1-0 za razum

Budućnost je u dobrosusjedstvu, a ne u (ne)zadovoljstvu interesnih kasta.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić s državnim izaslanstvom odletio kući, zadovoljan kako ga je primila i ugostila hrvatska kolegica Kolinda Grabar-Kitarović i ostatak političkog vrha susjedne države, pali već i prvi intervjui s obiju strana, a u RH političko stanje u vezi s tim posjetom kao poslije katastrofe u Port-au-Princeu. Neki tv-komentatori, da cirkus bude veći, tvrde da je Vučić svojim posjetom “uspio unijeti razdor između Pantovčaka i Banskih dvora”, uneredio odnose predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Nonsens. Ti su odnosi, na štetu građana i HDZ-ovih birača, krenuli nizbrdo već od trenutka kad je Plenković preuzeo poziciju vladinog predsjednika i praktično najmoćnijeg političkog operativca u RH. Nije tajna da su se njihovi odnosi u međuvremenu samo pogoršavali čestim predsjedničinim (ne)diplomatskim soliranjima i gafovima izvan granica partnerskog vođenja države.

Vučić nema veze s tim što su se Grabar-Kitarović i Plenković mjesecima izbjegavali istodobno naći na istom mjestu i otvoreno demonstrirali neke infantilne animozitete, čak i za (ne)protokolarnih prigoda (npr. domjenak u povodu pravoslavnog Božića, rukometni susret hrvatske i srbijanske reprezentacije na otvaranju Eura 2018, itsl.). I sada, predsjednica zove Vučića na dva dana u Zagreb, dogovara s njim teme o kojima želi razgovarati – nije bitno je li na poticaj SAD-a, suglasno s EU-om i Ruskom Federacijom – a premijer ili nije pravodobno obaviješten ili osobno nije za posjet. Pa ubacuje klipove u predsjedničine kotače: on će pitati Vučića kada će i kako Srbija platiti Hrvatskoj ratnu štetu učinjenu u “agresiji Srbije na RH”, a njoj ne pada na um ni Vučićeva “isprika za agresiju Srbije i njegov četnički govor u Glini 1995. godine”.

Vučić i Srbija su politički profitirali tim posjetom. I u domaćoj, i europskoj, ali dijelom i u hrvatskoj javnosti, koja je u neugodi gledala politikantski performans u domaćoj režiji. Srbijanski predsjednik je znao za rogove u vreći među hrvatskim državnim brdima i da u tim okolnostima može biti na dobitku te je smjesta prihvatio poziv. Kao šef države koja mirotvorno pruža ruku, za dijalog je i suradnju, za zatvaranje crnih stranica prošlosti i otvaranje perspektiva budućnosti. To su sastavnice stabilnosti i mira u rovitoj regiji zapadnog Balkana na kojima inzistira međunarodna zajednica. Politički disfunkcionalan državni vrh RH, osim organizacijski i sigurnosno vrhunski odrađenog posjeta stranog državnika, ostavio je dojam neugodno posvađane obitelji u kojoj majka i otac ne razgovaraju, nevjerodostojni su susjedima, a djeca pate od kompleksa i (srbo)fobija, što nije jamstvo sposobnosti za riješiti ključne probleme.

Stoga su i optimisti i pesimisti – u RH i u Srbiji – podjednako razočarani službenim posjetom srbijanskog predsjednika Vučića Hrvatskoj. Ništa se bitno nije dogodilo niti će se dogoditi u politički traljavim hrvatsko-srpskim odnosima, iako sam taj događaj jest događaj na simboličkoj razini. Sportskim rječnikom, 1-0 za razum, bez obzira tko je koga natjerao na to da mu nakon četvrt stoljeća dođe iz guzice u glavu. Da budale, šovinistička patologija i velikoimperijalne tlapnje nisu 1990-ih uzeli glavnu riječ i ljudima ugurali oružje u ruke, danas službeni Zagreb i Beograd ne bi bili u neprilici razgovarati o nestalima, ratnim štetama i isprikama, granicama, pravednoj podjeli bivše zajedničke državne imovine, itsl. Ta gusta sjena prošlosti kontaminirala je mogućnost da hrvatsko-srpski politički odnosi budu bolji nego što su mogli biti.

