Darija Mataić Agičić predstavlja:Banana Yoshimoto: Kitchen

BananaJedan od najstarijih romana u povijesti svjetske književnosti je Priča o Genjiju japanski dugački, iznimno dugački tekst. I najkraća poezija je japanska haiku poezija.

I onda prolaze vremena. A u vremenima se stvara.

I stvaralaštvo se susretne s lutajućim oblakom i prvim romanom moderne japanske književnosti.

I onda prolaze opet vremena.

I generacije stvaratelja svrstavaju se u prostore bez okvira i susreću se s romanima nalik na naslikana platna.

Kitchen… i slike se nižu, i radnja ponekad teče i ponekad odlazi, i likovi se bore s individualizmom i tradicionalnim vrijednostima i traže ljepotu u prirodi i duhovnosti i svjetlosti  koja rastače unutrašnje i vanjske tame. I roman izrasta iz ogromne tuge i osamljenosti njegovih stanara, i duh modernog Japana u lapidarnosti stila kiti senzibilitet japanskog novog pisma.

Svijet nije pravljen za nas. Mi smo u njega došli. U nešto postojano i prije nas, u nešto gdje ljudi ne slamaju vanjske sile. Oni se slamaju sami. Likovi progonjeni svakodnevnicom, nestalnošću obitelji pristaju na razbijanje obitelji klasičnog tipa, prihvaćaju redefinirane muške i ženske uloge, u današnjici, u obitelji, pristaju na snove. Na trak radosti. Na trak svjetlosti.

Jednom uvijek u životu, pa barem u tragovima rečenica Moonlight Shadowa  i drevnosti kineskog , a kasnije i japanskog običaja, dvije zvijezde susretnu se na nebu. U svom susretu, u svjetlosti praskozorja, u kupanju mjeseca i iskoraku vala ostavlja se vrijeme i traži se prostor za reći ono, čemu je samo tada mjesto i tren.

Likovi u svojim prebiranjima po životu daju i potku za jedno drugo promišljanje i jednu drugu priču u istom romanu.

Dodirnuti riječju Daleki istok i zemlju porculanskog neba isto je što i dotaknuti nešto nepoznata oblika i neuočene još boje.

Na jednom zemaljskom svijetu ne suprotstavljajući se bivstvuju dva nespojiva svijeta.

Svijet Dalekog istoka i svijet Zapada.

I ne dodiruju se, i ne približavaju se.

Čuvaju ih suprotnosti.

Daleki istok daje čovjeka postojanog u prirodi, pomirenog s vječnošću i beskrajnošću, i smrtnošću i konačnošću.

Njegov antipod nastoji promijeniti prirodu, pokoriti ju iz straha, pred strahom  i od straha od beskonačnosti i konačnosti.

A i jedno i drugo je nužnost. Nužnost koju ne diktira čovjek, koja ne traži njegovo prihvaćanje, nužnost izvan čovjeka.

Životni sustav Dalekog istoka u odrazima taoizma, budizma i zena  isprepletenošću filozofije u religiji i religije u filozofiji strpljivo prati vrijeme. I opet se ne suprotstavljaju.

Oni nose svoje jučer sa sobom. I ono davno, davno jučer. I dvadeset prvo stoljeće u začetku svoje obećavajuće blistavosti ili pogubne ništavnosti spotiče se o ikebanu, o japanske vrtove, o sumi-e slikarstvo, haiku poeziju, o pogled koji gleda ono što mi ne uočavamo.

Mi smo, ona druga strana, poput dvostrukog ogledala u kome se strane ne sastaju.

I slike jedino i samo mogu biti obrnute.

Ili, jedna od njih je obrnuta.

Nije nužno odrediti koja.

Svjetovi postoje i mimo toga.

I krajnosti traže svoja mjesta.

 

10 comments

Skip to comment form

  1. “Svijet Dalekog istoka i svijet Zapada.

    I ne dodiruju se, i ne približavaju se.”

