijevajući i svjetovne i crkvene austrijske vlasti, što je tek vapaj žednog u pustinji. Ideološke/krivotvoriteljske manipulacije tzv. komemoracijom više ne prolaze, i to ni krčkom biskupu ne ide pod mitru. Lani je austrijska policija privela sedam osoba s ustaškim insignijama ili zanesenih falšim notama o Juri i Bobanu, Jasenovcu i Gradišci Staroj, a pet je osoba sankcionirano. Ove je godine primijećeno i znatno manje prodavača kojekakva znakovlja i obilježja, jer je policija raspolagala posebnim brošurama s fotografijama i popisom svega zabranjenog. I onda, što ćemo, na Bliburg se više nema za što ići.

Danijel Majić, novinar Frankfurtet Rundschaua hrvatskih korijena, ispričao je kolegi Hrvoju Šimičeviću iz zagrebačkog tjednika Novosti pojedinosti neugodnog susreta s Bujancem i njegovim društvom: „Sve je počelo kad me prepoznao Ante Udbinac, čovjek u Bujančevoj pratnji. Prišao mi je i otpočeo cinični razgovor. Nakon što sam se okrenuo, Bujančeva partnerica me je počela vrijeđati na osobnoj razini. Sam Bujanec nije ništa rekao, ali me je pljunuo dva puta. Potom su me i ostali počeli vrijeđati. Vikali su da sam jugokomunist i slično. Jedan me je udario u nogu, dok me je drugi neuspješno pokušao zahvatiti šakom. U tom trenutku me je okružilo 12 Bujančevih istomišljenika, a vrlo vjerojatno i više. Da nije bilo policije u blizini, vjerojatno bi sve skupa završilo puno gore“. Šimičević piše da je „Ante Udbinac, čovjek koji je inicirao verbalni i fizički nasrtaj, hrvatski emigrant u Njemačkoj. Obnašao je dužnost voditelja Odbora za mladež i sport pri Hrvatskom svjetskom kongresu Njemačke. Upravo je Udbinac, koji glasi za Bujančevog prijatelja, prošle godine prvi potvrdio medijima da je Australija uskratila vize Bujancu i Jakovu Sedlaru“.

Foto: Novi list

Epizoda s Bujancem sâma po sebi ili u nekom širem ideološkom, političkom ili kojem već smislu nema osobito značenje niti je po čemu vrijedna ozbiljnije medijske pažnje, nego tek kao paradigma ili kilavi eho istog onog mentaliteta kojem su po kratkom činu pred partizanskim prijekim/pokretnim vojnim sudom krvavim ustašama presuđene masovne grobnice na Kočevskom rogu, Teznom, Hudoj jami, Maceljskoj šumi i kojekud još, gdje im je nečovječnost uzvraćena biblijskom normom: oko za oko, zub za zub… Mentalitetu patološke netrpeljivosti, psihologiji zvjerskog nasilja nad slabima i nemoćnijima, zovu čopora i žeđi za krvlju, malju i destrukciji „ne-naših“, drugih i drukčijih… Taj se zločin – koji je na tlu bivše Jugoslavije 1941.-1945. kriv za blizu 1,1 milijuna civilnih i vojničkih života, na svim stranama i u svim vojskama – uopće ne spominje na istinit način na lojbaškim tzv. svetim misama i komemoracijama. Samo, je li, „nedužne hrvatske žrtve“, samo „poginula hrvatska vojska“ (sic transit, hrvatska vojska!?) i samo „krvnici, partizanski zločinci“, a to nije ni istinito niti pridonosi zdravoj tzv. kulturi sjećanja, koja nije impregnirana ideološkom isključivošću.

Nikakav križni put s Lojbaškog polja

Bujančev crni čopor, njih 12 ili više bijesno juriša na jednog (novinara) primitivizmom, prostotama, pljuvačkom, džonom i šakom Na pisanu riječ. Takvo što je jest ustaška doktrina, koja je ustaškim zlikovcima došla glave. Igrom ironične sudbine, ne svima koji su itekako zaslužili i na nesreću mnogih što su se, uistinu nedužni, u pogrešno vrijeme zatekli na pogrešnomu mjestu. Kao što se i biskup Ivica Petanjek pogrešnog nadnevka našao na pogrešnomu mjestu docirati pogrešnim ljudima pogrešne poruke pogrešnih evanđelja. „Nakon 74 godine“, farbat će tunele braći i sestrama, prenijela je Informativna katolička agencija (Ika) cijelu propovijed najavljenu kao govor, „opet smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našeg naroda. Već taj naziv, a ne neki drugi, znak je da je naš narod svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista i da mu je upravo to ime davalo snagu, da na svom križnom putu ne posustane, nego podnese svaku bol i patnju, vjerujući da nakon križa dolazi proslava uskrsnuća.“

