Chris Hedges: “Implozija kapitalizma”

Preuzeto s portala www.advence.hr

 

Chris Hedges (rođen 18.9.1956.) je poznati novinar i ratni korespondent. Gotovo 20 godina proveo je kao izvjestitelj iz Centralne Amerike, Bliskog istoka i Afrike. U svojim tekstovima često kritizira američki imperijalizam kao i kapitalistički ekonomski model. Iza sebe ima preko 10 iznimno popularnih knjiga.

Hedges je jedan od onih autora koji ne promatra svijet iz striktno ekonomsko-političke perspektive, već nastoji učiniti korak dalje prema esenciji koja nadilazi klasne konflikte i probleme s kojima je svijet danas suočen.
U svojoj analizi Hedges je svjestan činjenice da promjenama globalnih razmjera mora prethoditi promjena svijesti. Materijalističko društvo koje je još uvijek opsjednuto isključivo potrošnjom, trivijalnom zabavom i površnim shvaćanjem svijeta, nije u stanju sudjelovati u promjenama – takvo društvo, ističe Hedges, osuđeno je na potpunu propast.
U svojem najnovijem tekstu Hedges također pokazuje da je itekako upoznat s onom “drugom stranom” lika i djela Karla Marxa, kada govori o temama koje nisu esencijalno ekonomske naravi.
Hedges primjećuje kako je i Marxova vizija dobrim djelom zasnovana na stvarnim primjerima kao što su bili Američki Indijanci prije porobljavanja od strane europskih okupatora.

No, možda i vrhunac aktualne kolumne Chrisa Hedgesa je prepoznavanje aktualnog sistema kao rušitelja svih onih vrijednosti koje u modernom kapitalizmu više nisu “produktivne”, kao što je mašta, pjesma, umjetnost, filozofija, ali i religija i novinarstvo.

Chris Hedges: “Implozija kapitalizma”

“Kada civilizacije počinju izumirati, kao da polude. Neka se ledeni pokrovi na Arktiku otope. Neka temperature rastu. Neka se zrak, zemlja i voda otruju. Neka šume izumiru. Neka nestane život u moru. Neka se vode besmisleni ratovi, jedan za drugim. Neka mase budu bačene u ekstremno siromaštvo i neka budu ostavljene bez posla, dok u isto vrijeme elite, pijane od hedonizma, gomilaju ogromna bogatstva kroz eksploataciju, spekulaciju, prevare i krađu.

U konačnici, stvarnost se jednostavno ugasi. Živimo u doba kada se vijesti sastoje od toga koja je starleta trudna s kime i čija je snimka seksa završila u javnosti. Političari, uključujući i predsjednike, gostuju u zabavnim talkshow emisijama i zabavljaju narod.
“U vrijeme kada se stranica okreće…”, zapisao je Louis-Ferdinand Celine u svojem djelu “Dvorac do dvorca”, “kada povijest okupi sve luđake zajedno, onda se otvaraju fascinantne plesne dvorane ! Šeširi i glave bacaju se u vihor ! A gaćice preko palube !”

Potraga u kojoj bankrotirane elite, u zadnjim danima carstva, nastoje akumulirati sve veće i veće količine bogatstva je – baš kako je to primjetio i Karl Marx – moderna verzija primitivnog fetišizma. Ova potraga, jer bogatstva ima sve manje i manje, rezultira ogromnom represijom, velikim ljudskim patnjama, kolapsom infrastrukture i u konačnici – kolektivnom smrću.
Oni koji obmanjuju sami sebe, iz redova Wall Street-a ili iz političkih elita, oni koji nas zabavljaju i informiraju, oni koji jednostavno nemaju kapaciteta preispitivati žudnje koje nas vode u propast – oni nam se nude kao pravi primjeri inteligencije, uspjeha i progresa.

Zdravstvena organizacija WHO (World Health Organization) izračunala je da svaki četvrti stanovnik SAD-a pati od anksioznosti, promjene raspoloženja ili depresije – što je zapravo sasvim prirodna reakcija na naš zajednički marš prema kolektivnom samoubojstvu. Dobrodošli u ludnicu.

Kada se osnovni elementi života svedu na novčani proizvod, život zapravo više niti nema neke unutarnje vrijednosti. Uklanjanjem “primitivnih” društava, onih koja su bila definirana animizmom i misticizmom, društva koja su slavila dvoznačnost i misterioznost, ona koja su poštovala ljudsku maštu, uklanjanjem istih uklonjena je i svaka ideološka protuteža ideologiji kapitalizma koja proždire samu sebe.

Oni koji se vodili pred-modernim vrijednostima, kao što su bili američki Indijanci, koji su se organizirali oko zajedničkog života i samopožrtvovnosti naspram divlje radničke eksploatacije, nisu se mogli adaptirati na etiku kapitalističkog izrabljivanja, kulta koji slavi samo sebe i žudnju za imperijalističkom ekspanzjom.
Prozaičano je stavljeno u sukob s alegorijskim. Kako jurimo prema kolapsu ekosustava ove planete, moramo vratiti viziju ovog nekadašnjeg života ukoliko želimo preživjeti.

