Boris Pavelić pita državni vrh: Šta je sa našom moralnom krivicom za zločine u Hercegovini

Ahmići

Šestorica čelnika Herceg-Bosne kažnjeni su za ratne zločine u kratkotrajnoj državici Herceg-Bosni, ali Hrvate tek čeka ozbiljno suočavanje s odgovornošću za ta nedjela.

 

Maslina raste na ulazu u Počitelj, sićušnu, pola tisućljeća staru otomansku čaršiju u jugozapadnoj Hercegovini.

 

Njezini srebrnasti listovi trepere u kasnoproljetnom sumraku, osvježavajući bjelinu obnovljenih kamenih zidova gradića.

 

Mladu je maslinu vrtlar posadio nedavno, pa se ona ne sjeća užasa jučerašnjice.

 

Jer jučer, bijeli zidovi Počitelja bili su karbonizirane, spaljene ruševine.

 

Godine 1993, vojnici HVO-a, uvjereni da brane svetost kršćanske Hrvatske, uništili su u Počitelju Bijelu džamiju, spalili hamam, opustošili sahat-kulu, i zapalili cijeli grad.

 

Kada su završili, na ulazu spaljenoga grada postavljen je nabrzinu sklepani drveni križ.

 

A Počitelj je bio samo kamenčić u mozaiku etničkog čišćenja koje su provele vlasti Herceg-Bosne.

 

Stolac, stari otomanski grad, također je uništen.

 

Staro otomansko srce Mostara mjesecima je granatirano, uništeno, spaljeno, a njegovi stanovnici prepušteni gladi i žeđi.

 

Stari Most, prvorazredni spomenik kulture, srušen u Neretvu.

 

Oko 20.000 bošnjačkih muškaraca zatvoreno je u logore, a njihove žene, djeca i stari rođaci otjerani s “hrvatske zemlje”.

 

U siječnju 1993, vojnici HVO-a oko Gornjeg Vakufa odrezali su uho Hasanu Behli i gazili mu po rani.

 

Šesnaestogodišnja djevojka silovana je u Mostaru 1993, a 17-godišnja Sanida Kaplan iz Stoca rafalom je ubijena u srpnju iste godine.

 

Prije nekoliko dana, ti su zločini kažnjeni.

 

No mari li tko?

 

Retorički, da. Nijedan Hrvat ne negira užase počinjene protiv muslimana u BiH u hrvatsko-bošnjačkome ratu 1993. i 1994.

 

Ali nijedan Hrvat nije ni odgovorio na ključno pitanje: suočiti se s tim zločinima, što bi to uistinu značilo?

 

Umjesto toga, aktiviran je cijeli spektar zaobilaženja: od poricanja i govora mržnje, preko historiografskih argumenata, do slijeganja ramenima.

 

“Hrvatska je činila greške u Bosni, ali je bila i partner i saveznik”, rekao je, na primjer, hrvatski premijer Zoran Milanovic.

 

Greške?!

 

“Mislio sam na žrtve dok sam slušao presudu”, kazao je hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

 

To trivijalno spominjanje žrtava bilo je i vrhunac hrvatskoga samopreispitivanja o zločinima Herceg-Bosne.

 

Drukčiji su glasovi bili mnogo glasniji.

 

I Hrvati su patili, uzviknuo je jedan.

 

Hrvatska je naoružavala Bošnjake, podsjetio je drugi.

 

Hrvatska je brinula za bošnjačke izbjeglice, doviknuo je treći.

 

Hrvati osuđeni, Srbi oslobođeni, čulo se iz gomile.

 

Svaka od tih tvrdnji mogla bi sadržavati zrnce istine, jer da – rat u Bosni bio je paradoks i kontradikcija.

 

Da, Hrvati su, primjerice, istodobno zlostavljali i štitili Osmana Eminovića.

 

Taj stolački Bošnjak bio je zatočenik logora HVO-a od travnja 1993. do ožujka 1994. u južnoj Hercegovini, ali njegova supruga i dvoje djece istodobno su živjeli zaštićeni na hrvatskoj obali.

 

Eminović sada istodobno proklinje svoje hrvatske stražare i hvali hrvatske čuvare koji su mu čuvali obitelj.

 

Da, rat je bio kompliciran i katkad težak za razumijevanje.

 

Ali to ne mijenja ništa.

 

Krivica je neporeciva. Naša krivnja. Hrvatska krivnja.

 

Zločini su dodatno zakomplicirali stvari – nisu oni posljedica zbrke. Naši su zločini kaos učinili još kaotičnijim; obrnuto ne vrijedi.

 

Sve je moralo biti dručije. Ali nije.

 

Kaznena je krivica kažnjena u Haagu. Politička nije.

 

A mogla je biti, još davno. Mudre nacije ne bi čekale da im Haag ili međunarodna zajednica govore što im je učiniti.

 

Mudre bi nacije same obeštetile žrtve, pomogle da se obnove vjerski hramovi te povijesni i kulturni spomenici, učinile bi sve da obnove povjerenje i dobrosusjedstvo.

 

Mi nismo. Samo smo dali pola milijuna eura za obnovu Starog mosta u Mostaru. Sitna pomoć za monstruoznu štetu.

 

I nastavili smo tvrditi da su Hrvatima u Bosni uskraćena prava.

 

Ali jesmo li, nakon svih tih zločina, imali pravo očekivati išta bolje?

 

Nije li to pitanje moralne krivnje?

 

I nismo li imali obvezu ispitati krivnju ne samo, i prije svega, prema Bošnjacima, nego i prema bosanskim Hrvatima?

 

Nisu li i oni naše žrtve?

 

A što s metafizičkom krivnjom? Možemo li i zamisliti njezine razmjere?

 

Ponor krivnje leži pred ovom nacijom.

 

Točno, leži on i pred drugima – ali što je s našom odgovornošću?

 

“Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom”, napisao je njemački filozof Karl Jaspers u svome tankom, ali povijesnome moralnom istraživanju “Pitanje krivnje”, objavljenom neposredno poslije Drugoga svjetskog rata.

 

“Ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, napisao je Jaspers.

 

Njih su, dakle, ubijali, mučili i protjerivali – a mi stajali, gledali i ne činili ništa, čak ako se i nismo slagali.

 

I sada, maslina raste na ulazu u Počitelj.

 

Ista je kao i tolike druge posađene nedavno u susjednoj Hrvatskoj: mlada, čvrsta, blistavozelena, puna skrivene mudrosti i ponosa.

 

Ali nešto je razlikuje od maslina u Hrvatskoj: nema drevnih prijateljica da joj pripovijedaju priče iz davnina.

 

Mi, Hrvati, naše oružje, naše nasilje, naša ideologija, zauvijek smo uništili stare hercegovačke masline – i nitko ih više ne može povratiti.

 

Ali mi smo cool, ne?

Izvor: Tacno

Odgovori