Foto Darko Jelinek

Nonsens. Na Lojbaškom polju – zahvaljuju Bogu oni što u njega vjeruju – nije počeo nikakav križni put hrvatskog naroda, ali jest neznatnog, kvislinškog njegovog dijela, koji je ratnim i zločinima protiv čovječnosti, suradnjom s nacifašističkim okupatorom, etc. okrvavio ruke i ukaljao si obraz. Ustaše i domobrani nisu hrvatski narod niti su „svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista“, nego za sudbinu genocidna Trećeg Reicha. Ni većinski hrvatski narod nije vezao svoju sudbinu za Isusa Krista, križne puteve i te tlapnje, nego za sudbinu pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Taj bi obrazovani krčki biskup morao itekako znati, bolje od polupismene ustašije što se dolazi liječiti komplekse na Lojbaško polje, da je većinski hrvatski narod vezao svoju (po)ratnu sudbinu za Titov masovni Narodnooslobodilački pokret, jer je i sâm teško stradavao od ustaške, njemačke, talijanske, četničke, etc. ruke. Svoju je poratnu pak sudbinu vezao uz podizanje zemlje iz ratnog pepela, gradio je, stvarao bolji život za sve i na svim poljima, rastao je na pobjedničkoj strani civiliziranog svijeta… Država je izrásla iz zatucane agrarne zemlje u industrijski srednjerazvijenu europsku državu, cijenjenu u svim dijelovima globusa. Neusporedivo više no što se danas cijeni RH.

Ustaški emigranti, pobjezi ruci pravde, prozvali su predaju bleiburških kvislinga Titu bleiburškom tragedijom (za ratne gubitnike to jest tragedija), licemjerno se pokušali oprati kukavičkim poistovjećivanjem s hrvatskim narodom te povratak zločinaca na mjesto zločina proglasili križnim putem. Hrvatska filijala Katoličke crkve, s debelim slojem putra na glavi zbog kolaboracije dijela i najvišeg klera, odnosno problematične uloge u ustaškom režimu tzv. NDH, nekritički je prihvatila i svih desetljeća održava tu manipulaciju, koja se obilno prolila u javnost i „govorom“ krčkog biskupa Petanjka. Red povijesnih krivotvorina, red polit-ideoloških podilaženja proustaškom sentimentu kao da Ivica Petanjek ne zna što piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH: hrvatska je država utemeljena na državotvornim odlukama ZAVNOH-a nasuprot kvislinškom tzv. NDH-u, na antinacifašističkom Narodnooslobodilačkom pokretu i pobjedi u Drugom svjetskom ratu nasuprot ustaškom genocidu i veleizdaji vlastitog hrvatskog naroda. I točka ili amen, kako tko više voli.

„Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda“, citira Ika „govor“, „jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda, i štoviše, da s uskrsnulim Gospodinom doživi nebesku proslavu.“ Koji su to „svi stradalnici našeg naroda“? I onih blizu 5000 Hrvata poginulih samo na Sutjesci, u najslavnijoj bitci na našim prostorima – uz onu na Neretvi – u Drugom svjetskom ratu? Sto dvadeset i tri tisuće nacista, fašista, ustaša, četnika i ine kvislinške bande protiv 22.000 partizana s Centralnom bolnicom i ranjenicima te Vrhovnim štabom i partizanskim vojskovođom Josipom Brozom Titom. I ćorak, partizani pobijedili! Tito ismijao ponajbolje nacističke generale. Kojim je to – paunovim? – percem trebalo gladiti utaško dupe, zarobljeno na Lojbaškom polju, što je s bolesnim sladostrašćem klalo ranjene partizane na Sutjesci ili Neretvi!? Na koji su to sud, kada i gdje ustaše izvodili zarobljene „bandite“ da bi nakon Bleiburga također zaslužili drukčiji tretman od biblijskog: oko za oko, zub za zub…? Možda Petanjek ima neko drugo biblijsko rješenje?

Foto: Filip Kos/PIXSELL

Nema, „slavi euharistiju za sve stradalnike našeg naroda“, a kukavički prešućuje da kako se to odnosi samo na tzv. poginulu hrvatsku vojsku. Ustaše i domobrane, i sve njihove jatake, dakako. Ne i na hrvatske partizane, koje su ustaški/četnički bjegunci („Ustaše i četnici zajedni ste bježali“, pisalo je na jednom prosvjednom plakatu u Bleiburgu) ubijali kroz Sloveniju i sedam dana po završetku Drugog svjetsko rata. Ta žrtva o kojoj zbori krćki biskup bila bi ono što uistinu jest – neusporedivo manje sjajna i manje žrtva – da (pro)ustaški apologeti tzv. NDH priznaju da se ustaše ni u kojem slučaju ne mogu i ne smiju propagirati kao – hrvatski narod. Oni nisu narod, nego otpad tog naroda, veleizdajnici te ratni i zločinci protiv čovječnosti. Neoprostivo. Kao što je neoprostivo i biskupu Petanjku i svima što dolaze na tzv. komemoraciju slaviti esencijalno zlo. Nitko nikomu ne brani sjećati se svojih mrtvih, ma kako i zašto umrli, ali jest ponovljeno zlo zahtijevati isto od svih drugih. Od cijelog hrvatskog naroda i „tragediju“ poraženih nacionalnih veleizdajnika determinirati kao – narodnu tragediju. Jer, to nije „tragedija hrvatskog naroda na križnom putu“. Sic transit.