Rat protiv američkih Indijanca, baš kao i svaki rat kojeg su vodili kolonijalisti diljem svijeta, nije bio samo rat čiji je cilj uništiti ljude, već i konkurentu etiku. Stariji sistemi bili su izuzetno oprečni kapitalizmu, ulozi tehnološke države i potrebama imperija.
Borba između ovih sistema nije promakla Marxu. U djelu “Etnološki zapisi Karla Marxa”, on grupira svoje znanje koje je proizašlo iz proučavanja radova brojnih povjesničara i antropologa.
Marx je napravio brojne zabilješke o tradiciji, praksi, socijalnim strukturama, ekonomskim sistemima i vjerovanjima brojnih autohtonih kultura koje su bile predodređene za uništavanje od strane kolonijalista. Marx je proučavao život američkih Indijanaca i pritom zabilježio kako je “zemlja bila u kolektivnom vlasništvu plemena, dok je vlasništvo nad kućama bilo u rukama stanara”. Po pitanju Asteka zapisao je: “zajedničko vlasništvo nad zemljom, život u velikim domaćinstvima sastojao se od povezanih obitelji”.

Američki Indijanci, naročito pleme Irokezi, bili su vitalan primjer za formaciju Marxove i Engelsove vizije komunizma.
Marx, koji je glavno težište stavio na snažnu državu koja bi trebala stvoriti radničku utopiju i pritom se primarno usredotočio na ekonomiju, ne na socijalne i kulturološke elemente – bio je također izuzetno svjestan činjenice da je nešto esencijalno za ljudsko dostojanstvo i slobodu izgubljeno pri uništavanju pred-modernih društava.

Centralno vijeće indijanskog plemena Irokeza bilo je okupljanje, kao i u vrijeme drevne Atene, gdje se čuo svačiji glas, Marx je zapisao da se radilo o “demokratskom skupu gdje su svaki odrasli muškarac i žena imali pravo glasa o svim bitnim pitanjima”. Marxa se posebno dojmila činjenica da su žene bile ravnopravne s muškarcima pa je tako zapisao – “Žene su imale pravo glasa i mogle su iznijeti svoje želje, ideje i mišljenja. Apsolutno pravo glasa je bio fundamentalni zakon koji je vladao među Irokezima”. U isto vrijeme, žene u Europi i ostalim kolonijama nisu imale takva prava.

Ponovna izgradnja ovakvih društava, s ovakvom vizijom, društva koja su bazirana na suradnji, a ne na eksploataciji, biti će nužna za naš opstanak u istoj mjeri kao što je nužna i promjena u našim navikama potrošnje, lokalni uzgoj hrane i prestanak ovisnosti o fosilnim gorivima.

Pred-moderna društva u doba “Bika koji sjedi” i “Ludog konja” – unatoč činjenici da nisu uvijek bila idilična, bilo je tu i okrutnosti, nasilja i egzekucija zarobljenika – no, ta društva nisu nikada podređivala sveto prema tehničkom. Božanstva koja su štovali nisu bila izvan ili odvojena od prirode.

S druge strane, europska filozofija 17. stoljeća i prosvjetiteljstvo, zagovarali su separaciju čovjeka od prirodnog svijeta, vjerovanje koje je također prisutno i u Bibliji. Prirodni svijet, kao i društva koja su živjela u skladu s njime, iz perspektive industrijskog društva u doba prosvjetiteljstva bila su samo predmet eksploatacije. Tako je primjerice Descartes tvrdio da – maksimalna eksploatacija tvari u bilo koje svrhe jest dužnost čovječanstva.
Divljina je postala, u religijskom rječniku Puritanaca – sotonistička. Stoga je morala biti pokrštena i porobljena.

U konačnici uveden je novi poredak, kako je i zapisao Richard Slotkin u knjizi “Regeneracija kroz nasilje”, kojim dominira “zapadni čovjek, spekulator i bogati bankar”. Davy Crockett i kasnije George Armstrong Custer, piše Slotkin, postaju “nacionalni heroji koji definiraju nacionalne aspiracije kroz ubijanje životinja, pražnjenje zemlje, sječu drveća dok je nebrojeno mrtvih Indijanaca i Meksikanaca pretvoreno u prah”.

Bolesni projekt beskonačne kapitalističke ekspanzije, manijakalne potrošnje, bešćutnog izrabljivanja i industrijskog rasta sada implodira. Korporativni mešetari potpuno su slijepi prema posljedicama njihovog uništavanja – isto kao što je bio i Custer, lovci na zlato i željeznički tajkuni. Oteli su zemlju Indijancima, poubijali krda bizona i porušili šume. Njihovi nasljednici danas vode ratove diljem Bliskog istoka, zagađuju mora i vode, uništavaju zrak i zemlju i kockaju se s resursima dok pola svijeta tone u potpuno siromaštvo i bijedu.
Knjiga Postanka definira ovaj jednoumni nagon za profitom kao predaju vlasti “zvijeri”.