    Pogledamo li današnju Kinu, moderni Japan i Koreju, gdje streme, kamo srljaju, bojim se da su se približili i previše Zapadu, do urušavanja.

  2. Mislim da je to već neko napisao da je Darija pročitala više knjiga nego cijelo Gradsko vijeće Slavonskog Broda.

  3. Jebi ga Maki, Fromm bi za tebe rekao da si analni tip, zgrtač, kolekcionar. Zašto više i najviše? Pa nije to natjecanje. Nekada sam mislio da je bitno pročitati (i razumjeti) pravih nekoliko (jedno vrijeme ekstremno – samo jednu – ne bibliju nego zaratustru) a ne što više kojekakvog smeća koje je raja naškrabala (ne mislim tu na ovo recenziju i ovu knjigu).

    Što ako je Mirko pročitao manje, ali ih je bolje razumio? Ti si neki politički manijak. Sve gledaš i sve mjeriš kroz politiku.

  4. DB, i količina je faktor kompetencije. Duh olimpizma to govori. Pika se rezultat,broj pobjeda. a ne samo ljepota jedne jedine utakmice. Više pobjeda više ljepote. Ne razumijem nekoga tko je uživao u čitanju Zarataustre, ne poželi pročitati Dostojevskog, Kafku, Hessea…

    Politika je sveprisutna kao energija. Gdje je ljudi i zajednica, tu je i politike. Mirko čita, ali ne knjige, nego protivnike. Pročitao ih je kao knjigu.

  5. Ha,ha …. kao veselu svesku 🙂

    Pitanje poriva za čitanje. Netko čita da nauči nešto novo – tada mu može biti dovoljna i jedna jedina knjiga. Drugi čitaju da upoznaju neki novi ili opet dožive neki već doživljeni osjećaj.

    Nekako sam generacija koja je učila od Kerouca pa radije proživimo nešto nego čitamo o tome. Da vidiš, baš sad mi pada na pamet – tko doista živi nema kada čitati? Nije li bolje biti kockar i osjetiti slast pobjede i dešperatnost gubitka, nego satima sisati Dostojevskog. Može li uopće onaj koji nikada nije kockao osjetiti tu strast? Uz svo majstorstvo Dostojevskog, a osvjedočio sam se o ovome u životu, ne može. Pokušavao sam nekim drugaricama objasniti koliko je Dostojevski genijalno prenio sve ono što jedan kockar osjeća, ali avaj, nikako nisu mogle shvatiti te osjećaje.

    Neke stvari čovjek ne mora doživjeti da bi ih mogao racionalno i emotivno pojmiti, ali ipak, za većinu to nije slučaj. Čitaj ti koliko god hoćeš o problemima PTSP-a, ali možeš li doista osjetiti strah i očaj kada ozbiljno povrediš neko drugo živo biće ili bivaš svjedokom toga?

    Dakle, opet se vraćamo na znanje. Mnogi ljudi ne nauče najbitnije stvari u životu iako su pročitali tisuće knjiga. Nekima je dovoljna jedna jedina. Nekima ne treba ni jedna. Prirodno su pametni. Jednom sam napisao tekst o takvom jednom čovjeku. Ti si ga naravno ismijao.

    Na kraju, kada se sve zbrojii oduzme, knjige su poput ostalih umjetničkih tvorevina – samo imitacija života i inačica eskapizma.

  6. Henry Miller je žestoko živio, ali i čitao kao lud. On je sjajn primjer, a ima ih koliko hoćeš. Knjige su dio života, a užitak čitanja je sličan uživanju u jelu. Ne živim da bih jeo, nego jedem da bih živio. Ali, jeli uvijek tako? Nekada živim da bih jeo. Nekada živim da bih čitao! A nekad čitam da bih živio.

    Ima ljudi koji su u životu pročitali dvije lektirne knjige, a prošli su svijet, naučili stotine vještina, osvojili puno žena… Oni su poput nekih likova iz knjiga kojima se divimo.

    Čitanje je iskustvo kao i svako drugo. Ima dobrih majstora, informatičara, kemičara, a ima i loših. Tako je i s čitateljima.

