Babuška, babuška…

HRT

DNEVNIK 3, TEMA DANA

Ima uvodnih riječi koje su toliko glupe da nakon njih odmah poželiš dohvatiti daljinski. U “Temi dana” Damir Matković ugošćuje ekskluzivnog gosta, tvorca pojma jugosfera Tima Judaha, i odmah kreće s budalastim uvodom: “Mi ne volimo pojam Balkan.” Koji “mi”, crni Matkoviću?

Da je voditelj ijednom boravio u “Ludnici”, “Od sumraka do zore” ili u “Pashi”, uvjerio bi se u dramatičnu neistinitost svoje tvrdnje. Ako mu to ne bi bilo dovoljno, mogao bi poslušati što govori naš državni vrh, često na fonu “Ludnice”. U kojoj smo mi ono regiji regionalni lider i vojna supersila? U Skandinaviji?

Ali nije problem samo nesretni Balkan. “Mi” – to tako zaudara na totalitarizam. Baš to “mi” od voditelja na državnoj televiziji – gdje bi čovjek očekivao malo više otmjenosti – nije ništa drugo do Balkan iz predrasuda: plemenska svijest, identitet čopora. Dolaziš razgovarati o Nobelovoj nagradi za EU, a dočekuje te urlik krda, “mi” ili “muuu”, svejedno.

“Šta vam ja mogu”, uzdiše Judah umjesto odgovora. Odmah čovjek vidi s kim ima posla. Ni u ostatku razgovora voditelj nije spuštao letvicu. “Je li Nobelova nagrada politička?” (jok, karitativna je); “Zašto je EU nagradu dobila baš danas?” (vjerojatno najgluplje pitanje iz kompendija pučkih teorija zavjere glasi “Zašto baš sad?”).

Dan prije, pitanje sličnog dosega postavio je Edi Škovrlj Kerumovoj sestri Nevenki: “Zašto grad Split ne da jamstvo Hajduku, pa 30 milijuna kuna nije neki novac?” Vrag će ga znati što čovjek kojemu 30 milijuna kuna nije velik novac radi u trećoj smjeni Prisavlja, ali radi orijentacije na tržištu recimo mu: za trideset milijuna kuna pastir mora prodati 75.000 ovaca, plantažer mora prodati milijun kilograma jabuka, dok govedar mora izmusti 7,5 milijuna litara mlijeka. Trideset milijuna kuna nije malo? Zaradi ih na tržištu, moj Edi, za to će ti trebati samo 250 godina, pa onda postavljaj pitanja a la barun Rothschild. Lako je tuđim milijunima minuse pokrivati.

DNEVNIK, NOVA TV

Radimir Čačić nalikovao je donekle na ozbiljna čovjeka kad je početkom godine “oročio” svoj mandat. Najprije je rekao da će 1. lipnja biti pokrenuto na stotine velikih investicija, u kojima će deseci tisuća ljudi naći posao. Potom je čvrsto obećao da će se u rujnu povući ako “investicije ne budu u punom zamahu”. “Ukoliko ne bude tako, nemam što tražiti u Vladi”, dodao je. Takve je formule prvi lansirao Zoran Janković u Ljubljani, no on ih se i držao. Onda je Čačić rok svoga povlačenja produljio na početak naredne godine. Zakleo se da će objesiti kopačke o klin ako rezultat prvog kvartala 2013. bude gori od prvog kvartala ove. Posljednjih dana tvrdi da se neće povući nikad i da su samo on i Milanović nezamjenjivi u Vladi. (To je očito pljuska Vesni Pusić i pokazivanje srednjeg prsta cijeloj naciji).

Boris Mišević izvukao je iz arhive ta, ne tako davna Čačićeva objašnjenja i na pristojan način pokazao da Čačić zapravo stalno laže, odnosno da mu je jedini motiv ostanak na vlasti. Prvi potpredsjednik se sad, šibicarski, izvlači tvrdnjama da je pad BDP-a od 1,1 posto, koliko nam prognozira MMF, uspjeh u odnosu na procjene naših makroekonomista (investicije u punom zamahu naglo su zaboravljene), a na pitanje laburista hoće li se povući iz Vlade ako BDP i 2013. doživi pad, Čačić i pismeno odgovara da neće. Zašto bi se povlačio kad je tako uspješan, 25 posto, prema vlastitom priznanju. Pa to je doseg.

Vlastohleplje spojeno s ohološću, protkano očitom nesposobnošću da se stvari maknu s mrtve točke, rezultirali su moralnim posrnućem čovjeka koji je i u puno težim okolnostima uspijevao sačuvati dostojanstvo. Šteta, beskonačno šteta, rekao bi pjesnik…

SULEJMAN VELIČANSTVENI, MOHAČ

Turska uspješnica popela se na 16-ak posto gledanosti u trenutku kad su se klasični prizori telenovela počeli preplitati s monumentalnim rekonstrukcijama otomanskih prodora na Zapad. Rekonstrukcija bitke kod Mohača izvedena je holivudski uzorno, sa 2.500 statista, mnoštvom konja i briljantnom kompjutorskom animacijom, koja je gledateljima trodimenzionalno približila veliku Sulejmanovu pobjedu. Producente je Mohač stajao oko pet milijuna kuna, ali vrijedilo je. Turska televizijska rekonkvista u stare krajeve ima solidne kulturne i ekonomske temelje.