Predsjednica Grabar-Kitarović – svjesno i savjesno ili…, vidjet će se – naglasila je na skupu Srpskog narodnog vijeća u KD Vatroslava Lisinskog, gdje je nazočila zajedno s predsjednikom Vučićem, povijesno značajnu, pozitivnu srpsku sastavnicu bez koje bi hrvatski korpus bio samo – torzo. Ne samo bez najvećeg znanstvenog uma na svijetu Nikole Tesle (“Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom”) ili bez Josipa (Josifa) Runjanina, Srbina koji je u Glini uglazbio stihove Hrvata Antuna Mihanovića za hrvatsku himnu, ili Srbina Petra Preradovića koji je napisao najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti…

Ta je trajna stečevina – koja se u hrvatskom javnom diskursu tvrdoglavo/zlonamjerno zanemaruje, kao i to da je oko 20.000 pripadnika srpske manjine u Domovinskom ratu branilo RH – zalog dobrosusjedske budućnosti Hrvatske i Srbije. Ta budućnost nema alternativu izvan mirotvornog suživota i napretka dviju zemalja i svih njihovih žitelja. Nema alternativu ni – reklo bi se dnevni, na državnoj i nižim razinama – dijalog i razgovor čak i onda kad nema dogovora. Bolje je i stoput razgovarati bez dogovora, nego jedanput ratovati. Ili se desetljećima gledati mrkog oka. Nepovjerenje i mržnja rađaju nepovjerenje i mržnju, a u tom živom blatu nema kruha ni za koga. Svjesno ili tek hinjeno, nema veze, Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović odašilju poruku da su svjesni te činjenice i zato će, dogovorili su se, srbijanski predsjednik već na proljeće uzvratno ugostiti hrvatsku kolegicu u službenom posjetu Beogradu.

Politički je realitet da će dvije države jamačno i ubuduće sasvim oprečno gledati na 1941., 1991. i na 1995. godinu, na ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, na konc-logor Jasenovac, na ulogu vojnog vikara u ustaškoj paradržavi bl. Alojzija Stepinca (imenovao ga papa Pio XII. u siječnju 1942.), na karakter rata u raspadu bivše SFR Jugoslavije (domovinski ili građanski), na ulogu bivše vojnog i političkog vrha Srbije, na ratne i zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja i etničke progone ljudi, ratne i ine štete, sudbinu nestalih vojnika i civila, ključna pitanja međudržavne granice na Dunavu, položaja nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi, itsl.

Dakako, ima toga još o čemu su političari i eksperti dužni razgovarati, ali to ne znači da se o svemu mogu i trebaju – dogovoriti. I da se unaprijed mora determinirati rok u kojem će se neki spor riješiti ili neće. Tiha diplomacija izvan medijskog radara, dobra vjera, argumenti i uzajamno razumijevanje bez tvrdičenja u bilo čemu su ona drevna mudrost kako lijepa riječ i zlatna vrata otvara. Ucjenom na ucjenu neće ići, a Hrvati i Srbi tradicionalno nisu imuni od loše navike da se inatom ide na inat, ljutom travom na ljutu ranu, a onda se posljedice ne daju popraviti. Sva je sila primjera kad nadrapaju hrvatska ili srpska manjina, protuhrvatska histerija u Srbiji (npr. nakon predsjedničine nebuloze s Pionirovim čokoladicama dubrovačkoj djeci) ili protusrpska histerija u RH (npr. nakon “antinacifašističkih” izjava Milorada Pupovca i pisanja tjednika Novosti).

Foto: ytb prtscr Foto: ytb prtscr

Grješna svijest/savjest i moralna impotencija političara s obiju strana Dunava, koji bez podgrijavanja hladnoratovskog stanja u hrvatsko-srpskim odnosima nemaju svoj raison d’être, anemična je nada kako su ti ljudi sposobni učiniti nešto dugoročno dobro za dva susjedna, najveća slavenska naroda na zapadnom Balkanu o kojima izravno ovise mir i stabilnost u regiji i koji se, narodi – ne njihovi samozvani vođe, ne mrze niti su se ikad mrzili. Hrvati i Srbi nisu krivi jedni drugima za gluposti političara koje, doduše, sami izabiru. U korist vlastite štete.

Dok su u Zagrebu i Beogradu na vlasti likovi koji su na izrava i svoje ustaše i svoje četnike, a sada se kao dobri građani demokratskog svijeta prse pred civilizacijom “dobrim namjerama” i “mirotvornom zauzetošću” – ali uvjetovano ultimatumima na koje ni jedna normalna država ne smije pristati – politički odnosi RH i Srbije i dalje će kaskati za gospodarskim, kulturnim, znanstvenim, sportskim…, pa i odnosima među tzv. običnim građanima koji dnevno daju znati da nemaju komplekse jedni od drugih. Ali politika je iritantan ne trn, nego balvan u oku tih odnosa.