Tehnološki napredak doveo je do samo-obožavanja. Razum je taj koji stvara kalkulacije, znanstvene i tehnološke napretke industrijske civilizacije, no razum nas ne može povezati s snagama života.
Društvo kojem više ništa nije sveto, društvo koje više nema snagu ljudske mašte i ne zna iskazati empatiju, takvo društvo si u konačnici osigurava vlastitu propast.
Američki Indijanci su znali kako postoje snage koje nikada nećemo moći kontrolirati i zato ih moramo poštivati. Oni su znali, baš kao i antički Grci, da je oholost najveće prokletstvo ljudske vrste. Ovo je lekcija koju ćemo vjerojatno morati i mi naučiti pod cijenu strašne patnje.

U drami Williama Shakespearea, “Oluja”, Prospero je nasukan na otoku gdje postaje apsolutni vođa i gospodar. Porobi primitivno “čudovište”, Calibana i upotrijebi magične moći koje mu daje duh Arijel. Ta moć koju je Prospero uveo u divljinu, govori nam Shakespeare, mogla je biti iskorištena za dobro, kada bi samo imali kapacitet samokontrole i poštovanja.
No, ta moć nas također može gurnuti u monstruozno zlo, jer nema nikakvih ograničenja koja bi spriječila pljačku, silovanja, ubijanje, pohlepu i moć. Joseph Conrad je također govorio o intoksikaciji barbarstvom.

Antropolog Lewis Henry Morgan pisao je u svojoj knjizi “Drevna društva” i o socijalnoj evoluciji kod američkih Indijanaca. Karl Marx se osvrnuo na njegova istraživanja s odobrenjem i pritom zapisao kako je “mašta glavna sposobnost koja dovodi do elevacije čovječanstva”.
Harold C. Goddard, proučavatelj Shakespearea, istaknuo je – “mašta nije niti jezik prirode niti jezik čovjeka, nego sve u jednome. Mašta je medij komunikacije između prirode i čovjeka… mašta je elementarni govor svih osjetila, prva i zadnja, od primitivca do pjesnika”.

Sve ono što je vezano uz ljepotu i istinu, uz one sile koje nas mogu promjeniti, sve to je sistematski uništavano od strane korporativne države. Umjetnost, obrazovanje, književnost, glazba, kazalište, ples, pjesništvo, filozofija, religija, novinarstvo… nijedna od ovih disciplina ne vrijedi ništa u korporativnoj državi. Ovo su vrednote koje se, čak i na našim sveučilištima, prikazuju kao nepraktične. Ali upravo kroz “nepraktično”, kroz ono što može obogatiti našu maštu, upravo kroz to ćemo biti spašeni kao vrsta.

Prozaični svijet dnevnih vijesti, zbirka znanstvenih i činjeničnih podatka, burzovne statistike i sterilno zapisivanje povijesti koje nam ne dopušta da shvatimo osnove.
Nikada nećemo otkriti tajne stvaranja ili smisao našeg postanka, ukoliko ponovno ne otkrijemo one stare jezike. “Poezija pokazuje čovjekovu dušu”, zapisao je Goddard – “kao što zrcalo pokazuje čovjekovo lice”. I to je ono što kultura imperijalizma, biznisa i tehnologije želi uništiti – našu dušu.

Walter Benjamin je argumentirao kako kapitalizam nije samo formacija “uvjetovana religija”, već je “esencijalno i religijski fenomen” – onaj koji više ne traži povezivanje čovjeka sa misterioznim silama života.
Kapitalizam je, kako je Benjamin primjetio – “neprekidno i uzaludno traganje za novcem i sredstvima”. Taj sistem, navodi Benjamin, je sistem u kojem dominira osjećaj krivnje, neadekvatnosti i samo mržnje. To je sistem koji porobljava sve kulture nametanjem pokornosti, robovanja novcu i dugovanju.

Kada su zapadni ekspanzionisti porobili Indijance, okrenuli su se dalje, prema Filipinima, Kubi, Nikaragvi, Vjetnamu, Iraku, Afganistanu… u zadnjem poglavlju ovog tužnog eksperimenta ljudske povijesti biti ćemo žrtvovani i mi, kao što su žrtvovani i oni na samim granicama ovog carstva.
Ima i neke pravde u svemu ovome… mi smo profitirali kao država koja je nametnula ovu bolesnu viziju, bili smo pasivni i tihi kada smo morali glasno osuditi kriminal koji se odvija u naše ime, i sada kada je igra završena, svi ćemo potonuti zajedno.”

Slobodni prijevod na hrvatski: Marko K. (advance.hr)
Preuzeto s originala: http://truth-out.org/opinion/item/8808-when-civilizations-die
datum objave originala: 30.4.2012

 

Odgovori