Pravi trijumf sultan je u seriji ipak doživio nekoliko trenutaka kasnije, u skučenom interijeru spavaće sobe, gdje naglas razmišlja pred svojim suradnikom Paržaninom, gledajući se u ogledalo: “To je tvoja pobjeda, Sulejmane… Obuzela me oholost. Slijedi znakove, Sulejmane… Moram savladati taj osjećaj. Nikada ne budi tašt. Budi ponizan pred Bogom i sluga narodu. Ubij svoje ja ili će ono ubiti tebe. Sjeti se otkud si potekao i gdje ćeš završiti…”

Scenaristi su ovdje prikazali Sulejmana kao orijentalnog Marka Aurelija i vjerojatno nisu pogriješili. Dugo je čovjek i uspješno vladao, a to ne ide samo silom, bez mudrosti.

Volimo prezirati Turke i Tursku (“Mi ne volimo Balkan”, reče Matković), a već dvadeset godina nismo imali nijednog jedinog političara koji bi dosegao razinu vladarske samosvijesti iz turske telenovele, o nekom realnom Ataturku da i ne govorimo. Poprište hrvatske tragedije uvijek je ego: bilo da je riječ o Čačiću, Sanaderu, cijeloj galeriji tajkuna, od Keruma do Kutle, razlog sloma uvijek je isti – bili su tašti, nisu bili ponizni, nisu ubijali svoje ja, pa je ono ubilo njih. Trebali bi malo pogledati scenu Sulejmana pred ogledalom. Tko, nakon ovoga, može reći da su telenovele, k tome turske, opijum za narod? Ima u njima pravih bisera, bogami ima.

IZA PARAVANA

                                                                                     Robert Zuber napravio je sjajnu emisiju, nalik na rusku babušku. U sklopu studijske rasprave o problemu izručenja turske novinarke Vicdan Özerdem (za što je zdušno navijao sudac Vrhovnog suda Đuro Sessa, plemenit i dobar čovjek) emitirao je odličan film Alenke Marine o ulasku azilanata u Grčku. Autorica je našla kompetentne sugovornike, pribavila potresne snimke izbjeglica koje ilegalno ulaze u Grčku – scene su nalik na pakao – i od svega sačinila dojmljiv, odlično montiran, vrhunski režiran i sjajnim glazbenim podlogama ilustriran dokumentarni film. Vidjeli smo, usput, i da Hrvatska odobrava azil nekoliko desetaka puta manje nego europske države, pa će nam – čusmo u emisiji – prve godine ulaska u EU proteći u suočavanju s rijekom imigranata, budući se imigracijska politika kreira u Bruxellesu.

HRVATSKA UŽIVO

Hoće li Evropa umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj? Vjerojatno neće. Uskoro će nam biti zabranjeno branje gljiva. Pečenje rakije i drugih alkoholnih pića destimulirano je ubitačnim poreznim stopama. Evropsko je zakonodavstvo korporativno: ono zabranjuje sve načine na koje čovjek sam sebe može prehraniti i napojiti, kako bi stvorilo tržište za velike tvrtke. Hod povijesti umnogome je retrogradan, stvari više nalikuju na feudalizam, samo višeg stupnja…

Naši zakonodavci odlučili su nas usrećiti i zabranom pljuvanja po cesti, vođenja ljubavi na istoj, omalovažavanja policajca, vršenja nužde na javnom mjestu (2.000 kuna), odlaska u Gajevu ili prosjačenja. Dio tih prijedloga spada u civilizacijske mjere, no dio je budalasta utopija koja će samo izazvati revolt građana. Redakcija “Hrvatske uživo” dovela je odličnog gosta za komentar, Predraga Raosa. “Mislim da taj zakon treba popišati i to na javnom mjestu”, rekao je Raos, i dobro je rekao. “Samo kreteni mogu donijeti takav zakon, a ako ga izglasaju, ja ću svakome reći da je kreten i to javno. Kakve su to ludosti, zabrane prostitucije. Ne smatram da je to dobro, ali to spada među ljudske slobode. Što se tiče pišanja na ulici, treba organizirati Piss Pride, da se izborimo za slobodu pišanja. Kakva je to država u kojoj se čovjek više ne može ni popišati?” upitao se Raos. Popišana?

POLA URE KULTURE

Dražen Ilinčić napravio je odličan prilog o izložbi “Kultura pušenja od tabua do tabua” (autori postava su Igor Zidić i Feđa Vukić). Ilinčić je apsolutno kreativno čudo unutar hateveovskih zidina. On je jedini novinar HTV-a koji je iskoračio u prostor apsolutne stvaralačke slobode, homo ludens, čovjek koji ne robuje pravilima nego kreira svoja. Ilinčić već dugo traje. Kao novinar bio je zapažen i u “Večernjaku”, no njegov je medij ipak slika. Posve je nejasno zašto je, s takvim talentima, sveden na petominutni prilog jednom tjedno, kad je očito da bi mogao stvarati sjajne emisije, dokumentarne filmove ili serije. Nekoć davno postojao je jedan takav, zvao se Robert Knjaz, no čim je s malog OTV-a otišao na velike televizije, počeo je gasnuti. Iz sezone u sezonu radio je sve slabije, da bi napokon, kao producent, otišao sasvim na marginu. Ilinčić se čini satkan od trajnijeg materijala, pa bi mu – sugeriramo – u idućoj sezoni dobro došao vlastiti autorski projekt. Šteta je, brate, takvog genijalca držati u istoj redakciji s Hloverkom, koja ni prilog ne zna napraviti.

 

Izvor: Novosti

Odgovori