Hrvatskoj manjini u Srbiji neće svanuti netom što je Vučićevo izaslanstvo – s dvojicom vojvođanskih političkih Hrvata u svom sastavu – sletjelo na surčinski aerodrom Nikole Tesle. Ni preostala srpska starčad i povratnici po Baniji, Kordunu, Lici, dalmatinskom zaleđu, Slavoniji – 23 godine po okončanju VRA Oluje – neće opet imati struju, vodu, zdravstvenu zaštitu, posao, prometne veze s lokalnim središtima zato što ih je Vučić posjetio u Vrginmostu, a trojica Srba iz SDSS-a drže ključ HDZ-ove saborske većine.

Dok je Ulica Ljudevita Gaja usred Subotice, u kojoj žive Hrvati, neasfaltirana još iz predjugoslavenskog razdoblja, puna dubokih udarnih rupa i jezera za kišna vremena, a Osnovna škola Nikole Andrića usred Vukovara – koju polaze srpska djeca – već dva desetljeća sramotno devastiran objekt za snimanje filmova strave i užasa, obostrano slatkorječiva skrb Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića za srpsku manjinu u RH, odnosno hrvatsku u Srbiji vrijedna je koliko i ono što se vješa mačku o rep.

Za razliku od svog srbijanskog kolege koji može, ako želi, učiniti to što je obećao, ona i da želi – ne može. Nema ustavne ovlasti, a premijer Plenković je s njom do te mjere na ratnoj nozi da ju ni na utakmici ne želi vidjeti pokraj sebe. No, lijepo je bilo čuti iz njezinih usta gotovo sve što je javno izgovorila za dvodnevnog Vučićevog posjeta i kako se ponašala kao njegova domaćica. Bila je na razini dostojnoj svog položaja i državnog digniteta, što je pristojno iznenađenje. Osobito pak neugodno/iznenađujuće za politikantske marginalce koji su – njihovo je demokratsko pravo kad se prijave policiji – redikulozno prosvjedovali na Trgu bana Jelačića i kod Kamenitih vrata. U punoj za dom (ne)spremnoj ikonografiji, s ustaškim znakovljem i oboružani parolama nabijenim protusrpskom mržnjom i primitivnim uvredama.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović hrabro im je, što se i očekuje od odgovorne državnice, rekla što ih ide. Naime, da su marginalci s ruba političkog spektra koji ne mogu uvjetovati vođenje državne politike. Poručila je to izravno u tv-kamere i pred svojim (i doslovno) visokim srbijanskim gostom, pa se grdno zamjerila HDZ-ovom saborskom zastupniku Josipu Đakiću (Hvidra) i izvjesnoj Rozaliji Bartolić, nesuđenoj filmskoj kritičarki (Ministarstvo ljubavi, 15 minuta – masakr u Dvoru), koja s mjesta predsjednice udruge zagrebačkih ratnih udovica drži da je pozvana diktirati Grabar-Kitarović s kim se, kada i kako smije državnički susretati. Pogotovo nakon nedavne predsjedničine “nesmotrenosti” (?) u Vukovaru kako će proteći još puno vode Dunavom dok RH i Srbija postanu prijateljske zemlje. I što sad, marginalci?

Zrakoplov srbijanskog državnog izaslanstva još je letio negdje iznad Slavonskog Broda, a predsjednica Grabar-Kitarović je već brzala posipati se pepelom na Novoj TV u večernjem Dnevniku. Ujutro i priopćenje njezina Ureda: ma, “nije mislila” tako kako su čuli svi koji razumiju hrvatski, nego na neke s “ekstremne ljevice i ekstremne desnice” (sic), koji joj se miješaju u posao. Glupost koja je bacila debelu sjenu na sve što je s Vučićem dobro odradila za poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa. Ne bi li joj karakter tih odnosa trebao biti važniji, jer je to dobro za RH i sve građane, od toga što misle interesno povezani prosvjednici s Trga bana Jelačića, njihovi samozvani vođe i nedobronamjerni inspiratori iz sjene? Makar bili, a teško da nisu, iz HDZ-a.