    Umjetnost nije SAMO imitacija života, ona je njegova nadgradnja, ogledalo, dio, filter biti, nešto što upućuje na Ljepotu i Dobro. Bez umjetnosti, a naročito muzike, što bi ostalo?

  7. Koja zabluda, moj Bludiša. Knjige su svjetovi, putokazi, začini životu, život je uz njih tajanstveniji, uzbudljiviji, smisleniji. Knjige daju odgovore, nameću pitanja, postaju utočišta i rajevi. Kad si već spomenuo kockanje, istina, nisam kockar, ali ni jedan kockar ne može tako strastveno i precizno opisati svoj porok kao što ga je opisao i predočio Zweig u liku mladog, nepopravljivog kockara. Kad bih kojim čudom zaboravio sve knjige koje sam u životu pročitao, ostala bi samo pijačina, žderačina i j…….. Koliko sam se samo puta uvjerio da je točna ona –ne, nemoj mi prići, i da je stvarnost u odnosu na obećano i očekivano zapravo razočarala. Još uvijek ne odlazim na dulji put iz kuće bez dobre knjige u ruci, ona mi garantira ono što reality ne može. Govorim, naravno, o vrhunskoj beletristici. Vjernici imaju vjeru, knjigoljupci knjigu. To se ne stječe, s tim se rodi.

  8. “Ima ljudi koji su u životu pročitali dvije lektirne knjige, a prošli su svijet, naučili stotine vještina, osvojili puno žena… Oni su poput nekih likova iz knjiga kojima se divimo.”

    Maki ovo je najbliže istini..knjiga koliko god je glofrificirali i uvijeravali sebe i druge,dođe mi na isto kao i sportska kladionica…može izazvati ovisnost i živiš sa njom u nekom imaginarnom svijetu sa nekim imaginarnim likovima..i mislimo da imamo spoznaju kako nam i ne treba više od toga što se krije unutar dvije korice..tako je i sa kladionicom..
    Imam kraj sebe osobe koje čitaju i kockaju..jedne traže mir da budu same i čitaju..druge bleje u teletext stranice i čekaju svoju dobitnu kombinaciju..
    I sa jednim i drugim pokušavam uspostaviti interakciju..ali to je kratkotrajno i bez osjećaja..i jedni i drugi su u svom filmu..a postoje i ovisnici o filmovima,časopisima..internetu..samo znam da sam to ja kada sam u društvu svojih prijatelja..a danas je to sve rjeđe..svi čitaju..gledaju..svi su “negdje”..u nekom virtualnom svijetu..
    Darija “jede” knjige..znam to..ona je uspijela u životu spojiti ugodno s korisnim..pročitala je knjiga ne više o od gradskih vijećnika..neko od cijele Vlade i većine saborskih zastupnika…

  9. Finih se argumenata da čuti. Ovo je svakako tema za razmišljanje i raspravu. Meni jako zanimljiva. No, mislim da si moramo priznati da se kao i kod ostalih umjetnosti radi o eskapizmu. Stručnjaci često dizajn vide kao neku polu umjetnost, ali zbog toga što ide u izravni sraz sa životom, a ne bježi od njega, nekad ga doživljavam kao više od umjetnosti.

    Eh, glazba. Kada pogledaš neke recentne smjerove u glazbi, vidiš da svašta može biti i svašta je glazba.

    Kažeš ostane samo žderanje i sranje, ali što je s ljubavlju, s živim kontaktima, sa doživljajima? Ma hrpa toga.

  10. Bludiša, u pravoj umjetnosti nema nimalo eskapizma. Kao ni u pravoj ljubavi.
    Ima transcedentalnog, po meni. Eskapizam je vic, šala, dobra klopa, lagano štivo, uživanje u površnosti i nepodnošljivoj lakoći postojanja. To je OK, ali ne ruši. Kad te nešto sruši, ali bez ringa i niskih udaraca, e to je već umjetnost,
    a ne eskapizam.

Odgovori