Biskup Petanjek se žesti nad tim da „nam se u prošlim i sadašnjim vremenima silom hoće izbrisati pamćenje“ te „ovakva okupljanja kao što je ovo pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje“. Ma kakva vražja sila? Nema te sile, znanost je dokazala odavno, koja može „oduzeti pamćenje“ ili zabraniti „slobodu mišljenja“, ako se ne posegne za nedopuštenim medicinskim metodama i medikamentima iz nekih laboratorija strave i užasa. A to se nije činilo ni u doba „komunističkog mraka“ niti sad kada svake godine – osim ove, zbog austrijskog treniranja protuustaške strogoće – svi viđeniji tzv. desničari, bili na vlasti, pri vlasti ili izvan vlasti, sjede u prvim redovima na Lojbaškoj tzv. komemoraciji. Tko to onda i komu „briše pamćenje“? Glupost. Ustaše će pamtiti, i neka pamte svoje žrtve, a partizani će, i neka, pamtiti svoje. Nikad, ama baš nikad se neće dogoditi da ustaše i partizani zajednički slave i jedne i druge žrtve. I tako valjda mora biti, a bude li neka tulava vlast dopustila da se Bleiburg premjesti na neko ustaško grobište u Bijednoj Našoj, garant će biti krvoprolića i padat će vlade.

Bog ostavio ustaše na cjedilu

„Bog se sjeća svog naroda, svojih obećanja, svog Saveza i potiče svoj narod da ne zaboravi Saveza koji je Bog sklopio s njima i njihovim očevima, da se sjećaju čudesnih djela Božjih…“, etc, zbori krčki biskup. A gdje je Bog bio 1941.-1945. na svim nebrojenim ustaškim stratištima? Gdje je bio ili zaštio nije bio – a morao je biti – u Jasenovcu, Jadovnom, Metajni, Koprivnici, na Kozari, Petrovoj gori, Banovini i Kordunu, u Lici, na Sutjesci i Neretvi, etc.? Pa i na Lojbaškom polju svibnja 1945.? Zašto nije stao na stranu „nedužnog hrvatskog naroda“, zaštitio ga, a zgromio zločin i zločince ma koje ideologije, nacije i vjere bili? Ima tu ohoho pitanja na koja bi vjerski „pastir“ Petanjkovog ranga morao znati vjerodostojan odgovor. Biblija, raspelo i sveta voda nisu dovoljni, a većina molitvâ ionako je čisto licemjerje. Unatoč sakramentu učestalih ispovijedi. Uzgred, Božji narod nema nacionalnost, pa bi biskup također bio dužan precizirati kad se tako lopta floskulom o „hrvatskom narodu na križnom putu“.

Nije katolički prelat zaboravio da je u Bijednoj Našoj u tijeku najduža dosad kampanja za izbor eurozastupnika, pa – valjda zlu ne trebalo, jer su u utrci i izrazito proklerikalni pojedinci i političke skupine – nije zgoreka malo suverenistički dosoliti propovijed pod službenom etiketom „govora“ u korist Ruže Tomašić, Hrvoja Zekanovića, Ladislava Ilčića & comp.: „Mi smo ovih posljednjih mjeseci jasno mogli shvatiti da se nalazimo u Europskoj uniji, ali da među nama postoje granice kao gore visoke i velike. Samo prividno živimo u ujedinjenoj Europi. Kao u prva kršćanska vremena (ocean prolivene vjerničke krvi u međukršćanskim genocidima, op. a.), kad se ista zajednica najprije morala smokvinim listom tzv. komemoraciječiti sa samom sobom, nas je pred granicu stavilo jedno mišljenje koje je došlo iz naše katoličke sredine (koruška Crkva i njezina zabrana Bleiburga, op. a,) i tako pripomoglo da i svi oni koji su sva ova desetljeća upirali sve svoje snage da u našem narodu ugase pamćenje na prošle događaje (nije točno, već da zabrane (pro)ustaški dernek pod smokvinim listom tzv. komemoracije i slavljenje tzv. NDH, op. a.), ponovno podignu svoje glave i pokažu koliko je još uvijek velika tama u njihovim srcima.

Svaki razborit čovjek mogao je spoznati kako su velike granice među nama i kako još mnoge moramo prijeći i nadići kako bismo zajedno mogli slušati i za zajedničkim stolom blagovati. (…) Samo ako želimo čuti riječ istine, možemo sjesti za zajednički stol, a blagovati zajedno je puno više nego uzimati hranu. (…) Dokad ćemo se mi Hrvati parničiti među sobom? Dokad će nam to drugi trebati suditi i govoriti što je istina? Kad ćemo htjeti čuti riječ istine, sjesti za isti stol i živjeti u zajedništvu kao braća i sestre?“ Nema šanse, kaže mudar pûk: dva Hrvata tri stranke, a stoloravnatelj im iz „obitelji kojoj oduvijek pripadaju“. Sic transit.

tacno

Odgovori