Koga se uplašila? Đakića koji je netom kazao da je glasao za nju, ali da će razmisliti na idućim izborima? Rozalije Bartolić? Koji je ona faktor hrvatskim građanima? Onih dvjestotinjak megafonskih “domoljuba”, koje je policija profesionalno držala na lancu javnog reda i mira? Kojim darovnim ugovorom oni polažu pravo na vlasništvo nad RH, pa imaju pravo oktroirati kako se mora voditi “njihova država”? Jest da su svi ti, zajedno s militantima iz 555-dnevne savske šatre 66 i simpatizerima, izgurali Grabar-Kitarović na Pantovčak, ali to je šaka ljudi od oko četiri milijuna preostalih građana RH, koji su istinski vlasnici države i nisu potpisali punomoć Josipu Đakiću i Rozaliji Bartolić da ih megafonski ili bilo kako zastupaju u javnom diskursu.

Grabar-Kitarović poimence zna sve profesionalne “ratne junake” iz protuvučićevskog performansa, koji su krvave gaće nosali po Veleb’tu, a poslije 1995. unovčili svoje “domoljublje” i “žrtvu za hrvatski narod” neusporedivo bolje nego onaj general “nepostojeće” dijamante iz MORH-a. Zar se savjesna predsjednica RH boji HDZ-ovih saborskih jastrebova Josipa Đakića i jednog Steve Culeja, jer im premijer Plenković nije prigovorio što se prtljaju u srbofobni performans na javnom mjesta? Gdje notorni Dražen Keleminec “junački” postrojava ucrnjene “velike Hrvate”, HOS svoje za dom (ne)spremne, a nekad glumački solidan grof Karlo Ratkaj iz povijesne sapunice ne razlikuje zastave hotela Dubrovnika i Srbije? Tih se ljudi boji Grabar-Kitarović, koji izvan HDZ-ovog samaritanstva na račun poreznih obveznika i izvan ZNA SE izborne liste nemaju što tražiti u ozbiljnijoj politici?

Hrvatska politika ne smije ovisiti o manjem ili većem (ne)zadovoljstvu interesnih kasta niti građani trebaju trpjeti poziciju bilo čijih talaca i zatočenika prošlosti. Budućnost je u dobrosusjedstvuDa su Zoran Milanović i Ivo Josipović na vlasti, pa pozvali Vučića u RH, kazao je neto iz demoliranog SDP-a, 12./13. veljače bismo imali građanski rat na ulicama. Gdje su sada, gle čuda, bili Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur, Tomo Medved i ostali šatoraši sa Savske 66, klerički hodočasnici kojima “Domovinski rat još traje”…? Gdje su zapeli vukovarski protućirilični čekićari iz čuvenog stožera Tomislava Josića, šatra “Oba su pala – oboje će pasti”, kamioni cjepanica za logorsku vatru, propan-butan boce, crni “križarski” kostimi…? Kako to da uz Josipa Đakića, Stevu Culeja, Rozaliju Bartolić, Božidara Alića i takve nacionalne junake nisu došli stati Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović? Gdje se izgubio svakomloncupoklopacMilan Bandić?

Zbog vlastitog dostojanstva, digniteta svoje visoke dužnosti i vjerodostojnosti – ne samo pred srbijanskom politikom i javnošću – predsjednica ne bi smjela sama sebi skakati u usta, ispričavajući se istim onima koje je nazvala marginalcima s ruba političkog spektra. Grabar-Kitarović se ne mora plašiti bogovski potkožene kaste ni na kojim izborima, jer joj je i ona jamac kruha bez motike, povlastica kakve u RH uživaju još samo političari i Katolička crkva. Poželi se kandidirati za drugi mandat, a jamačno hoće, jer HDZ nema niti će do izbora imati jačeg kandidata, opet će za nju glasati i Josip Đakić, čije “mišljenje” ne vrijedi jotu više od mišljenja aktualnog šefa stranke, i Stevo Culej, i Rozalija Bartolić… Bez HDZ-a, oni jednostavno ne postoje.

Hrvatska politika ne smije ovisiti o manjem ili većem (ne)zadovoljstvu interesnih kasta niti građani trebaju trpjeti poziciju bilo čijih talaca i zatočenika prošlosti. Budućnost je u dobrosusjedstvu. I sa Srbijom. Rezultata je sada 1-0, za razum. Gospodarstvenici odavno imaju neusporedivo bolji skor: više od milijardu eura vrijedne razmjene.

h-alter

 

1 comment

  1. U najboljem, ponavljam, najboljem slučaju, u Hrvatskoj razum može izvući neriješeno. S kime? Sa zlom, silom, nerazumom, uhljebima, parazitima. Inače, gubi s petardom!

Odgovori